DOMAGOJ VIDA oprostio se u nedjelju od igranja za hrvatsku reprezentaciju, o čemu je obavijestio predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, Marijana Kustića, i izbornika Zlatka Dalića, a potom se od javnosti i navijača oprostio prigodnim pismom koje prenosimo u cijelosti:

"Kada sam tog 23. svibnja 2010. godine pred svojom obitelji, prijateljima i mojim Slavoncima debitirao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, mislio sam da sam ostvario svoj nogometni san. Nešto više od 14 godina kasnije, znam da je to bio samo početak najljepše priče u mojem nogometnom životu.

I koliko god ove riječi bilo teško izreći, napisati ili sročiti jer se teško odvojiti od nečega što ti toliko znači, lakše je kada znam koliko sam bogatiji zbog svega što sam doživio. Čast je i da jednom u karijeri odjenete najljepši dres na svijetu i predstavljate svoju domovinu. 

A kada to učinite 105 puta, zaigrate na sedam velikih natjecanja i osvojite tri velike medalje s Hrvatskom, onda možete samo biti beskrajno zahvalni na takvoj privilegiji. Pobjede i uspjesi su ono što ostaje u knjigama, no u mojim uspomenama ostaje mnogo više. I svi teški trenutci jednako su vrijedni i važni jer osnažuju zajedništvo, karakter i međusobne odnose u ekipi.

Navikli smo proteklih godina na veličanstvene uspjehe, no mi "senatori" prošli smo i razočaranja, promjene izbornika, poraze i teške kritike. Izašli smo iz toga jači, a uspjesi su bili tim slađi. Uživao sam boriti se za Hrvatsku na terenu i počašćen sam što sam bio prvotimac one nezaboravne srebrne ekipe iz Rusije.

No, s jednakim sam žarom proveo i proteklih nekoliko godina kada nisam toliko igrao jer sam naučio da smo za uspjeh bitni svi, od prvog do posljednjeg. Daj maksimum na treningu, podrži i digni suigrače, podvikni, utješi, zagrli, nasmij ekipu, povedi pjesmu - na puno se načina može pridonijeti uspjehu reprezentacije i ponosan sam što sam u ulozi dokapetana Hrvatske mogao i tako doprinijeti.

Nakon 14 godina provedenih u ovoj obitelji, kako svima zahvaliti, a nekoga ne zaboraviti?

Hvala svim mojim izbornicima, od Slavena koji mi je dao prvu priliku, preko Igora, Nike i Ante do Zlatka s kojim smo ostvarili ove nezapamćene i nevjerojatne uspjehe, kao i svim trenerima u stožerima.

Bila mi je čast dijeliti svlačionicu s nekima od najboljih igrača koje je Hrvatska ikada imala, na čelu s najvećim od najvećih. Hvala vam što ste uvijek davali sve za Hrvatsku, što svi doživljavate reprezentaciju kao svetinju, zbog čega se svatko od nas uvijek veseli okupljanju, da se vidimo, družimo i onda borimo za isti dres. 

Hvala cijeloj popratnoj ekipi koja isto ima velike zasluge za svaki uspjeh, svim našim fizijima, liječnicima i ekonomima te ljudima iz Saveza, na čelu s "tetkom" Ivom. Hvala predsjednicima, pokojnom Vlatku, Davoru i danas Marijanu na velikoj podršci koju je Savez uvijek davao reprezentaciji.

Hvala našim sjajnim navijačima, zbog kojih nam je posebno žao što ove godine nismo više napravili u Njemačkoj, gdje smo imali najveću potporu u povijesti. No, upravo nam vaša podrška i u ovakvim trenutcima puno znači jer pokazuje da ste uvijek uz nas i da prepoznajete da dajemo sve od sebe.

Dočeke 2018. i 2022. godine nikada neću zaboraviti, zajedništvo i ljubav koje smo tada osjetili najveća su nagrada za sav trud koji smo uložili za uspjeh reprezentacije. Hvala ocu što me uveo u nogomet, obitelji, prijateljima i svim trenerima na podršci i svemu što su me naučili u karijeri.

Jednom Vatreni - uvijek Vatreni

Igranje za reprezentaciju je sreća, ponos, čast, privilegija... Ali sve to dolazi i s jednom visokom cijenom, koju plaća - obitelj. I stoga najvažnija zahvala ide mojoj supruzi Ivani i sinu Davidu koji su mi najveća podrška, utjeha i oslonac, a koji su puno ovog "reprezentativnog vremena" proveli bez mene.

Sretan sam što sam najljepše trenutke mogao dijeliti s njima i radujem se dodatnom vremenu koje ćemo sada provesti zajedno. Nedostajat će mi sve - utakmice, pobjede, druženja, smijeh, soba za masažu, navijanje, slavlja, napetost, pa čak i neuspjesi jer tada saznaš od čega si satkan - a Hrvatska je satkana od jakog karaktera. 

No, znam da je vrijeme za mlađe snage, i znam da ih među starijima ima tko povesti u nove uspjehe. Od srca im želim da nastave stopama ove generacije koja je postigla više nego što sam tog 23. svibnja 2010. godine imao pravo sanjati. Zbog toga, koliko god rastanak bio težak, odlazim ponosan i sretan, a uostalom kako kažu - jednom Vatreni, zauvijek Vatreni!

Vaš Domagoj!"