HRVATSKA je na najšokantniji mogući način, pobjedom 31:30 protiv Mađarske, ušla u polufinale Svjetskog prvenstva. Pet minuta prije kraja takav se preokret činio nemogućim, a onda se dogodio uz pet pogodaka u nizu hrvatske reprezentacije. Tako i dalje živi nada za medaljom s globalnog natjecanja, koje dugo nema u hrvatskoj riznici.

Točnije rečeno, prošlo je već 12 godina. Na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013. Hrvatska je olimpijsku broncu osvojenu nekoliko mjeseci prije upotpunila svjetskom broncom. Od tada su medalje dolazile rijetko te isključivo na europskim prvenstvima, iako je 2017. Hrvatska propustila svjetsko finale za jedan sedmerac, a broncu na račun nevjerojatnog povratka Slovenaca.

Sada bi se taj negativni niz mogao prekinuti. Hrvatska će imati dvije prilike - prvo protiv Francuske u polufinalu, a onda eventualno i u borbi za treće mjesto - za dolazak do toliko iščekivane medalje. Iako se uvijek u prvi red guraju zajedništvo, karakter i vjera u pobjedu, trebamo se zapravo zapitati - zašto je Hrvatska uspjela baš sada?

Ždrijeb je bio od velike pomoći

Činjenica da se igra na domaćem terenu već je pomoć sama po sebi. Ako se pogleda u prošlost, bilo europskih ili svjetskih prvenstava, domaćini gotovo uvijek odigraju nešto bolje od očekivanja.

Sudačka pomoć ne mora biti očita, ali uvijek će biti barem diskretna, onda kada je to potrebno. Razlog je jednostavan - nitko ne želi prazne dvorane - koje su neminovne ako domaćin rano ispadne.

Osim toga, Hrvatska je dobila najbolji mogući ždrijeb. Prije početka prvenstva, gledajući kladionice, bila je postavljena kao šesti do sedmi favorit ovog natjecanja. Danci su bili apsolutni favorit, a Francuzi su imali prednost u odnosu na ostale. Te ostale predvodile su Njemačka, Španjolska, Švedska, Norveška i Hrvatska. 

Do polufinala je Hrvatska došla tako da nije igrala protiv reprezentacije s većim šansama od vlastitih, a pritom si je mogla priuštiti i poraz protiv Egipta. U tom smislu je ipak pobjeda sa šest pogodaka prednosti protiv Islanda dostignuće iznad svih očekivanja.

Štoviše, dvije ključne i tijesne pobjede - protiv Slovenije i Mađarske - izborene su protiv reprezentacija koje su na ovom natjecanju bile smatrane potpunim autsajderima te u utakmicama u kojima je Hrvatska bila smatrana velikim favoritom.

Dovoljno je puta u prošlosti ždrijeb bio prilično brutalan, pa se može reći da se malo izjednačilo s obzirom na određeni povijesni dug. Međutim, nije samo do ždrijeba. Postoje i druge stvari koje neke prijašnje hrvatske momčadi nisu imale.

Izjednačenost uloga i učinka

Kada se pogleda taj nevjerojatni preokret u posljednjih pet minuta protiv Mađara, jedna se stvar ističe - tih je pet pogodaka postiglo pet različitih strijelaca. I sam je Sigurdsson to bio apostrofirao odmah kada je susret završio naglasivši kako su "svi preuzeli odgovornost" te se pokazalo da reprezentacija ima čitavu paletu rješenja.

Svaki izbornik u svakom sportu uvijek će postaviti kolektivno ispred individualnog, a razlozi su već sto puta opjevani. Mnogi sportovi, pa tako i rukomet, često će ovisiti o najslabijoj, a ne o najjačoj karici, pa je priča o kolektivnoj zasluzi i odgovornosti dio sportskog folklora. No, ova hrvatska reprezentacija to doista i ima. 

Samo za primjer, među 20 najboljih strijelaca na ovom Svjetskom prvenstvu nema ni jednog hrvatskog igrača, a prvi među jednakima je Filip Glavaš, koji je prije svega sjajan izvođač udaraca sa sedam metara. S manje od pet golova po susretu Glavaš jedva da ulazi među 25 najboljih strijelaca na ovom natjecanju.

Situacija bi vjerojatno bila potpuno drugačija kada bi Ivan Martinović bio zdrav. U toj ključnoj utakmici protiv Islanda, kada je stvarno trebalo potegnuti, vidjelo se zašto je trenutačno jedan od najboljih igrača na svijetu. Zabio je tada osam golova te podijelio tri asistencije, pa je teško vjerovati da peti strijelac Bundeslige ne bi i na ovom turniru bio među prvih deset.

Bez pravog učinka Ivana Martinovića u dvije posljednje utakmice te, s obzirom na ozljede Duvnjaka i Cindrića, bez prokušanog srednjeg vanjskog, Hrvatska se morala osloniti na jaku snagu kolektiva te golove iz nešto bržih napada, što je uvijek dosad bio problem. Međutim, Hrvatska na ovom turniru, možda i prvi put uopće, ima nešto što nije imala.

Kuzmanović je najjača karika

Vjerojatno glavni razlog zašto je Hrvatska bila u gotovo pa konstantnom zaostatku za Mađarskom nešto je slabiji dan Dominika Kuzmanovića, koji nas je sve navikao na briljantne izvedbe. Uvođenje Pešića prije kraja susreta bio je dobitan potez za islandskog stručnjaka.

Prije utakmice protiv Mađarske Kuzmanović je bio na 40 posto obranjenih udaraca, s tim da na vratima nije skoro pa uopće bio protiv Zelenortskih Otoka, čime bi si vjerojatno i poboljšao statistiku. Takvog vratara na velikim natjecanjima Hrvatska nikad nije imala.

Nakon Mađarske postotak mu je pao na nešto ispod 38, što je i dalje impresivno. Posebno treba naglasiti da je top 3 vratar u dvije ključne kategorije, a obje se tiču obrana s crte. S obzirom na to da Hrvatska igra prilično riskantnu obranu, s čestim iskakanjima, remećenjem protivničke distribucije te željom za ukradenom loptom, taj stil često trpi proigravanja na liniju.

A odmah nakon norveškog vratara Bergeruda Kuzmanović je najbolji vratar ovog natjecanja upravo za takve situacije. To za Hrvatsku stvara dvostruku dobit. Na taj način može biti reprezentacija koja na ovom prvenstvu ima najviše ukradenih lopti - što je u ključnim situacijama bilo presudno i protiv Mađarske.

Osim toga, poništavaju se dobre situacije protivnika te automatski razvijaju kontre, s čim je Hrvatska uvijek imala problema, a što dobrim dijelom omogućuje baš vratar. Sigurdsson je modernizirao igru, kompenzirao probleme s ozljedama, napravio pravi kolektiv, ali sve to bilo bi nemoguće kada Hrvatska ne bi imala vratara koji je vidno lošiji samo od neprikosnovenog danskog golmana Nielsena. 

Može li se protiv Francuza?

Kada bi Hrvatska bila blizu svojeg najboljeg sastava i zdravlja, odgovor bi bio - naravno da se može. Ovako, bit će teško. Gledajući njihov stil i kvalitete, Francuzi su primjer reprezentacije koja ne odgovara Hrvatskoj. Od svih momčadi na ovom natjecanju, uvjerljivo su najubojitiji šuteri te većinu napada žele završiti brzim udarcem s devet metara.

Ako postoji i dalje neka slabost našeg vratara, onda je to upravo koordinacija s blokom kod takvih udaraca. Osim toga, protiv Francuza će Hrvatskoj trebati Ivan Martinović. S obzirom na to da je protiv Mađarske više igrao na jednoj, a ne na obje noge, to jednostavno nije realno. 

Hrvatska kolektivna igra i obrana jesu jake, ali morat će se sve poklopiti. Nekoliko grešaka protivnika, značajan broj ukradenih lopti te vratar koji bi trebao biti na razini čudesnog. Sve to nije nezamislivo, ali Hrvatska je autsajder u tom susretu. 

Bilo kako bilo, Hrvatska je ponovo u polufinalu Svjetskog prvenstva, gdje je samo jednom bila u posljednjih 12 godina. Postignuto je to drugačijim stilom igre, modernijim rukometom te uz niz problema s ozljedama. 

A to je već puno.