PRIJE samo tri godine bili su na krovu Europe, danas odlaze u stečaj. Sudbina je to nekadašnjeg rukometnog velikana iz Hamburga. HSV je u utorak i službeno objavio kako nije uspio osigurati financijska sredstva za sanaciju dugova koji se s današnjim datumom kreću oko dva milijuna eura. 

 

Kako je sud u Hamburgu pokrenuo stečajni postupak, jasno je da će HSV izgubiti licencu za natjecanje u Bundesligi, a uprava koja je priznala kako nema novca ni za plaće, ni za putovanja poručila je igračima kako imaju odriješene ruke da nađu novi angažman.

 

 

Na prvi pogled, rekli bismo još jedna tužna priča, kakvih u sportskom svijetu imamo na tisuće, međutim, situacija je puno kompleksnija, a sudbina bivšeg Lackovićevog, Duvnjakovog, Vorijevog i Brozovićevog kluba samo je još jedan dokaz da rukomet kao sport opasno visi i da mu je budućnost alarmantna.

 

Kroz nekoliko točaka pokušat ćemo prikazati osnovne probleme s kojima današnji rukomet vodi jako teške i dramatične bitke, a koji dovode u pitanju samu egzistenciju ove prekrasne igre.

 

Naime, rukomet nije globalni sport kao nogomet ili košarka. Rukometom se ozbiljno bavi isključivo Europa, uz par iznimaka poput Tunisa, Južne Koreje, i po novome, Argentine, Brazila te nove supersile Katara.

 

U rukometu se ne vrte milijuni i rukometaši, čak i oni najbolji na svijetu, zarađuju manje od prosječnih Dinamovih legionara. Premda dinamičan, brz i atraktivan dvoranski sport, rukomet nikad nije zaživio na najbogatijim svjetskim tržištima poput SAD-e, Velike Britanije i Kine, što ga automatski ograničava po pitanju sponzora, a samim tim i novca koji se u rukometu vrti.

 

 

Također, konzervativna struja koja drma IHF-om i EHF-om niti malo ne pomaže kako bi rukomet postao bliži publici. Pojedina pravila rukometne igre dosta su konfuzna, nejasna, proizvoljna, ovise o diskrecijskoj odluci sudaca i pričinjavaju određene probleme čak i stručnjacima. Nakon velikih optužbi na suđenje lani na Svjetskom prvenstvu u Kataru, kad je rukometna javnost teretila IHF da je preko sudaca dogurao Katar do finala, razgovarali smo s Linom Červarom, koji se složio da se neke stvari u rukometi pod hitno moraju mijenjati inače mu prijeti eutanazija.

 

''Mislim da je napokon sazrelo vrijeme, i čudim se zbog čega se to nije i prije dogodilo, da se potpuno utanače pravila prema kojima će suci moći obavljati svoj posao. Sve ovo što danas vidimo, sve te kao neke promijene, one su uglavnom kozmetičke. Današnja interpretacija pravila dovodi do nesigurnosti i kod samih igrača, a kod publike stvara brojne nedoumice i nerazumijevanje rukometne igre.  Kritike dolaze sa svih strana, i po mom mišljenju su sasvim opravdane. Događa se da rukomet postaje sve više sličan vaterpolu po tom pitanju važnosti subjektivne procijene sudaca. U vaterpolu nikad ne znaš je li nešto za običan faul, za isključenje ili za kontrafaul.

 

U rukometu danas vidimo sve više takvih stvari. Sudac može za istu stvar dosuditi sedmerac, isključenje, ali i probijanje i nitko mu neće imati što zamjeriti jer jasna i strogo utanačena pravila ne postoje. Pod hitno se nešto mora promijeniti ako ne želimo da rukomet ostane bez publike, jer na žalost, takve stvari, nerazumijevanje gledatelja najčešće za posljedicu ima gubitak fanova. A rukomet si to ne smije dozvoliti'', rekao nam je tada Červar pa je pojasnio na što točno misli:

 

 

''Četiri su elementa rukometne igre koja su presudna za pobjedu ili za poraz. I sve te četiri stvari su ostavljene sucima da oni po svojoj subjektivnoj procijeni odluče. Prva stvar je sedmerac. Sudac ga može dosuditi, ali i ne mora. Može dosuditi devet metara. Ma može dosuditi bilo što. Svjedoci smo da na svakoj utakmici vidimo prekršaje koje su za jednog suca sedmerci, a za drugog nisu. Druga stvar, isključenja. Koliko samo puta vidimo da za isti start jedan sudac dosudi dvije minute, drugi svira običan faul, a treći da žuti karton. Treća stvar je pasivna igra. Iako postoji članak koji kaže kad se treba dosuditi pasivna igra, sve je to u rukama sudaca i sudi se isključivo na temelju njihove subjektivne procijene. Četvrta stvar je probijanje. Nekad je to probijanje, odnosno faul u napadu, nekad je penal.''

 

 

''Te stvari su presudne za konačan rezultat, a isključivo su u domeni onoga što se kolokvijalno naziva slobodno sudačko uvjerenje. Pa nije se bez veze tehnologija uvela u nogomet i tenis. Rukomet mora promijeniti pravila u smjeru da svaki gledatelj, svaki igrač na terenu, na klupi, svaki trener ima što manje sumnji u ono što se događa na terenu. Dobro je netko rekao iz naše reprezentacije. Na početku se svaki krivi pogled i dodir kažnjavao s dvije minute, a već nakon par utakmica se sve vratilo na staro. Takve se stvari  ne smiju događati'', jasan je bio legendarni Lino.

 

 

Zatim, još jedan, možda i najveći problem koji uništava rukomet je nestanak nekadašnjih velikih klubova, baza. Stručni komentator Indexa Vedran Zrnić je upozorio na situaciju u hrvatskom rukometu, koji je maksimalno centraliziran, a posljedica ''nasilnog'' stvaranja jakog Zagreba gašenje je nekadašnjih rukometnih bazena poput Metkovića, Moslavine, Bjelovara ili Zameta. Tko u Hrvatskoj iole vrijedi odlazi u Zagreb. Svi ostali životare, a kako ni u Zagrebu ne mogu igrati baš svi, nerijetke su situacije da talentirani hrvatski rukometaši, sa 16 ili 17 godina odlaze za sitniš igrati u nižerazrednim europskim klubovima.

 

 

Međutim, prema Zrniću ta centralizacija moći nije isključivo hrvatski problem, štoviše, ona je rak rana od koje danas boluje cijela rukometna Europa. Danas je sa scene nestao HSV, a ne tako davno njegovu sudbinu je doživio Ciudad Real. Klub koji je sredinom prošlog desetljeća doveo sve što je u rukometu vrijedilo, pritom osvojivši tri naslova prvaka Europe preko noći se ugasio zbog istog razloga zbog kojeg se urušio HSV. Financijska kriza u rukometu možda se najviše osjetila u Španjolskoj, pa su sa ozbiljne scene nestali također bivši prvaci Europe Teka, Elgorriaga i Portland San Antonio. Španjolska liga, koja je kvalitetom ne tako davno ozbiljno prijetila Bundesligi, svela se samo na Barcelonu. Porazna je to činjenica za dvostrukog prvaka svijeta i jednog od glavnih favorita ovogodišnjeg Eura u Poljskoj. 

 

 

 

Zanimljiva ja situacija i u Skandinaviji. Šveđani su obilježili rukometne devedesete, međutim, čak i onda, kad su Bengan Boysi harali rukometnim parketima, nikad nisu imali ozbiljan klub u europskim okvirima. Švedski su majstori uglavnom u svojim formativnim godinama odlazili u Bundesligu (posebice je bila jaka švedska struja u Kielu, gdje su godinama igrali Staffan Ollsson i Magnus Wislander), a slična je priča bila i s Dancima, koji su u Flensburgu imali pravu koloniju.

København je prije par sezona pokušao stvoriti mega momčad, dovevši najboljeg danskog igrača Mikkela Hansena, no klub je nakon samo dvije godine doživio financijski kolaps. Momčad se raspustila, a Hansen je otišao u super bogati PSG.

 

 

Čak i ta famozna Bundesliga nije više onako moćna kakva je bila do prije sezonu, dvije. Naime, njemačka je liga, uz Barcelonu, godinama bila koncentrat svega najboljeg što rukomet nudi. Kiel, Flensburg, Magdeburg, Loeven, Fuchse, Lemgo, HSV, basnoslovnim su ugovorima vezivali najbolje svjetske igrače. Kvaliteta je podigla gledanost, a gledanost sponzore, međutim, ta logika tržišta imala je jednu malu, ali veliku začkoljicu. Naime, Njemačka je svoj posljednji veliki naslov osvojila još 2007., kad je doma (uz veliku pomoć sudaca) osvojila svjetski naslov. Od tada njemačkog reprezentativnog rukometa nije bilo nigdje, a savez je zaključio da su za sve krivi stranci, koji su uzimali mjesta njemačkim mladim igračima.

 

Stoga su u Njemačkom rukometnom savezu, unatoč rasprodanim dvoranama i velikoj zaradi od TV prava odlučili prestati dovoditi silne strance i tendencija im je stvaranje domaćih zvijezda. 

 

 

Francuzi imaju solidnu ligu, u kojoj strši PSG, koji leti na pogon arapskih petrodolara, a pitanje je što će se dogoditi ako šeicima rukomet prestane biti zanimljiv. Kad tome pridodamo da je i bivša velesila Rusija nakon olimpijskog zlata u Sidneyu ''prestala'' igrati rukomet i da im se sve svodi na vječnog prvaka Čehovske medvjede, da je odavno eutanizirana slavna Metaloplastika, a da nekoć nepobjedivih Rumunja na sceni nema od sredine 1980-ih, dolazimo do poraznog zaključka da u svijetu egzistira šest, sedam ozbiljnih europskih klubova, i Katar, koji na umjetan način stvara rukometnu tradiciju. S tom se tezom slaže i Zrnić.

 

''Rekao bih  da rukomet kao sport opasno visi. Nisam siguran koliko mu je svijetla budućnost. U Europi samo nekoliko država ozbiljno ulaže u rukomet, a u posljednje vrijeme i kod njih je došlo do stravičnog pada interesa sponzora, a samim tim i novca. Bundesliga je najjača liga na svijetu, istina, no i tamo imate tri, četiri ozbiljna kluba, sve ostalo jedva preživljava. Pogledajte Kiel. Godinama su kupovali sve što je vrijedilo. Kako su im klubovi harali Europom, reprezentacija im je patila. Cijelo jedno desetljeće ih nije bilo nigdje. Sad su promijenili neke stvari, riješili su se skoro svih stranaca, kupuju samo domaće igrače, od njih stvaraju zvijezde i sad u Poljskoj vidimo da taj recept ima smisla. Njemačka ponovno igra dopadljiv i dobar rukomet'', rekao je Zrnić za Index, pa je dodao:

 

 

''Postavlja se pitanje, gdje će i za koji novac otići silni europski igrači, koji su na tržištu? U Europi imate nekoliko klubova koji mogu platiti dobar novac za vanserijskog igrača. To je Barcelona, PSG i još dva francuska kluba, Vardar, Veszprem, Szeged, Kielce te još možda Zagreb i Celje. To je to. Više nema, a ne mogu svi oni igrati u tim klubovima.

 

Više od 200 španjolskih igrača nude se za 1000 eura klubovima širom Europe, a pola europskih klubova vode španjolski treneri. Svi se oni drže zajedno, imaju jako moćan lobi, a postavio bih pitanje – gdje su u cijeloj toj priči hrvatski treneri? 

 

Zaista me strah za budućnost rukometa'', zaključilo je zlatno krilo hrvatskog rukometa.