OPET SU VAS PREVARILI Navijači Hajduka, dokad ćete biti naivci?
Foto: Miranda Čikotić/Pixsell
AKO nisi rođen u Madridu, Baceloni, Muenchenu ili Manchesteru, navijanje za nogometni klub je uglavnom stresno zanimanje. Red pobjeda i titula, red poraza i razočaranja pa opet u krug.
No, posebna je “dijagnoza” onih kojima je u srcu Hajduk iz Splita, ludi klub iz definitivno potpuno ludog grada. Ovisnost o Hajduku je predmet za ozbiljnu sociološku analizu. I to ne govorim s nikakvom dozom ironije ili sarkazma. Način na koji Splićani, Dalmatinci i svi ostali hajdukovci navijaju i prate svoj klub graniči sa zdravim razumom.
Kao razočaranom i izdanom dinamovcu, ali i prije, dok mi je Dinamo nešto predstavljao, bio mi je gušt gledati Hajduk u grotlu Poljuda. Protiv Sampdorije, Stokea, Intera i nedavno Evertona. Ne možeš ostati ravnodušan na osjećaj euforije. Obuzme svakoga, a ako si normalan i ne navijaš protiv kluba iz svoje zemlje, vrlo lako se prepustiš ludilu.
Godinama su to ludilo potpaljivali i odlični Hajdukovi rezultati, ali zadnjih, evo već 12 godina, zanemarimo li dva Kupa, navijači iz Splita nemaju baš nikakvog razloga za zadovoljstvo. I oni najokorjeli Hajdukovi fanatici morali bi nakon nekog vremena prihvatiti da euforija nije zdrava kad postane stalno stanje uma. Tada se počinje živjeti u laži.
Svake godine isto
Prijatelju koji s nama igra nogomet nedjeljom u Zagrebu problem je kad se termin poklopi s utakmicom Hajduka. Dok mu objašnjavamo da utakmica sa Slavenom, uoči koje Hajduk ima 15 bodova manje od Dinama, nije toliko važna, termin provede na strani terena i svako toliko provjeri na mobitelu kako stoji Hajduk.
“Marš u pizdu materinu!” zaurlat će tako taman kad mi zabijemo za vodstvo, a Ivanovski 100 kilometara dalje probija Kalinića za 2:1 vodstvo Slavena.
“Kaj ti je?" pitamo ga.
“A… šta mi je. Svake godine isto”, kaže gledajući u pod.
Točno to. Svake godine isto. Hajdukovcima povjerovati da je za njih sve to više od nogometa, ljubav s kojom se rodiš i umreš, ali ne mogu me uvjeriti da im je nebitno je li Hajduk prvi, peti ili deseti. A upravo tako se Hajduk prema njima ponaša zadnje desetljeće.
O utjecaju Zdravka Mamića na Dinamo, HNL i HNS ne treba pričati. Šteta koju je on i njegova politika nanijela domaćem nogometu zbrajat će se još godinama, ali nitko, pa ni Mamić, nije kriv Hajduku što je danas gdje jest. Pa opet, svake godine, kao po unaprijed određenoj špranci, ista priča.
Sve krene dobro s prvih par pobjeda u prvenstvu protiv Cibalije i Intera, izbaci se neke manje ili više ozbiljne europske protivnike i negdje početkom kolovoza Poljud najednom postaje centar neviđene euforije i potpunog gubitka veze s realnošću. Od Futacsa se počne raditi novi Frane Matošić, Ohandza uz malo mašte počinje podsjećati na, recimo, Eto’oa, a Hamza Barry uz malo više mašte na N’Goloa Kantea.
Za čas ni taj Everton više nije neka pretjerano ozbiljna momčad, a u vlak kolektivnog ludila ubrzo će se ukrcati i neki dalmatinski mediji koji će dodatno zapaliti atmosferu. Kolovoz je, u gradu je predivno vrijeme, napokon više nema ni te Ultre i svi pričaju samo o Hajduku.
I godinama tako. Velike najave na ljeto ili u prvom dijelu sezone pa razočaranje negdje oko Velike Gospe. Tako je Hrvoje Milić, kad je došao u Hajduk u kolovozu 2015. godine, izjavio da će se Hajduk definitivno boriti za titulu jer Dinamo i Rijeka ne izgledaju uvjerljivo. Tako je neuvjerljivi Dinamo naslov osvojio s 24 boda više od Hajduka, a neuvjerljiva Rijeka pobjegla im je na +16.
Dvije godine ranije, inače simpatičan tip Marin Brbić je uoči sezone rekao da Hajduk sigurno napada titulu jer je prošao proces slaganja momčadi i svi preduvjeti su tu. Na kraju priče 22 boda manje od Dinama i 11 od Rijeke.
Kao što se svi turisti i stranci instantno zaljube u Split, ovi koji su malo duže vremena pod Marjanom također se brzo “zaraze”. Virus “Nitko kao Hajduk iz Splita” tako će napasti i inače mirnog i staloženog Joana Carrilla koji se također euforično zaletio s najavama. Nakon ispadanja od Evertona, protiv kojeg je Hajduk zaista igrao odlično, Španjolac je rekao:
“Napadamo Ligu prvaka u prvenstvu!”
I Hamza Barry se odlično uklopio u novo okruženje pa je prije devet dana izjavio da je cilj ove godine osvojiti naslov prvaka i da uopće nije upitno kako je Hajduk dovoljno kvalitetan da to i ostvari. Nije siroti Hamza znao za Hajdukovo ljetno prokletstvo Velike Gospe. Doduše, ove godine snovi su trajali čak do Male Gospe 8. rujna, no sljedećeg dana krenuo je povratak u neizbježnu realnost. Poraz u Osijeku, pa prekjučer poraz od Rijeke u derbiju, i tek što se sezona zahuktala, Hajduk je već na devet bodova zaostatka. Nije nedostižno, slažem se, ali je malo previše indikativno da bi se ignoriralo.
Zašto navijači okreću leđa Hajduku?
A doći će i zima i ružno vrijeme. Tu će Hajduk standardno zaredati s još nekoliko poraza, a nestat će polako i te tisuće navijača s Poljuda. Kad je sve bajno tih par mjeseci u sezoni, masovno se učlanjuju u klub i kunu se u ljubav, a onda će ih na derbiju s Dinamom 2015., ili Rijekom prošle godine, biti jedva sedam, osam tisuća. Sad, nakon zadnjeg poraza, teatralno su okrenuli leđa igračima, iako se i u jednoj od pjesama može čuti "I nikad ti nećemo okrenut' leđa mi". Par tjedana ranije pljeskali su im nakon ispadanja od Evertona. Pomalo šizofreno, u najmanju ruku.
I ništa se neće promijeniti. Slažem se, kakav bi to klub bio koji spada u najveće u jednoj državi, koji se ne bi nakon par dobrih rezultata na početku sezone hrabrio da je to možda ta godina. No kad ti se više od deset godina takve priče konstantno poput bumeranga obijaju o glavu, možda ne bi bilo loše, evo barem jedne godine, stati i zapitati se:
“Ma, čekaj malo, pa koga mi lažemo?"
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati