Foto: FAH/Index

POLITIKA je za neke ljude ovisnost. Kao što dakle postoje alkoholičari, postoje i politiholičari, ljudi koji bi za politiku dali sve i sva, kao što bi alkosi dali za bocu brlje. I kao što pravi alkoholičar ne shvaća kada gazda kaže „fajront“ (dobro, možda i shvati mrkog gazdu, ali ako je konobarica tu, bude: „Sestro pa kad prije… Jel može još samo jedna?“) tako ni politholičari ne shvaćaju kada im je vrijeme za političku, ako već ne i pravu mirovinu te bavljenje knjigama, memoarima, voćkama, izradom glinenih ćupova ili sakupljanjem poštanskih maraka.

U našem današnjem primjeru prikazati ćemo dvojicu s akutnim stanjem polithorizma: Radimira Čačića i Ivu Josipovića.

Nove snage sa starim facama

I Čačić i Josipović imaju zavidne životne karijere te nitko ne može negirati da su u dosadašnjem životu napravili puno. Radimir Čačić je još 1978. u Varaždinu formirao tvrtku CONING, kojoj je glavni direktor, i zajedno s menadžmentom, pretežni vlasnik do 2000. godine. Ne mogu mu se negirati i nacionalni elementi – čovjek je suđen radi rušenja samoupravnog sistema SFRJ 1985. godine. Možda i najveći uspjeh karijere, radi koje je dobio čin brigadira i odlikovanje Reda kneza Domagoja s ogrlicom su uspješni pregovori radi predaje Varaždinskog korpusa JNA.

Bio je ministar koji je ubrzao gradnju autocesta (neki će već tada reći – i previše ubrzao), a zaslužan je i za POS. Bio je i drugi čovjek aktualne Vlade – sve dok nije u Mađarskoj uzrokovao prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom. No, taj dio priče već uvelike znamo.

Ivo Josipović uvijek je koketirao s politikom – bio je član SKH još od 1980. godine (uostalom, teško bi napredovao na faksu bez toga), 1994. se politički pasivizirao, vratio ga je Račan 2003. Josipović je definitivno radoholičar i čovjek uspješan u struci, kao profesor pravnog fakulteta.

Autor je šezdesetak znanstvenih i stručnih radova s područja kaznenog i međunarodnog kaznenog prava. Kada je postao predsjednik Republike čuli smo i viceve kako je prvi koji se kaznenim pravom bavi „s druge strane“, jer su mu prethodnici: Mesić, Tuđman i Tito dobro okusili i život iza zatvorskih rešetaka. Završio je i studij skladanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i za naše uvjete je uspješan kompozitor onoga što bi rekli ozbiljne glazbe.

Rekli bi – taman ljudi za politiku, iskusni, s uspješnim osobnim karijerama, nešto su i postigli u životu. Samo, problem je što su u potpunosti – potrošeni.

Čačić – distribucija javnog novca temeljem političke moći

Čačić je u hrvatskoj politici već četvrt stoljeća, i to pri vrhu – jedini koji je još stalno tu je Šeks, ali i Šeks je shvatio da mu je vrijeme za političku mirovinu. Mijenja se zemlja, ljudi, stavovi, sve, jednostavno ne možeš biti tu na sceni preko 25 godina i glumiti kako si još svjež, dobar i pun ideja.

Uostalom, Čačić je pokazao i u ovoj Vladi (izmislivši za sebe feudalni naziv prvog potpredsjednika) kako je njegov ekonomski model potrošen. Temeljio se na državnim firmama koje su trebale postati generator razvoja gospodarstva – i po tome je Čačić pokazao kako je njegov gospodarski model u biti socijalistički i zastario, temelji se na njegovom gospodarskom iskustvu 80-tih, kada je bio zasigurno najuspješniji. No, priča da će HAC, HŽ, Jadrolinija i drugi biti nositelji razvoja je samo prazna bajkica – državne firme su u nas često u tako lošem stanju (recimo Hrvatske željeznice ili Hrvatske šume) da moramo biti sretni ukoliko se u nekoliko godina uspješnog vođenja dovedu u red.

One mogu puno pomoći, posebno državne firme koje drže logistiku i faktične monopole (i koje stoga, kako nema tržišta, ne treba dati privatnicima), ali one po definiciji ne mogu voditi razvoj – da je to tako, ne bi socijalizam propao. Razvoj kreće od poduzetnika, privatnika. Bez poduzetnika, bez stvaranja novih firmi na novim osnovama i novim tehnologijama – razvoja nema. Vođenje, gdje u stilu grčkog deus ex machina državnim novcem vodiš razvoj kroz državne firme – daje prvom potpredsjedniku status pa gotovo polubožanstva, jer odlučuje u sudbinama tisuća ljudi, ali to nije način kako se vodi razvoj.

Bilo bi lijepo da nam je Čačić pokazao kako se danas vodi uspješno firma, a ne u socijalizmu i u doba 90-tih kada nije postojao današnji strogi sustav javne nabave. Da je Čačić, kada je izišao iz zatvora osnovao neki Čačić XY d.o.o. i svoju tržišnu uspješnost dokazao zaposlivši 100 ili 500 ljudi, omogućivši im plaću svaki mjesec – onda bi mu i ovdje napisali: „Bravo Ratko, pokazao si da si najbolji!“ I zaželjeli sve najbolje u političkoj karijeri. I neka takav bude u Saboru!

Međutim, Čačićeva politička karijera se već decenijama temelji na politici samoj – na distribuciji javnog novca temeljem političke moći. Sorry, to smo već vidjeli i to nije išlo. Imamo li nešto novo?

Josipović – bio je na vrhu, a što sada?

Ivo Josipović je bio na vrhu – predsjednik Republike. Puni mandat. Osim njega, tu su povlasticu odradili samo Tuđman koji je mrtav i Mesić koji je vjerojatno vječan i lako ga je zamisliti kako u stotoj i dalje troši proračunske novce i elegantno podjebava političke oponente.

Kao predsjednik Republike u Hrvatskoj i nemate neke ovlasti, osim ako naleti dušmanin. Istini za volju, za Josipovićevog mandata dušmanin nije naletio, valjda zgrožen idejom da prof. dr. sc. Ivo Josipović sjedne na konja bijelca i počne jurišati držeći topuzinu u ruci.

Međutim, od tih pet godina Josipovića sjećamo se da se posvađao s Pupovcem (i ne trebate biti nešto posebno nacionalist da se posvađate s Pupovcem), i da je zadnjih pola godine mandata pokušao izgraditi stav koji je krio pune četiri i pol godine, pokušavajući se u Hrvatskoj svidjeti svakome. I pri tome je uspio – ne svidjevši se gotovo nikome. Istina, dobio je puno glasova, nije puno nedostajalo da on bude predsjednik Republike po drugi puta, ali evo, pitajte bilo koga iz lijevo-liberalnog spektra – je li glasao za Josipovića radi Josipovića, ili za Josipovića da ne pobijedi HDZ-ova kandidatkinja?

Dodatno – Ivo Josipović je uredno dopustio da mu kampanju za drugi mandat uredno odradi ponajviše SDP, i financijski i s gomilom volontera po cijeloj državi koji su upravo i radi Josipovića po zimi stajali na štandovima, trgovima i ulicama – da bi ih eto odmah po izborima napustio. I osnovao programski sličnu stranku. Jer eto, s SDP-om, se ne slaže. Dno dna, čak i u licemjernoj hrvatskoj politici.

Uostalom, nakon mandata predsjednika Republike, što će čovjeku borba za obično mjesto jednog od 150 saborskih zastupnika, umjesto da ostane neovisni kritičar društvene scene, osoba koju se cijeni i poštuje upravo i radi toga što nije ušla u onaj prizemni politički ring borbe za saborsko mjesto? Čemu nakon što si bio prvi, nakon što si bio državni poglavar, sjediti kao običan zastupnik? I to za manju plaću nego što je Ivo Josipović ima na fakultetu, kada se računaju i dodaci i honorari.

Likovi iz Alana Forda

I onda se pojave zdravi, čili i nasmijani Čačić i Josipović, i nude nam se kao neka nova snaga, svježi povjetarac ustajale hrvatske političke scene. S kime? Sa starim, istrošenim i već uvelike svima nama dosadnim čelnicima – jednim bahatim i jednim koji od veličine ega ne shvaća da su ljudi glasali za njega ne radi njega, nego protiv HDZ-ove kandidatkinje.

Što oni uopće imaju ponuditi Hrvatskoj a što do sada nismo vidjeli? Gledamo plakat:

Svakako lijepi popis želja – no ovo su ciljevi, a ne postupci. To bi svatko od nas želio. No, dali su ovi ljudi upravo oni koji mogu reformirati Hrvatsku? Pa bili su godinama na vlasti, neki i u više Vlada! Što je nisu reformirali?!? Patetika. Ovo je gore nego da premijer Milanović napiše knjigu o emocionalnoj inteligenciji.

Čačić i Josipović jesu u životu politički nešto napravili, bilo je i dobrih stvari, ali danas su samo politički obojani (i to svim bojama političkog spektra) likovi iz Alana Forda – i to najbliži Debelom Šefu i Jeremiji. Tu su, među nama, nekada su nešto i radili, no danas ne rade ništa. I oblače se za novu pustolovinu u novo odijelo i predstavljaju novu snagu. Kao da stavite za Romea i Juliju dvoje glumaca od 60 godina. To ne ide.

Kao točka na „i“ je vijest koju saznajemo danas: na adresi sjedišta Narodne stranke - Reformisti stoluje i Stranka hrvatskih umirovljenika. I dodatno, predsjednica novoosnovane umirovljeničke stranke je glavna tajnica Reformista – Alenka Košiša Čičin Šain. Pazite, Čačić je sam izmislio i svoje koalicijske partnere! Ako ih nema – osnuj ih! Jeste li svjesni što je sve taj čovjek spreman samo da bi ponovno osjetio malo vlasti?

Bitka za moć

Očigledno da politika ima neku moć koja je nedokučiva nama ostalima. Što je to? Mogućnost utjecaja na događaje, na ljudske sudbine, na tijek javnog novca? Osjećaj kada utučeš 10 proračunskih milijuna na nerazvijenu općinu i tamo te dočekuju uz kruh, sol i lokalno folklorno društvo? Ne treba ovoj dvojici politika radi novca – jer istog imaju dovoljno. Ne treba im ni da ispune neke svoje dječačke snove – jer su obojica osjetili automobile sa četverzonskom klimom. A ni ne bore se za opće dobro – jer smo dobro vidjeli kako se za opće dobro ne bore.

Nova snaga, klin koji bi trebao razdvojiti hrvatsku bipolarnu scenu – to sigurno nisu ocvali, ofucani i potrošeni političari koji su bili svugdje i sada bi koalirali „ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima“ (citat: Franjo Tuđman), samo da još osjete malo vlasti, malo utjecaja, malo političke moći.

Što reći? Da li je hrvatska bipolarnost nastala iz Saveza komunista Hrvatske koji se drugarski podijelio na HDZ i SDP dobra? Nije. No, tu bipolarnost nema tko ugroziti, jer tko je alternativa: populistički pokret koji bi izvukao Hrvatsku iz EU i štampao novce; ekolozi koji misle da ih zaprašuju iz aviona ili radničke stranke u kojima nema radnika? Od postojećih, imamo HSS koji ni sam ne zna što je, a imamo i dvije liberalne stranke, HNS i HSLS, kojima (unatoč tome što su u istoj europskoj grupaciji i time provode vrlo sličnu politiku) ne pada na pamet da se ujedine, već se međusobno uspješno drže ispod praga. I Konzervativce koji bi bili suvremena desnica, a čim se napiju počnu pjevati što već pjevaju…

Očigledno, HDZ i SDP će nas voditi još desetljećima, pri čemu će SDP biti nešto manja šteta, uglavnom zato jer ujutro dulje spavaju.

A što se tiče ove nove koalicije iz Alana Forda, možemo im dati samo jedan savjet: ljudi, kupite si kabriolet ako već imate krizu srednjih godina, ne gnjavite nas više…