ŽELJKO OBRADOVIĆ najbolji je i najtrofejniji europski košarkaški trener u povijesti. Trener aktualnog prvaka Europe Fenerbahčea s pet različitih klubova penjao se na krov Europe, a najveće rezultate ostvario je u Ateni. Trener Panathinaikosa bio je od 1999. do 2012., u tih 13 godina pet puta je vodio slavni atenski klub do naslova prvaka Europe. Šest puta je PAO bio najbolji na Starom kontinentu, jednom s Božom Maljkovićem, a pet puta s Obradovićem.

 

 

Zato čude izjave predsjednika Zelenih iz Atene Dimitriosa Giannakopoulosa koji je nedavno kazao kako je Obradović za njega mrtav čovjek.

 

''Da je situacija bila malo bolja, tu prije svega mislim na ekonomski faktor, ali i neke druge koje nemaju direktne veze s terenom, već bismo pronašli novog Obradovića '', rekao je Giannakopoulos u intervjuu za grčki magazin All Star Basket.

 

''U potpunosti negiram vašu tvrdnju da je desetljeće uspjeha PAO-a personifikacija Obradovića. Zasluge za to idu u prvom redu obitelji Giannakopoulos. Jasno da je Obradović bio jedan od ključnih ljudi na tom putu, ali esenciju uspjeha čini sveto trojstvo – uprava kluba, momčad, navijači.''

 

Nedavno je Giannakopoulos imao provokativne izjave na račun Obradovića, ali ovaj put je pretjerao.

 

''Dok je bio s nama imali smo veoma sjajan odnos. Dijelili smo emocije i trenutke koji vežu ljude. Ipak, sve se promijenilo kad je rekao da želi otići. Od tog dana on je za mene mrtav čovjek. Iako je fantastičan profesionalac, dok sam ja ovdje, on će uvijek biti gost i stranac u našoj dvorani.''

 

Karijera Željka Obradovića zaista je nestvarna. Ovaj 57-godišnjak rođen u Čačku, u 25 godina trenerske karijere 17 puta vodio je svoje momčadi na Final Four. Devet puta bio je prvak Europe s čak pet različitih klubova iz četiriju različitih država, ima dva Saporta kupa, 14 titula prvaka i devet nacionalnih Kupova.

 

 

To su samo klupski trofeji. Kao pomoćnik Dude Ivkovića s reprezentacijom SRJ-a uzeo je europsko zlato u Ateni 1995., a već godinu dana kasnije, na Igrama u Atlanti osvojio je olimpijsko srebro u finalu izgubivši od Dream Teama. Žetvu medalja s reprezentacijom nastavio je u Sevilli, u kojoj je opet uzeo europsko zlato, a 1998. na SP-u postao je jedini čovjek u povijesti košarke koji je uspio i kao igrač i kao trener doći do svjetske titule. Zadnji veliki rezultat s reprezentacijom bila je bronca na Eurobasketu 1999. u Francuskoj.

 

 

Kao igrač bio je sjajan. Šuter starog kova, hakler odgojen na valu košarkaške euforije nakon osvajanja svjetskog zlata u Ljubljani. Košarka je u bivšoj državi tih godina bila fenomen, ne samo sportski, nego i društveni. Drveni improvizirani koševi svakodnevno su nicali kao gljive poslije kiše valjda u svakom kvartu, sve od Vardara pa do Triglava, a konkurencija je bila toliko jaka da je gotovo svaki iole bolji lokalni hakler mogao pronaći svoje mjesto u bilo kojem klubu lige koja je u to vrijeme bila europski NBA. Jer tada su u Jugi svi igrali košarku i igrali su je jako dobro. Jugoslavija je u to vrijeme bila zemlja košarke, a kraljica igara nije bila samo nacionalni sport, bila je stil života.

 

Jedan od takvih lokalnih majstora basketa bio je i Željko Obradović. Žoc (nadimak još iz igračkih dana, kao skraćenica od Željko Obradović ''Cepač'' mrežica). S reprezentacijom je bio olimpijski doprvak (1988.) i svjetski prvak (1990.), bio je sjajan igrač, no znao je da njegova budućnost nije na parketu, nego uz parket.

 

A u posljednjih 27 godina to je i dokazao postavši najveći svih vremena.