ROĐENA je u Njemačkoj, odrasla u Mostaru, s 19 godina odselila se u Norvešku, prve profesionalne borbe odradila je u Engleskoj, prvu profesionalnu titulu osvojila u Francuskoj, a sad odlazi u Ameriku, gdje će postati prva borkinja s Balkana koja će nastupati u UFC-u. To je najkraći opis života i karijere 28-godišnjakinje koja za sebe kaže da je Hrvatica s prebivalištem u Norveškoj.

Norveška je neobičan izbor s obzirom na to da sport kojim se bavi tamo nije legalan na profesionalnoj razini, a u pokušajima da to promijeni, Ivana Petrović čak je i sparirala s tamošnjim političarima i bila jedna od zvijezda dokumentarne serije koja je za cilj imala MMA i borce približiti tamošnjoj javnosti.

Iako se MMA-om profesionalno bavi nepune dvije godine, brzo je napredovala, dobila prvih šest mečeva, osvojila i obranila pojas prvakinje francuske organizacije Ares u muha kategoriji, a zatim dobila poziv UFC-a. Hrvatska je posljednji put borca u najjačoj svjetskoj MMA organizaciji imala još 2016., a borkinju nikada, kao ni jedna druga zemlja iz regije.

U MMA svijetu i dalje ju se vodi kao Ivanu Širić Petrović, no u intervjuu za Index objašnjava da joj nakon udaje u dokumentima stoji samo Ivana Petrović i pod tim će imenom nastupati u UFC-u. 

U sat vremena razgovora ispričala je svoju životnu priču, od gledanja filmova o Rockyju s ocem, preko omalovažavanja koje je u počecima trpjela od muških kolega, odlaska u nepoznato i proboja u sportu koji se i dalje primarno smatra testosteronskim, do osvajanja naslova u uglednoj organizaciji i ostvarivanja životnog sna ulaskom u svijet UFC-a.

Iz hrvatske si obitelji u Mostaru, ali živiš u Norveškoj i nastupaš pod njihovom zastavom. Kako se ti osjećaš?

Osjećam se kao Hrvatica. U Norvešku sam se preselila prije osam godina i još se nisam toliko priviknula da bih se mogla smatrati Norvežankom. Rođena sam u Njemačkoj, u trećoj godini došla sam u Mostar, gdje sam odrasla, a s 19 godina preselila sam se u Norvešku, ali nisam Norvežanka. 

Aresu sam rekla da predstavljam Hrvatsku i da mi stave obje zastave, ali valjda im je norveška bila draža. U UFC-u ću definitivno predstavljati oboje. Nakon potpisivanja s UFC-om samo su jedne norveške novine pisale o meni, i to jer ih moj menadžer poznaje, nisam baš dobila puno pažnje od njih, pa vjerujem da ni oni mene još nisu prihvatili kao svoju.

Kako je došlo do suradnje s UFC-om, kako si saznala i reagirala?

Kad sam se borila za naslov prvakinje Aresa, u Parizu je bio i UFC-ov event. Pričalo se da će doći i Dana White, ali na naš event došao je glavni matchmaker Nick Maynard. Bio je u prvom redu i htjela sam se pokazati što boljom jer sam željela u UFC.

On je odmah poslije borbe razgovarao s mojim menadžerom i htio me potpisati, ali imala sam još jednu borbu u ugovoru s Aresom, koji je tražio ogromnu odštetu da ga raskine. U istoj je situaciji bio još jedan borac koji je već bio na UFC-ovom cardu, pa su ga morali skinuti.

Morala sam završiti ugovor s Aresom, pa kad sam obranila naslov, moj menadžer je kontaktirao Maynarda. Nismo ništa očekivali, ali javio se nakon tjedan dana i pitao jesam li zainteresirana, rekla sam naravno da jesam. Kad me menadžer nazvao, bila sam stvarno iznenađena, nisam mogla vjerovati, počela sam vrištati po kući i štipati se da vidim je li sanjam.

Rekli su mi da je uvjet da imamo borbu već za četiri tjedna, ali mislim da je to bio test da vide jesam li spremna. Iako je to vrlo kratko vrijeme, prihvatila sam, ali dok smo odgovorili, oni su već na taj event ubacili nekog drugog pa za mene više nije bilo mjesta. Tako da će me staviti na neki sljedeći event, što mi je još i bolje.

Je li ti UFC od početka bio san?

Je, još od škole, kad sam došla na prvi trening kikboksa samo kako bih popravila striking, odradila što više borbi i prešla u MMA. To je bilo još u školi, a 10 godina poslije sam u UFC-u, baš postanem emotivna kad to pomislim. 

Čovjek može uspjeti što god poželi. Nisam bila atleta kad sam počela, bila sam najslabija, slabo sam jela, imala problem s apetitom, na treninzima se nisam pokazivala da bi mi trener dao borbu...

Ali kad sam počela raditi borbe, postala sam državna prvakinja, prvakinja Balkana, osvojila K1 turnir u Mostaru i proglašena za najbolju juniorku. Odlučila sam nakon toga otići na još jedan seniorski turnir koji nije dobro prošao jer mi je Sanja Samardžić slomila nos. Ona je bila puno bolja od svih, sve cure su bježale iz te kategorije zbog nje.

Nije bilo šanse da me slomljeni nos pokoleba, ali bilo je najgore kad se počeo hladiti, a nisu me htjeli primiti na hitnu u Banjoj Luci nego tek kad sam se vratila u Mostar. Tamo su mi ga ispravili, ali to više nije bio moj nos. Nakon toga su mi ga još dvaput naživo lomili, bez anestezije, nakon toga sam rekla da me više nije briga ni ako ostane kriv.

Koliko ti znači to što si prva žena s Balkana u UFC-u?

Ispočetka nisam obraćala pažnju na to, ali što mediji više o tome pišu, shvaćam da ulazim u povijest. To mi znači jer će motivirati druge ljude, u Mostaru vidim da ih motiviram jer znaju da nisam bila atleta, da sam sve postigla disciplinom i radom, otvorila sam vrata nade za mnoge sportaše.

Sve je moguće, samo treba raditi, vjerovati u sebe i biti hrabar. Radila sam borbe s curama koje su na steroidima, s curama iz viših kategorija, ali hrabrost te može dovesti na nivoe o kojima nisi ni sanjao. Svi ti mali koraci doveli su me dovde.

Otkud uopće ljubav prema MMA-u?

Voljela sam filove o Rockyju, gledala sam ih s ocem 100 puta, bilo mi je fascinantno kako se uvijek vraća i pobjeđuje, nakon toliko primljenih udaraca i dalje ide naprijed. Danas sebe vidim kao Rockyja, puno sam udaraca primila i uvijek se vratila jača.

Od malena sam pratila boks, kikboks, gledali smo Pride, borbe Mirka Cro Copa koji mi je bio baš veliki uzor. Kad mi je bilo 18-19, on je napravio neki seminar na koji se trebalo prijaviti da te pozove i nekim je čudom odabrao i mene. Nazvao me neki gospodin i rekao da mogu doći, bila sam prezadovoljna. Imam rođake u Zagrebu pa sam došla na te seminare.

I kako je bilo upoznati Mirka?

Ma odlično, osjećala sam se predivno u cijeloj toj atmosferi s puno boraca, kao da sam kući. Bila sam samo cura koja trenira godinu dana, bila sam sretna što sam uopće tu, kao i ostali. Mirko ima super fore koje nam je pokazivao i kojih se i danas sjećam. Baš mu hvala što je napravio taj seminar, baš me motivirao. Nakon toga mislila sam da mi ništa ne može stati na put.

Kakvim se tipom borkinje smatraš?

Kad sam počela, bila sam all-rounder bez hrvanja, obični striker i jiu-jitsu borac, ali teško mi je bilo sastaviti to dvoje jer nikad nisam radila hrvanje. Za zadnje dvije borbe puno sam radila na hrvanju i to je počelo sličiti na nešto. Mislim da mi je striking sad lošiji nego prije tri borbe jer sam toliko radila na hrvanju, koje mi je sad uz jiu-jitsu najjače oružje. To su primijetili i treneri koji kad vide da sam u gornjoj poziciji, više se uopće ne brinu.

Za borbe u UFC-u moram početi opet više raditi striking jer je važan i ljudi to vole. Ja jesam all-rounder, ali uvijek nešto više dominira. Kad vidimo kakva je protivnica i što radi, odlučimo se za taktiku. Zadnje dvije protivnice bile su bolje u strikingu pa smo mi više radili na hrvanju i parteru.

Kako su ljudi komentirali tvoju odluku da postaneš MMA borkinja, jesu li ti prigovarali da to nije baš ženstveno?

Moji roditelji prvi. Mami se to nikad nije sviđalo, a tata voli borilačke vještine, ali nije mu bilo drago da mu kći to radi. U Mostaru mi na početku nisu dali da radim jer je tu sve puno ega, gore je nego u Norveškoj. Ali s vremenom sam postala jača, počela "submitati" dečke i dobila respekt u dvorani. Bila sam jedina cura u Mostaru koja radi MMA, ali prihvatili su me, donekle.

Neki su mediji vijest o tebi prenijeli s naslovima poput "lijepa Mostarka" ili "lijepa borkinja". Godi li ti to ili ti smeta jer odvlači pozornost s uspjeha i vještina?

Svjesna sam toga, možda je i to dio razloga što su me pozvali u UFC, lakše je tamo ući lijepim curama. Ali ne bih voljela da me po tome pamte, kao neke borkinje, nego po vještinama. Ne smeta mi, znam kako izgledam, ali više bih voljela da me pamte po onom što radim.

Kako si se odlučila preseliti u Norvešku?

Bila sam na drugoj godini fakulteta kad sam odlučila, imala sam prijatelje koji su ga završili pa nisu mogli naći posao nego su radili po teretanama ili izvan struke. Tu ako niste član stranke i nemate veze, teško je dobiti posao. A ja dolazim iz normalne obitelji i znala sam da tu nema ništa za mene. Znate kako je kod nas, mito, korupcija... To je bio jedan od razloga.

Znala sam da će mi u Norveškoj biti bolje što se tiče treninga. Dečko mi je iz Norveške, njegovi su se preselili kad je imao pet godina, tu mu se nije svidjelo i odlučio se vratiti. A meni je bilo teško studirati sport izvanredno, morala bih stalno putovati za Mostar za praktične dijelove pa sam odustala.
U Norveškoj sam radila u vrtiću uz studij, ali nisam imala vremena za sve, ušla sam u amaterski MMA pa sam samo radila, trenirala i borila se.

Nije li neobično da su tamo bolji uvjeti ako je sport tehnički ilegalan?

Sport je ilegalan, ali imaju odlične MMA gymove, puno bolje nego u BiH ili tada u Zagrebu. Boks je legalan, brazilski jiu-jitsu isto, poznat u Norveškoj po puno crnih pojaseva...  Švedska ima All Stars gym, jedan od najpoznatijih na svijetu. Tamo sam isto na svakom kampu po par tjedana.

Zašto je uopće profesionalni MMA ilegalan?

Zato što ljudi u politici nemaju pojma što je to, nisu svjesni da je bezopasniji nego boks, u kojem većina udaraca ide u glavu. Nisu upućeni u to. Prije dvije godine imali smo sastanak s političarima, trebali smo im pokazati i predstaviti MMA, odraditi lagani sparing. Bili su tamo neki mlađi političari kojima se svidjelo i spremni su ga egalizirati, ali ne pita se samo njih.

Sparinzi su bili lagani, ja sam radila rundu s jednom starijom gospođom, pokazivala joj neke tehnike, pustila je da radi na meni i nisam uzvraćala, ali na kraju je rekla da nije spremna za to da se legalizira. Sad si mislim kako sam trebala jače s njom. Jedan kolega je to dosta jako radio pa su morali prekinuti taj sparing, rekli su mu da ne može tako s čovjekom koji prvi put to radi, ali on je bio upućeniji, znao je da nam neće pomoći.

Kako ste još pokušavali promovirati MMA?

Snimali smo dokumentarnu seriju koja je nas nekoliko boraca prikazivala na treninzima i u svakodnevnom životu, da ljudi vide da smo i mi normalni ljudi jer imaju pogrešan dojam. Jedan naš borac je prekriven tetovažama od glave do pete pa nekima izgleda kao monstrum, a predobar je, miran i staložen, ljudi su se baš iznenadili.

Mene su snimali dok sam radila kao učiteljica plivanja na bazenu, u slobodno vrijeme volim se penjati pa su i to snimali, druge borce su snimali s obiteljima, djecom... Svidjela se serija ljudima, bila je popularna.

Prve amaterske i profesionalne mečeve imala si u Engleskoj. Kako je do toga došlo?

Prve borbe imala sam u Battle Areni, to je poluprofesionalna organizacija za mlade talente. Nazvao me matchmaker iz Osla, znao je da radim jiu-jitsu i pitao me želim li borbu s Melissom Dixon. Prihvatila sam bez da sam je gledala, a onda vidjela da izgleda puno jača od mene, da je zadnju protivnicu nokautirala za 20 sekundi pa sam se zamislila. Ali radila sam s Bosankama, s jakim curama, uvijek protiv fizički jačih.

Bila je neizvjesna borba na tri runde, dobila sam na odluku sudaca. Da sam izgubila, tko zna, možda ne bih ni nastavila, ali odlučila sam ići dalje, odradila još par borbi u Battle Areni pa još dvije u Cage Warriors Academyju. Nakon što sam dobila drugu, ground-and-poundom u trećoj rundi, odlučila sam ići u profesionalce.

Nismo dobili ponudu Cage Warriorsa, oni se baziraju na engleskim borkinjama, ali smo dobili ponudu Battle Arene za meč s Joanne Doyle koja je bila europska amaterska prvakinja. Izdominirala sam i osjećala se jako, a nakon toga dosta je organizacija bilo zainteresirano. Potpisala sam na samo jednu borbu sa švedskom promocijom jer nismo znali što će biti, a onda su nas pozvali iz Aresa.

Ugovor je bio na četiri borbe u godinu i pol dana, svaka za malo veću plaću pa da se kasnije možemo dogovarati, ali ne možemo. Da nisam dobila ponudu UFC-a, vjerojatno ne bih ostala jer nisam bila zadovoljna. Zadnji put sam zaslužila bonus jer sam jedina završila prije kraja, ali bonusi idu njihovim borcima iz MMA Factoryja.

Kakav je dogovor s UFC-om, kakvi su planovi i očekivanja?

Ugovor je na četiri borbe u 20 mjeseci, druge detalje još ne znam. Sigurno ne mislim u nižu kategoriju, i za 57 jedva skinem kilograme, a 61 mi je velika. Vidim se visoko u muhi koja mi je idealna jer sam na toj kilaži kad normalno jeden i pazim. Gledam te cure, pratim UFC i mislim da za koju godinu mogu na top level.

Valentina Ševčenko je posebna, ali pada, prošlog je mjeseca izgubila pojas nakon puno godina. Ni u prethodnoj borbi protiv Santos nije se pokazala kao prije, bila je sporija, s lošim tajmingom. Meksikanka Grasso je striker, mogla bih je dobiti i u revanšu, iako mnogi kažu da je bilo slučajno. Voljela bih vidjeti tu borbu.

Za početak ću vjerojatno za protivnicu dobiti curu na mom levelu, neće mi odmah dati neku iz top 10, i to je OK, tako mi je bilo i u Aresu. Znam dosta cura iz te kategorije, dosta ih se bazira na strikingu, mnoge rade boks sve tri runde. Valentina je najbolja zbog borbe na tlu, ima i ona striking, ali ih obori i dolje radi.

Ona mi je bila najdraži borac, voljela bih je upoznati i, borile se međusobno ili ne, uvijek ću je respektirati jer me motivirala. Ne dira me to da moram upoznavati slavne borce, i u All Stars dolaze mnogi poznati, ali, eto, Jon Jones mi je odličan i voljela bih ga upoznati i dobiti neki savjet.

U Norvešku si otišla zbog uvjeta, ali u međuvremenu se kod nas razvio FNC i otvorio veliku priliku mladim borcima. Da ga je onda bilo, bi li ostala?

Definitivno bih ostala i borila se tu, pogotovo jer FNC već postaje dovoljno velik da se iz njega borci mogu probijati u veće organizacije. Volim Hrvatsku i bilo mi je super kad sam došla trenirati u American Top Team u Zagrebu jer sam mogla imati trening na svom jeziku, to mi fali u Norveškoj. Voljela bih se tu bazirati i biti tu više. 

U All Starsu nisu bili sretni što sam trenirala u ATT-u jer je to druga dvorana pa je to reklama za nju. Mrzim što je to politika, imala sam problema i u Norveškoj jer sam trenirala u različitim gymovima striking i jiu-jitsu. Ali rekla sam im da mi ne mogu uskraćivati trening u ATT-u jer sam Hrvatica i to mi je trening za dušu, baš mi je bilo drago trenirati s našim poznatim borcima.

A ako se zahukta karijera u UFC-u, bi li se preselila u Ameriku?

Ne bih se nikako tamo skroz preselila, ne volim je baš. Bila bih tamo neko vrijeme u kampovima, ali nikad se ne bih preselila. Par tjedana treninga tamo pa natrag kući na nadograđivanje. Ne vidim se da živim u Americi.

A gdje se vidiš za, recimo, 10 godina?

Ako sve bude išlo ovim tokom kao prvih 10 godina, bit će super. Vidim se na vrhu, u borbi za pojas u UFC-u. Ne treba se dogoditi odmah niti to očekujem, trebam još puno trenirati i raditi da bih došla na taj nivo. Realna sam, znam gdje sam i to mi pomaže.

Ali ne želim to raditi i iza trideset i pete, nije mi to baš toliko dobro. Ako uspijem ispuniti plan, super, ako ne, imamo gym u Norveškoj, volim raditi kao trener, iako će mi biti teško kad napustim borbe. Vidim se i s obitelji, dijete nakon karijere, bit ću normalna mama koja se više ne bori.