HRVATSKA nogometna reprezentacija u subotu od 18 sati započinje svoj put na Europskom prvenstvu. U teškoj i nezgodnoj skupini svoju prvu utakmicu odigrat će protiv Španjolske na Olimpijskom stadionu u Berlinu. Bit će to repriza prošlogodišnjeg finala Lige nacija, u kojem je Furija osvojila natjecanje nakon jedanaesteraca.

U generalnoj probi, u kojoj je Hrvatska prvi put u povijesti svladala Portugal, Zlatko Dalić dao je naslutiti kako će izgledati sastav Hrvatske na Euru, barem u prvoj utakmici. Nema velikih dvojbi - Joško Gvardiol će na beka, a upitno je samo tko će zaigrati na jednoj od dvije stoperske pozicije i tko će igrati na krilu. No kakva je ova Španjolska, je li se promijenila, odgovara li Hrvatskoj profilom i koje su joj slabe točke?

Što Španjolskoj nedostaje za povratak na vrh?

Španjolska već skoro dva desetljeća ima nadaleko prepoznatljiv stil igre, koji se od generacije do generacije polagano i malo mijenjao. Čak i površni pratitelji nogometa znaju da Španjolci uvijek imaju loptu, da uvijek pasom (najčešće kratkim) traže progresiju napada i da su dijelu nogometnih fanova najdosadnija momčad na svijetu.

U vrijeme kad je harala svijetom i osvojila tri velika turnira zaredom (dva EP-a i jedan SP), imala je najbolju skupinu veznjaka ikad okupljenu u jednoj reprezentaciji. Ta generacija se od ovih kasnijih razlikovala po dvije stvari.

Prva je Andres Iniesta, praktički jedini veznjak iz te generacije koji je mogao kontinuirano stvarati prednost u driblingu na malom prostoru. Xavi, Busquets, Fabregas i Alonso mogli su držati loptu do sutra, ali Iniesta je bio igrač koji bi ubrzao napad i inicirao ulazak u završnicu.

Druga ključna razlika je što je tih godina Španjolska imala Davida Villu i Fernanda Torresa, dva napadača koji su bili na vrhuncu svojih karijera i među najboljima na svijetu. Španjolskoj je na turnirima nakon Eura 2012. nekad nedostajalo jedno, katkad drugo, a ponekad i oboje.

Ukratko, Španjolskoj je zadnjih godina ponovno nedostajalo konkretnosti. Nekoć je njihov stil igre bio revolucionaran, ali u međuvremenu su se suparnici tome prilagodili, a oni više nisu imali igrače koji su individualnom (prije svega golgeterskom klasom) rješavali velik broj utakmica.

Dva dragulja su ključ promjene

Situacija se u veznom redu nije bitnije promijenila. Španjolska ima jasnu kulturu igre s obzirom na to da praktički svi klubovi inzistiraju na sličnom stilu igre, zbog čega dominira brojem tehnički savršenih igrača, kojima prilagodba na igru u reprezentaciji ne predstavlja velik problem.

Zasad nemaju klasu Xavija ili Inieste, koji su bili kandidati za Zlatnu loptu, ali Rodri nije daleko od toga, a Pedri i Olmo mogli bi doći blizu te razine za par godina. Ova Španjolska mogla bi biti drugačija od one sa zadnjih natjecanja jedino po tome što bi većinu minuta na krilima trebale dobiti dvije žive napasti - Nico Williams i Lamine Yamal. 

Williams ima 21 godinu i igra za Athletic Bilbao, dok Yamal nije napunio ni 17, igra za Barcelonu i za dvije do tri godine vrlo lako bi mogao postati najskuplji igrač na svijetu. Za kontroliranu Španjolsku, koja posjedom davi svoje suparnike, oni predstavljaju dozu divljine koja je nekad neophodna da se probije dubok blok.

Na tim pozicijama šansu bi mogli dobiti i Dani Olmo i Ferran Torres (koji je kombinatorno sjajan igrač, ali ipak slabiji dribler), no Španjolci se u napadu najviše uzdaju u svoje nade i na reprezentativnom nivou relativno neprovjerene opcije. Često im dribling ne prođe, ali za ekipu je važno da stalno pokušava i ubacuje u višu brzinu u napadu.

Koliko Španjolska odgovara Hrvatskoj?

Hrvatska ima niz igrača koji su igrali ili igraju u španjolskoj ligi, kao i one koji imaju više Španjolaca suigrača i naviknuti su na taj stil igre. Ako itko Španjolcima može u sredini terena parirati posjedom, to je trojac Brozović, Kovačić i Modrić.

No Hrvatska nema savršeno ispoliranu geometriju u igri koja svakom igraču na lopti nudi više opcija i nema tehnički jednako potkovane igrače na svakoj poziciji koji u tom sustavu igraju otkad su zaigrali nogomet.

No dobra je vijest što je Hrvatska tijekom godina, posebno na ključnim utakmicama velikih natjecanja, razvila strpljiv stil igre i nema većih problema kad suparnik dominira posjedom. Zna zadržati loptu dovoljno dugo da napadački pritisak popusti i da polako razvije ritam, a to će ovdje biti ključno.

Hrvatska ima jednu veliku šansu protiv Španjolaca i jedan veliki problem

Španjolska nudi i dvije jasne sistemske, taktičke mane, koje su i znatno slabije momčadi od Hrvatske znale iskoristiti. Prva se tiče upravo spomenutih Williamsa i Yamala. Koliko su opasni u napadu, toliko mogu biti i problematični u obrani.

Vrlo su aktivni u presingu i imaju puno energije, ali pozicioniranje im je ozbiljna mana, zbog čega im ostaje velik prostor iza leđa za kontranapade i izlazak. Posebno se to odnosi na Yamala, ali to je savršeno normalno za dijete od 16 godina.

Gvardiol bi trebao biti bek na toj strani i najveći napadački mismatch Hrvatska ima baš na toj poziciji. Uspije li Gvardiol dovoljno puta napasti leđa Yamalu, a istovremeno zadržati i obrambeni balans, Hrvatska će biti korak bliže cilju.

Kad se pogleda kadar Španjolske, postoji relativno velika razlika u kvaliteti između stoperske linije i ostatka momčadi. Za te dvije pozicije konkuriraju tri igrača - 34-godišnji Nacho iz Real Madrida, četiri godine mlađi Aymeric Laporte, koji igra u saudijskoj ligi, i Robin Le Normand iz Real Sociedada.

Oni kvalitetom ne pripadaju najvišem razredu stopera, a zbog stile igre ekipe moraju igrati daleko od svog gola kako bi momčad zadržala kompaktnost. To znači da iza njihovih leđa ostaje jako puno prostora koji se može iskoristiti.

Problem hrvatskih napadača i krila je što među njima ima premalo igrača koji traže dubinu. To nisu ni Andrej Kramarić, ni Bruno Petković, ni Lovro Majer, dok je Ivan Perišić rekonvalescent. To u manjoj mjeri može biti Ante Budimir, a u većoj Mario Pašalić, no Hrvatska će vjerojatno morati tražiti manje direktan put do gola svog suparnika.

U ovom trenutku kladionice vide Španjolsku kao favorita na otprilike 53%, dok se Hrvatskoj daje oko 24% šanse za pobjedu. Nakon sjajne utakmice protiv Portugala, u Hrvatskoj su jako porasli i apetiti i optimizam za cijeli turnir. Realnost je da u prvom kolu ima daleko najteži posao u cijeloj grupnoj fazi, ali ima i sasvim dovoljno talenta i sistemskih opcija da iznenadi.