Trebalo bi dobro zaviriti u knjige i pronaći primjer u kojem su se dva velika engleska kluba moderne ere susrela, a da su pritom oba trenera odabrala formaciju s tri stopera. Na obje strane smo vidjeli vrlo sličnu formaciju. Trojica u zadnjoj liniji trebala bi na lopti dati igrača više u prvoj fazi napada, što otežava suparnički presing, ali uz par bitnih razlika.

 

 

U sličnim okolnostima ipak je Chelsea pokazao da želi i zna više. Izrazito visoko postavljenim bekovima osnovna ideja bila je raširiti suparnika i otvoriti međuprostore za njihove najkreativnije igrače. Osnovna mana takvog plana bila je da je jedan nepokretan (Fabregas), a drugi je ušao tek u zadnjih pola sata (Hazard). Chelsea se mučio uposliti bekove s obzirom na veliku udaljenost između njih i stopera, ali dobra strana ovakve postavke bila je ta što su natjerali Arsenal da se atipično nisko povuče pred svoja vrata. Tako je nakon svake odbijene lopte Arsenal bio preduboko da istrči kontru, dok je Kante dominirao osvajanjem drugih, odbijenih lopti. Najbolje od Chelseaja zapravo smo vidjeli nakon dugih lopti preko obrane, gdje se koristila Moratina kombinacije fizičke snage i tehnike kojom je služio kao mantinela. Zbog toga je Chelsea, iako bez prevelike igre, bio znatno opasnija momčad u 90 minuta.

 

 

 

Gotovo deset godina Arsenal je imao identične probleme i svaka utakmica je izgledala isto. Protiv slabijih ekipa bi u pravilu prikazivao dopadljiv „pass & move“ nogomet, vjerojatno najljepši u ligi. U derbijima bi nedostatak balansa u obrani dolazio do izražaja, pa bi neminovno uslijedio raspad popraćen s viškom golova u svojoj mreži. Ovako postavljen Arsenal je, barem u teoriji, riješio dio svojih problema. Dodatni igrač u zadnjoj liniji lakše može pokriti prostor u kontri kojeg eventualno ostave iza sebe bočni igrači, a osovina Xhaka-bilo tko, nudi dovoljno slobode igračima u prednjem dijelu terena. Pa opet, Arsenal je stvorio vrlo malo. Na uloge idealne za Özila i Alexisa stavio je dva igrača prostora, a ne nekoga tko može kreirati na malom prostoru protiv postavljene obrane. I dok je Özil navodno ozlijeđen, odluka da poluspremnog Čileanca drži u igri protiv Kolna 90 minuta, da bi izostao iz jedne od najbitnijih prvenstvenih utakmica u sezoni, savršeno oslikava posljednje desetljeće Wengerove vladavine. Jedan twitteraš je nedavno to sjajno opisao:

 

 

 

I ako je glavna racionala zadržavanja Wengera bila uredno sudjelovanje u Lige prvaka, ostaje nejasno kako je i prošlu sezonu preživio na klupi Topnika. Riječ je o inteligentnom tipu, nekoć izvrsnom treneru i fantastičnom skautu. Ali Arsenal treba nešto novo.

 

 

Conte radi fantastičan posao i s punim pravom je po mnogim „ljestvicama“ i ocjenama danas prvi strateg svijeta. Posao koji je napravio lani oblikovao je ljestvicu očekivanja, i premda Chelsea ne igra loše na startu sezone, dojam je da će jako teško držati tempo kakav su imali lani. Premda Azpilicueta igra stopera prije svega zbog svoje ambivalentnosti, činjenica je da Chelsea nema u zadnjoj liniji, koja je izrazito sklona ozljedama i kartonima, puno opcija na klupi. Revitaliziranje Fabregasa i dalje ne može sakriti činjenicu da Chelseaju treba playmaker koji je u uzlaznoj putanji svoje karijere, a „nestankom“ Coste napad ovisi samo o Morati. Chelsea ima puno bočnih i krilnih igrača, brzanaca voljnih podložiti se Conteovim zamislima i potrebama te zaigrati nešto po prvi put u karijeri. Lani je to bilo dovoljno za trijumf, ali ove sezone imat će barem 6, a vrlo vjerojatno 8 (ili više) tjedana u kojima će morati odigrati duplo više utakmica, a u neizvjesnoj trci s malo zdravijim Manchesterima baš to može biti ključan faktor. Chelsea se puno razumnije ponaša u prijelaznom roku nego dosad, ali za održavanje istih rezultata mora se i tamo „potući“ s najvećim rivalima.