Zašto je Francuska opet pobijedila Hrvatsku?
KADA se makne sva nataložena patetika, priče o velikim idejama i malim narodima, odgovor na terenu je jednostavan: Zato što je bolja. I to upravo za dva gola, koliko je na kraju iznosila razlika (4:2) u finalu.
Prokleti VAR? Da je onakva situacija bila u francuskom kaznenom prostoru, zazivala bi ga cijela Hrvatska
Svi se upiru dokazati da nije bilo penala iz kojeg je Griezmann zabio za 2:1, ali sve i da Perišić nije htio igrati rukom pred svojim golom, jedan pogled na usporenu snimku dokazuje da je to bilo odnošenje loptom u stilu rukometnog golmana. Može se korištenje VAR-a tumačiti ovako i onako, ali ako se već ta i kod nas toliko hvaljena novotarija uvela, onda su situacije poput ove primjer kada treba koristiti i konzultirati videotehnologiju, što god napisali FIFA-ini činovnici ili kako god to tumačili bjelosvjetski beusani. Ili recimo to ovako: zamislite da je u identičnoj situaciji, ali pred francuskim golom, Mbappe reagirao kao što je to na drugom kraju terena napravio Perišić? VAR bi se zazivao od Savudrijske vale do Vukovarske ade, a usporena snimka igranja rukom uzimala bi se kao krunski dokaz potrebe dosuđivanja penala za Hrvatsku.
Kao što kada hrvatski igrači ishode prekršaj poput onog koji je Griezmann užicao od Brozovića prije prvog gola, drage ćosići naši svagdašnji oduševljeno i uz zluradi osmijeh pričaju o "našoj snalažljivosti" kojom smo "prevarili i suce i protivnika".
Pustimo zato šuplje, kompleksaške priče o sudačkim zavjerama protiv Hrvatske i jednoj maloj zemlji od četiri milijuna stanovnika kojoj o glavi rade svjetski moćnici. Ponavljanjem tih luzerskih mantri nikada se nećemo iskopati iz blata rezerviranog za male koji ne mogu postati veliki zbog vlastitih, a ne izvana nametnutih ograničenja.
"Hrvatska je bila bolja, dominirala je...", papagajski ponavljaju oni koji nogomet gledaju jednom u četiri godine, a i tada površno. Bila je takva jer Francuska svim protivnicima prepušta igru, zvali se oni Australija ili Hrvatska
"Hrvatska je u finalu bila bolja, dominirala je, imala inicijativu, više je zaslužila pobjedu...", papagajski ponavljaju oni koji nogomet gledaju jednom u četiri godine, a i tada nimalo studiozno. Jer da su makar malo manje površno gledali Francusku na ovom SP-u, vidjeli bi da je stil Francuske da protivniku prepusti loptu, a onda ga dotuče iz dvije kontre i jednog prekida te jednim sjajnim dubinskim proigravanjem i dobrim centaršutom. Francuska je gotovo isto kao što je igrala protiv strašne Belgije u polufinalu i senzacionalne Hrvatske u finalu, radila i protiv autsajderskih Australije i Perua na početku natjecanja u skupini na SP-u.
Zašto Francuska igra tako, kako joj to uspijeva doći do finala u drugoj brzini i tamo lagano, jednim bljeskom trojice glavnih igrača pobijediti Hrvatsku? Zato što može - jer od golmana do vrha napada ima igrače vrhunske klase koje šest godina vodi isti izbornik, a od djetinjstva ih na nacionalnoj razini odgaja sustav akademija i kampova pa u seniorskoj dobi svi igraju savršeno uklopljenim automatizmom.
Za to vrijeme u Hrvatskoj nismo navikli na stručnjake, nego na sluge koje se mijenjaju svake godine. Pa od solidnog trenera, kada konačno preuzme reprezentaciju, cijela zemlja stvara Mesiju. I to samo zato što je dovoljno pragmatičan da je najbolju generaciju igrača od samostalnosti države pustio da igra, a nije se na njoj učio i(li) pravio pametan.
"Antinogometna" Francuska zabija "zapravo odličnoj" Argentini za 11 minuta tri gola, a "dominantnoj" Hrvatskoj za šest minuta dva gola i sve to dok kod kuće ostavlja još jednu svoju reprezentaciju
Nadalje, ponavljaju hrvatski nogometni sveznadari podcjenjujući Francusku da je ona u prvom poluvremenu finala "igrala antinogomet", a u drugom je "samo deset minuta bila bolja od Hrvatske". Na ovo je najbolje odgovoriti činjenicama: usprkos navedenom "antinogometu", Francuska je i takvom "neigrom" uspjela u prvom dijelu zabiti dominantnoj Hrvatskoj čak dva gola. A za spomenutih deset minuta drugog dijela, kada je na jedva jednu četvrtinu poluvremena došla do daha, Hrvatskoj je opet zabila dva gola. I to za točno šest minuta.
Hrvatska je u skupini razbila Argentinu 3:0 zbog kvalitete Dalićeve momčadi, ali prije svega zato što je ova Argentina potpuno rasturena i najgore vođena reprezentacija te zemlje u zadnjih 40 godina. Kako bi zamračili navedenu činjenicu i tako uzvisili ionako velik trijumf Hrvatske nad Argentinom, mnogi će u Hrvatskoj reći i da je Argentina "daleko bolja od onog lošeg izdanja u skupini za koje je zaslužna sjajna Hrvatska" i kao dokaz za ovu tvrdnju uzimaju utakmicu Argentine s Francuskom u osmini finala. Njih ćemo podsjetiti da je toj navodno preporođenoj Argentini ista ova antinogometna Francuska koja "ništa nije pokazala", za 11 minuta zabila tri gola!
Francuska je na upravo završenom SP-u imala igrača za dvije jake momčadi. Ali o njenoj snazi možda najbolje govori podatak koje igrače Deschamps zbog prekobrojnosti i ozljeda uopće nije vodio na SP, dakle nisu bili ni među 23 nogometaša: Benzema, Martial, Lacazette, Payet, Ben Yedder, Coman, Rabiot, Sissoko, Kurzawa, Koscielny, Digne, Debuchy...
Dalićeva kažnjenička bojna naletjela je na još učinkovitiju
Kada je krenula eliminacijska faza, Hrvatska je igrala lošije nego u skupini, ali je zapravo tek tada postajala nepobjediva. Teturajući u klinču sa svakim od tri protivnika do finala, do mučnih pobjeda dolazila je na najgori, najteži i najmučniji, ali i najslađi način - nakon vodstva suparnika, uz vlastitu slabu igru, poslije produžetaka i penala.
Stavom i fanatizmom protiv Danske, Rusije i Engleske, nogometna reprezentacija Hrvatske pokazala je što je mogla i morala napraviti i osvojiti još od početka ovog desetljeća da su igrači na velikim natjecanjima ginuli onako kako su to radili u Rusiji.
Hrvatska je tamo postala kažnjenička bojna. Nije Dansku prošla Subašićevim obranama, nego zato što je Eriksen pogodio stativu. Kao što Englesku u polufinalu nije izbacila Mandžukićevim golom, nego Kaneovim nevjerojatnim promašajem kojim je prokockao vodstvo Engleske 2:0.
Ova Hrvatska, kada bi je protivnik bacao na konopce, ali je propušta nokautirati, tada je njega uzimala u žrvanj. Čim bi Hrvatska prva primila gol, a protivnik zatim propustio zabiti i drugi, znalo se da će Hrvatska preokrenuti i pobijediti. Hrvatska je u modi i za nju navija cijeli svijet, ne samo zato što svi vole pobjednike nego i jer je Hrvatska pri tome toliko nemilosrdna i cinična da je atraktivna.
Ali u finalu je naišla na još ciničnijeg, neumoljivijeg i kvalitetnijeg suparnika. Hrvatska je, naravno, i protiv Francuske pokazala ratnički duh. Protiv Danske je izjednačila brzo nakon rano primljenog gola, ali je dugo tražila igru, protiv Rusije i Engleske izgubila je prvo poluvrijeme. I onda, usprkos tome što je protiv Francuske izostao već poslovični dizelaški ulazak, Hrvatska je opet morala loviti zaostatak. Francuska je par klasa iznad svih dosadašnjih protivnika Hrvatske i bila je spremna samo jednom ispustiti prednost. Kada je se drugi put dočepala, samo ju je povećavala.
Hrvatska protiv Francuske ili improvizacija i stihija kontra sustava i strategije
Na kraju, na pitanje iz naslova točno je odgovoriti i ovako: Zato što je par desetljeća prije "nacionalnog stadiona" na kojem par puta godišnje igraju zvijezde, napravila nacionalnu strategiju razvoja sporta te sportske akademije i kampove za djecu.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati