HAJDUK i RIJEKA u subotu, od 17 sati, igraju najatraktivniji susret 24. kola, Jadranski derbi na Poljudu.

 

 

Ali usprkos tome, kako možete vidjeti na primjeru naše "idealne momčadi" sastavljene od nogometaša koji su nastupali za oba kluba, njih dosta igralo je za Bile i Bijele, a i vodili su ih i isti treneri.

 

Naravno, ova selekcija nije definitivna niti doista "idealna", tek naš doprinos pripremama za veliki derbi, ali i poziv vama, poštovani čitatelji, da i sami sastavite momčadi od igrača koji su nastupali za Hajduk i Rijeku i pošaljete nam vašu "Reprezentaciju Jadrana".

 

 

Gabrić je seniorsku karijeru započeo u RNK Split u sezoni 1985./86. Već sljedeće sezone prelazi u Čelik iz Zenice, a sezonu kasnije dolazi u Hajduk. Međutim, na Poljudu u cijeloj sezoni nije zabilježio nijedan nastup i 1988. prelazi u Rijeku. U tri godine za klub s Kvarnera zabilježio je 92 nastupa, a ratne 1991. postaje vratar grčkog PAOK-a.

 

Nakon dvije godine vraća se u Hrvatsku i u sezoni 1993./94. brani boje tadašnjeg prvoligaša Pazinke (za koju je tada igrao i Dado Pršo), da bi onda napokon ispunio svoj životni san i postao vratar Hajduka.

 

Za splitski klub nastupio je u više od 100 utakmica, pritom dobivši nagradu Hajdučko srce za sezonu 1996./97. Obranama se ponajviše istaknuo tijekom nastupa Hajduka u Ligi prvaka, kada je bio možda i najbolji igrač momčadi. Karijeru je završio 1999., a na vratima Hajduka naslijedio ga je Stipe Pletikosa.

 

U reprezentaciji je u 7 godina zabilježio tek 9 nastupa, uključujući debi 17. listopada 1990. godine u Zagrebu, u prvoj povijesnoj prijateljskoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije od uspostave neovisnosti protiv reprezentacije SAD-a, u kojoj je Hrvatska pobijedila 2:1. Većinu vremena bio je zamjena Draženu Ladiću, a bio je jedan od igrača na Euru 1996. u Engleskoj.

Njegov sin Drago, napadač, također je poput oca u karijeri nastupao i za Hajduk i za Rijeku.

 

 

Rođeni Riječanin relativno kasno se počeo ozbiljnije baviti nogometom, kada je kao već šesnaestogodišnjak s prijateljima došao na trening NK Orijenta. Do tada se aktivno bavio rukometom i nastupao je za RK Orijent i RK Kvarner. Bio je vrlo dobar vratar, a čak je nastupao i u omladinskoj rukometnoj republičkoj reprezentaciji. Tek kada se RK Kvarner rasformirao, Peršon je prešao u nogomet. Od juniora ubrzo postaje prvotimac, a u momčadi se ustalio kao zadnji vezni. Dres Orijenta nosi do 1986. godine, kad postaje standardni prvotimac NK Rijeke. U dužem razdoblju bio je i kapetan momčadi s Kantride, gdje ostaje do 1990. godine, kada prelazi u zagrebački Dinamo. Za Dinamo je odigrao 112 utakmica, od toga 46 prvenstvenih.

 

Nakon dvije godine, 1992. godine prelazi u splitski Hajduk. U trogodišnjem razdoblju igranja bio je član momčadi koja je osvojila prvenstvo Hrvatske u sezonama 1993./94. i 1994./95. Sudjelovao je i u osvajanju dvaju kupova Hrvatske i to u sezonama 1992./93. i 1994./95. Bio je standardni stoper legendarne momčadi Bijelih koja je igrala u četvrtfinalu Lige prvaka.

 

Od 1995. do 1997. godine igra za momčad francuskog AS Cannesa, a potom se vraća kući, ponovno u NK Rijeku. Igrajući od 1997. do 1998. godine na Kantridi, završava igračku karijeru.

 

Kao član Dinama za hrvatsku reprezentaciju odigrao je od 1990. godine prve dvije utakmice u novijoj povijesti reprezentacije. Igrao je 17. listopada 1990. godine u Zagrebu, u prvoj povijesnoj prijateljskoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije od uspostave neovisnosti protiv reprezentacije SAD-a, u kojoj je Hrvatska pobijedila 2:1. Odigrao je i sljedeću utakmicu reprezentacije, u pobjedi protiv Rumunjske (2:0) u Rijeci, 22. prosinca 1990.

 

Od dresa reprezentacije oprostio se, ovaj put kao član Hajduka, u prijateljskoj utakmici protiv Ukrajine (3:1) u Zagrebu, 25. lipnja 1993.

 

 

Karijeru započinje 1971. godine kao sedamnaestogodišnjak u tadašnjem drugoligašu Šibeniku. U klubu se zadržava do 1975., kada prelazi u Rijeku za koju u sljedeće četiri godine odigrava 135 prvenstvenih utakmica te postiže 11 pogodaka. Bio je član najslavnije momčadi Rijeke koja dvaput zaredom osvaja Kup maršala Tita (1978. i 1979.). 

 

Godine 1980. prelazi u splitski Hajduk za koji nastupa 90 puta i postiže 3 gola. S Hajdukom 1984. osvaja još jedan Kup maršala Tita. Nakon pet godina provedenih u Splitu odlazi u francuski SC Toulon. Već se 1986. vraća u rodni Šibenik, gdje 1990. okončava karijeru.

 

Za jugoslavensku reprezentaciju odigrao je 17 susreta od 1977. do 1983. godine. Sudjelovao je s reprezentacijom na Olimpijadi 1980. u Moskvi. 

 

Većinu karijere proveo je kao odličan vezni igrač, a posljednje godine igrao je na poziciji braniča.

 

U HNL-u debitira u dresu Rijeke 9. rujna 2000. protiv Hajduka, a kako se u Rijeci i nije baš naigrao (zabilježio je svega 13 nastupa za prvu momčad) već nakon prve seniorske sezone odlazi u inozemstvo, točnije njemački Greuther Fürth. Tamo nije puno igrao i nakon dvije polusezone vraća se u Hrvatsku. Novo odredište tada je bio Osijek, s kojim u dvije sezone ponovno oživljava karijeru te zarađuje transfer u tadašnjeg doprvaka, zagrebačkog Dinama.

 

Prvu sezonu na Maksimiru završava kao sedmi na ljestvici, uklopivši se u sveopće sivilo kluba. No već naredne sezone, pod vodstvom Josipa Kužea, na desnom boku igra svoju najbolju sezonu karijere, u kojoj osvaja naslov prvaka države te dobiva poziv u reprezentaciju, za koju debitira ušavši protiv Argentine u Baselu pred sam kraj utakmice. Kasnije dobiva cijelo poluvrijeme protiv Poljaka, te pretpoziv za SP 2006. u Njemačkoj. S reprezentacijom je boravio na Mundijalu kao rezerva, da bi ga novi izbornik Slaven Bilić pozvao i za novi ciklus kvalifikacija za Euro 2008.

 

Sljedeće sezone nastavlja s odličnim igrama, sve dok ga 10. siječnja na treningu nije ozlijedio klupski suigrač Eduardo da Silva, slomivši mu fibulu lijeve noge, zbog čega je morao pauzirati punih pet mjeseci.

 

Nakon oporavka od ozlijede nikako se nije uspio ponovno ustaliti u momčadi i zabilježio je tek 16 nastupa.

 

Nakon toga završava svoju 4 godine dugu avanturu u Zagrebu, raskida ugovor s Dinamom i menadžerskom agencijom Zdravka Mamića te seli na Poljud, gdje igra u paru s bratićem Juricom.

U Hajduku se također nije baš naigrao. Početak je bio jako dobar, no vrlo je brzo postao prekobrojan i u šest je godina skupio tek 37 nastupa.

 

Prije dvije godine zaključio je karijeru kao prvi igrač u povijesti HNL-a koji je zaigrao za zagrebački Dinamo, Hajduk i Rijeku.

 

 

 

Portugalac je došao u Split 2011., u vrijeme kad je Hajduk bio itekako likvidan te kad je suhim zlatom plaćao svoje igračke akvizicije. Lima se na Poljudu zadržao tri sezone, u bijelom je dresu odigrao nekoliko jako zapaženih utakmica i za njega možemo reći da je kao jedan od rijetkih u to vrijeme kadrovskih lutanja na Poljudu opravdao status pojačanja. U nekoliko utakmica bio je čak i kapetan. 

 

Dinamo ga je nekoliko puta želio dovesti i prije no što je transfer realiziran u ljeto 2013. Za Modre je nastupao u Europskoj ligi, a Zoran Mamić čak ga je stavljao i u srednji red, na poziciju zadnjeg veznog, iako je primarno lijevi bek.

 

No Limu su na Maksimiru jako brzo otpisali i tada kreće jedna od bizarnijih priča u povijesti HNL-a. Portugalac nije želio pristati na sporazumni raskid i unatoč nekim ponudama, ostao je na Maksimiru trenirati s drugom momčadi, znajući da novac koji je dobivao u Dinamu neće imati nigdje drugdje.

 

Nekako je pristao otići na posudbu u Rijeku, prošlog kolovoza, međutim ni tamo se nije naigrao. Upisao je ukupno pola sata u HNL-u i sat vremena u Kupu, da bi i u Rijeci završio u drugoj momčadi. 

 

Vratio se u Dinamo, gdje je u Trećoj ligi s godišnjim primanjima od oko 200 tisuća eura godišnje vjerojatno bio najskuplji europski nogometaš tog ranga natjecanja.

 

Od prošle sezone Lima je član União Madeire, a može se pohvaliti time da je nastupao za sva tri najjača hrvatska kluba. Bizarno, ali istinito.

 

 

Rođeni Riječanin u svoje je vrijeme važio za najtalentiranijeg nogometaša bivše države. Profesionalnu karijeru započeo je u Rijeci sa svega 16 godina. S Rijekom je 1979. osvojio jugoslavenski kup, a prije prelaska u Hajduk, u svom prvom ''mandatu'' na Kantridi, u 136 utakmica zabio je 31 gol. 

 

Nakon sedam riječkih sezona kao najtraženiji igrač Jugoslavije prelazi u Hajduk, u kojem se zadržao četiri sezone. Zanimljivo je to da mu je u prvoj utakmici za splitske Bijele protiv matične Rijeke Mladen Mladenović u žaru igre slomio nogu. Gračan je i s Hajdukom osvojio jugoslavenski kup, 1987. godine. Godine 1989. potpisuje za španjolski Real Oviedo. Četiri godine kasnije vraća se u Rijeku, u kojoj završava karijeru.

 

Gračan je nastupao i za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju, za koju je u deset nastupa postigao dva pogotka, u Subotici protiv Mađarske te u Bruxellesu protiv Belgije. Bio je član momčadi koja je na Olimpijskim igrama 1984. osvojila brončanu medalju.

 

Jedan je od rijetkih trenera koji je trenirao sva četiri najveća hrvatska kluba - Rijeku, Dinamo, Hajduk i Osijek. Danas je izbornik U-21 reprezentacije.

 

 

Rođeni Splićanin, sin klupske legende Stipe, produkt je Hajdukove omladinske škole. Franko je prošao sve mlađe kategorije Hajduka, od mlađih pionira do juniora, a kao jedan od najtalentiranijih igrača svoje generacije debitirao je za Bijele 14. kolovoza 2010. u gostima protiv Intera iz Zaprešića, u pobjedi 4:0, odigravši zadnjih 15-ak minuta.

 

Problemi za Andrijaševića nastupili su dolaskom na klupu Igora Tudora. Premda je i sam isticao da Andrijašević ima bogomdan talent za kreaciju, Tudor ga je sve češće gurao na klupu, a Andrijašević se zamjerio i navijačima kad je zakazao svadbu na dan derbija s Dinamom.

 

Bilo je tu previše nesporazuma i čudnih zakulisnih igara oko Andrijaševića, a njegov nezavidan status na Poljudu iskoristio je Zdravko Mamić koji je 2014. mladog veznjaka doveo u Dinamo, plativši Hajduku 400 tisuća eura. 

 

Andrijašević se nije uspio nametnuti Zoranu Mamiću pa odlazi na posudbu u Lokomotivu. Nakon dobrih igara na Kajzerici vraća se na Maksimir, ali kako mu je Cico Kranjčar prošlog ljeta jasno dao do znanja da ne računa na njega, odlazi u Rijeku, u kojoj postaje jedan od ključnih igrača te jedan od najboljih nogometaša HNL-a.

 

Prelaskom u Rijeku Andrijašević je postao šesti igrač u povijesti HNL-a koji je zaigrao za Dinamo, Hajduk i Rijeku.

 

Za reprezentaciju je nastupao u mlađim dobnim kategorijama. Osvojio je treće mjesto na Europskom prvenstvu 2010. s reprezentacijom do 19 godina te sudjelovao u dvama postignutim golovima.

 

Za seniorsku reprezentaciju debitirao je 6. veljače 2013. u prijateljskoj utakmici odigranoj u Londonu protiv Južne Koreje, u kojoj je Hrvatska pobijedila 4:0.

 

 

 

Sin palestinskog izbjeglice iz Sirije Jamala Sharbinija i majke Ranke iz Grobnika bio je jedan od najvećih talenata hrvatskog nogometa u posljednjih desetak godina, no ćudljivi karakter bio je krivac što Anas nikad do kraja nije realizirao svoj potencijal.

 

Kao nevjerojatno talentirani klinac jako brzo postaje član prve momčadi Rijeke, a u sezoni 2006./2007. bio je jedan od najboljih mladih igrača HNL-a. Sljedeće sezone, usprkos svom neiskustvu i mladosti, imenovan je kapetanom Rijeke. Time je postao najmlađi kapetan u povijesti kluba.

 

Anas je tada bi tražena roba u HNL-u, a Hajduk i Dinamo započeli su pravi rat oko mladog Riječanina. Premda je praktički sve dogovorio s Modrima, Sharbini u paketu s bratom Ahmadom u ljeto 2009 za vrtoglavih dva milijuna eura dolazi u Split.

 

Očekivan kao Mesija, Sharbini u tri godine na Poljudu ni izbliza nije ispunio očekivanja i Hajduk ga u ljeto 2012. prodaje saudijskom Al-Ittihadu.

 

Nakon četiri godine, Sharbini se vratio u matični klub Rijeku. Ugovor je potpisan na dvije godine, s mogućnošću produženja na još godinu dana, ali je Sharbini nizom budalaština izvan terena stao na žulj Matjažu Keku koji ga je izbacio iz momčadi i proglasio ga tehnološkim viškom.

 

Kek Sharbinija nije uvrstio na popis igrača koji su putovali u Dubai na pripreme, što je bivši kapetan saznao od team-menadžera Rada Ljepojevića. Medijska sapunica oko Sharbinijeva statusa zabavljala je javnost više od mjesec dana, koliko je trebalo da bivši kapetan ode u Tursku. Sharbini je otišao na posudbu u Osmanlispor, ali za turski klub nije zabilježio nijedan nastup.

 

Prije nego što je otišao u Tursku, Anas Sharbini je poručio: 

 

''Neću igrati u Rijeci dok je Kek trener''.

 

Izgleda da stvarno ni neće.

 

 

 

Osim za Hajduk igrao je i za Šibenik,  švicarski Lugano i Grasshopper, talijanske Anconu i Perugiu, njemački Duisburg i Greuther Fürth, turski Kocaelispor, japansku Hiroshimu, izraelski Hapoel Petah Tikva te Rijeku.

 

Erceg je jedan od najboljih hrvatskih napadača svih vremena i simbol je HNL-a. S 97 postignutih golova peti je strijelac svih vremena, a s 80 golova u dresu Hajduka najbolji je golgeter Bijelih otkako je osnovan HNL.

 

Ostalih 17 zabio je za Rijeku u sezoni 2004./05., kada je bio najbolji strijelac lige. Iste godine izabran je i za najboljeg igrača lige.

 

Posljednju sezonu, onu 2006., odigrao je u matičnom splitskom klubu koji je tada igrao najlošiju sezonu u HNL-u. Erceg je zabio samo jedan pogodak i nakon toga se oprostio od igračke karijere.

 

Što se tiče reprezentativne karijere, imao je nesreću što je bio suvremenik Šukera, Bokšića i Vlaovića i nikad nije dobio pravu šansu u kockastom dresu. Za reprezentaciju bilježi tek 4 utakmice i to većinom ulazeći s klupe pred kraj susreta. Jedini pogodak postiže Turskoj u prijateljskom susretu u Sendai Cityju, nakon što je prvi i jedini put krenuo u prvih 11.

 

 

Mladić rođen na Pašmanu, sa 17 godina debitira za Zadar u drugoligaškoj konkurenciji. Već sljedeće sezone (2007.) zabilježio je više od 20 nastupa te prve pogotke, a ulaskom u Prvu hrvatsku nogometnu ligu i standardiziranjem u prvoj momčadi, predstavio se nogometnoj javnosti kao jedna od nadolazećih zvijezda. Najviše je to došlo do izražaja na Dvoranskom prvenstvu u siječnju, gdje je s 9 pogodaka bio najbolji strijelac turnira. Već tada pobudio je pažnju vodećih hrvatskih i nekih inozemnih klubova, no ostao je u Zadru do sredine sljedeće, 2008./09. sezone, kada nakon pretposljednjeg jesenskog kola obznanjuje 400 tisuća eura težak transfer u redove splitskoga Hajduka.

 

U Hajduku je Marin proveo četiri sezone, no dojma smo da ni on, baš kao i Sharbini, u Bijelom dresu nikad nije do kraja pokazao svu raskoš svog talenta.

 

Godine 2012. odlazi u TSV 1860 München, a nakon triju sezona, u zimu 2015., prelazi u Rijeku, što mu je bio potez karijere. U prosincu 2015. godine proglašen je najboljim nogometašem HNL-a, a u anketi su glasali svi kapetani hrvatskih prvoligaša.

 

U ljetnom prijelaznom roku 2016. Tomasov je otišao na posudbu u saudijski Al-Nassr koji je tada vodio Zoran Mamić.

 

 

Rođeni Splićanin karijeru je počeo početkom 80-ih u Solinu, da bi sezone 1983./84 potpisao za Hajduk. Međutim, u jakoj konkurenciji u Hajduku koji je te sezone igrao polufinale Kupa Uefa nije se uspio izboriti za mjesto u vrhu napada i te je sezone odigrao samo dvije utakmice u bijelom dresu.

 

Karijeru je spasio odlaskom u susjedni RNK Split, u kojem je odigrao sjajnu sezonu koja ga je katapultirala u Rijeku. Za klub s Kvarnera  (1985-1988) odigrao je 98 utakmica i zabio je 37 golova.

 

Tada ga put vodi u Španjolsku, gdje s velikim uspjehom igra za Valladolid, Oviedo i Hercules.

Za reprezentaciju Hrvatske igrao je dvije utakmice, a debitirao je 23. ožujka 1994. u onoj slavnoj utakmici kad je Hrvatska usred Valencije 2:0 pobijedila Španjolsku.

 

Mladen Mladenović

Dario Jertec

Josip Radošević

Filip Bradarić

Drago Gabrić

Mate Dragičević

Ahmad Sharbini