HRVATSKA će u nedjelju igrati svoje drugo finale u povijesti. U polufinalu Lige nacija je s 4:2 pobijedila Nizozemsku i nada se da će, za razliku od Rusije 2018., prvi put otići kući sa zlatom. To će morati napraviti protiv Španjolske ili Italije, ovisno o tome koja od tih reprezentacija prođe dalje.

Susret protiv Nizozemske bio je jedan od najuzbudljivijih u povijesti reprezentacije. Momčad koja je navikla šokirati svoje navijače i priuštiti im infarktne trilere i produžetke još je jednom pokazala da se osjeća kod kuće tamo gdje se drugi gube i padaju.

Bila je to još jednom pobjeda izdržljivosti i upornosti, a Hrvatska je još jednom pokazala koliko je nevjerojatno nogometno velika. I to ne zbog Luke Modrića za kojeg cijeli svijet već godinama zna da je jedan od najboljih veznjaka ikada, nego zbog igrača koji su u drugom planu, vječno osporavani ili podcijenjeni.

Nitko nema ono što ima Hrvatska

Mučila se Hrvatska, mučila se i Nizozemska. Čitava utakmica bila je uhodavanje s vlastitim greškama i njihovo postepeno ispravljanje. Već su nas zadnja dva svjetska prvenstva naučila koliko je dobra Hrvatska u čitanju utakmice, svog protivnika i vlastitih problema.

Dalićeva greška s Ivanom Perišićem na beku čini se neobična, a negdje je već i proglašena neuspješnom, ali je bila logična. Borna Sosa bi vrlo teško motorički odgovorio na zahtjeve obrane protiv brzih i opasnih Dumfriesa i Malena, a činjenica da je Nizozemska od prve minute napadala isključivo tu stranu pokazala je da zna gdje je Hrvatska najtanja.

Jedina Dalićeva greška, ako je uopće možemo tako nazvati, vađenje je Kramarića i uvođenje Erlića uoči sudačke nadoknade. Osam minuta doimalo se kao osamdeset, a Nizozemci su iz jednog od milijun centaršuteva uspjeli izjednačiti iako dotad nisu mogli ni primirisati Livakovićevom golu.

Želja trenera i ekipe da se u tom trenutku brane je instinktivna i razumljiva, ali u produžecima je Hrvatska s visoko postavljenim Petkovićem pokazala da se i u trenucima kada suparnik nema što izgubiti, obrana može igrati daleko od gola.

Nizozemci su u 96. zabili za produžetke. I dok bi skoro svaka druga reprezentacija na svijetu u tom trenutku pukla i pala, cijeli svijet je znao da za Hrvatsku to ne vrijedi. Produžeci su njen dom, a triler je njen mir. Ne postoji reprezentacija na svijetu koja tako dobro reagira u kritičnim trenucima zadnjih pet godina i to je najveća Dalićeva ostavština u reprezentaciji.

Kad oni koje se najviše pljuje i osporava izvuku stvar

Naravno, nikakva upornost, izdržljivost ni mentalna snaga ne bi bile dovoljne da Hrvatska nema talenta, a znaju to dobro sve reprezentacije izvan top 20 kao i svaka kvartovska ekipa na lokalnom turniru. A utakmica na De Kuipu podsjetila nas je da jako malo reprezentacija ima talenta kao Hrvatska.

O Modriću je suvišno pričati, a skoro u istom statusu je i Brozović. Jedna je od najboljih šestica na svijetu kad je zdrav u kontinuitetu, a jučer je 120 minuta nosio nizozemsku vezu u zubima i podsjetio na najbolje dane. Na kraju su ključne momente odigrali oni koje se najviše osporava.

Kramarić je zabio penal za izjednačenje, a dotad je bio jedan od najboljih igrača na terenu. Dumfriesu je "slomio kičmu" lažnjakom, povezivao je hrvatske redove i bio vrlo konkretan u završnici. Uz njega je igrao Pašalić koji je praktički bio drugi napadač, a ne desno krilo.

Nije mu jučer išlo u kreaciji, mučio se naći svoj prostor na terenu, ali je napravio točno ono zbog čega ga trebaju Hrvatska i Atalanta. Poput golgetera je dočekao jednu loptu i zabio gol slabijom nogom iz jako teške pozicije.

Tu loptu mu je maestralno podvalio Luka Ivanušec, čovjek koji je u drugom dijelu sezone bio možda i najbolji igrač HNL-a i koji konačno igra na razini svog talenta. Tek treba naći svoju poziciju u hijerarhiji reprezentacije.

Dalića su kritizirali što ga je gurnuo otprve, ali činjenica da je takav potez imao igrač koji nije bio ni među osmoricom veznjaka koji su prije pola godine pozvani na Svjetsko prvenstvo govori o tome koliko je Hrvatska raznolika i potentna.

Petković je najbolja slika i dokaz hrvatske moći

Nitko ne utjelovljuje bolje sliku o moći hrvatske reprezentacije kao Bruno Petković. Vječno osporavani, ali u dijelu javnosti i navijača čak i omraženi napadač Dinama je još jednom pokazao kakva je klasa.

Njegovom imidžu nije pomogao ni Zlatko Dalić kada ga je, kao i Livaju, zvao "HNL napadačem" insinuirajući da Hrvatska u toj liniji nema dovoljno kvalitete. Ali pitanje je koliko reprezentacija na svijetu ima napadača koji može ući s klupe i riješiti Brazil i Nizozemsku, iako je davanje golova najmanje impresivan element njegove igre.

Postoje reprezentacije koje zbog objektivnih, demografskih razloga i sustavnijeg rada imaju mnogo veći bazen talenta, a samim time i jaču momčad. No kada zemlja s manje od četiri milijuna stanovnika i otprilike toliko emigracije ima ovakvu zbirku ekstra klase u glavnim ulogama, sjajnim igračima za specifične i pomoćne role te kemiju koja ju drži na vrhu treći ciklus zaredom, to je svjetsko čudo.