DOSTA se govori o generalnom štrajku, no hoće li ga biti i koji će biti rezultat tek treba vidjeti. Našim se sindikatima, a još više sindikalnim vođama, sasvim sigurno mogu uputiti vrlo opravdane kritike, ali ne može se reći da nisu u medijima vrlo zorno objasnili kakve promjene novi Zakon o radu (ZOR) nosi za radnike.

S druge strane, potpuno je pravu i Marinko Čulić kada za sindikate kaže u Novostima: "Oni ovaj generalni štrajk zamišljaju kao rat protiv sadašnje Vlade, što djelomično jeste dobro odabrana tema, jer je ona formalno kreator novog radnog zakonodavstva. Ali kada bi bacili pogled u istočno susjedstvo, vidjeli bi da praktički u dlaku isto takvo zakonodavstvo pripremaju i u Srbiji. A to znači da je ovdje Milanovićeva vlada samo u epizodnoj ulozi, a glavnu ulogu igra sadašnji politekonomski sustav koji ona samo opslužuje, kao što će ga sutra vjerno opsluživati i Karamarkova ili bilo koja druga vlada."

Ima li koristi od štrajkanja?

Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) kaže da nema nikakvog razloga za štrajk, a s njima se slaže i Vlada. No od kapitalistâ i vlasti se ni ne može očekivati drugo mišljenje, skoro da ih je izlišno uopće i pitati što o tome misle. Naravno da ni jedan kapitalist ne želi da mu radnici prestanu raditi, kao što nijedna vlast ne želi nikakve štrajkove, prosvjede i slično talasanje. S druge strane, radnici i sindikati svakako imaju pravo na štrajk. Pitanje koje se ovih dana postavlja je hoće li od štrajka biti ikakve koristi i može li se štrajkanjem uopće išta postići?

Odgovor je vrlo jasan. Da u povijesti nije bilo štrajkova (naravno, ne samo štrajkova, nego i drugih vidova političke borbe ‒ protestâ, javnih kampanja, stranačkog organiziranja, pobunâ, pa i revolucijâ...), danas ne bismo imali vjerojatno nijedno od pravâ u kojima uživamo. Počevši od samog prava na štrajk, osmosatnog radnog vremena, prava na slobodan vikend, prava na plaćeni godišnji odmor, prava na sigurnost na poslu, prava na bolovanje, prava na plaćenu mirovinu, zabrane rada djece itd. Ova i druga prava, postignuta dugotrajnim radničkim borbama kroz povijest, ni danas ne vrijede svugdje niti ima ikakve garancije da će vrijediti zauvijek.

Radnička prava (kao ni druga prava ‒ npr. opće pravo glasa) nisu pala s nebesa i do njih nije došlo pukom milošću kapitalistâ ili neke vlasti. Ona nisu poklonjena ‒ ona su izborena. A kako su i izborena, isto tako mogu biti opet i oduzeta. To je i trend koji vidimo u čitavom svijetu od 1980. naovamo (tzv. neoliberalni period) ‒ radnička prava se smanjuju, moć sindikatâ sustavno ruši, a u razvijenim zemljama realne radničke plaće stagniraju. O oduzimanju se mnogih od stečenih prava stalno govori (tako je ministar Mrsić nedavno naglasio da se moramo pomiriti s činjenicom da vremena više ne dopuštaju radno vrijeme po principu osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna), a neka se pokušavaju ukinuti upravo ovim novim zakonom. Borba za radnička prava se ne odvija samo kod nas ‒ recimo, u SAD-u su upravo u toku borbe za povećanje minimalca, koje su u nekim gradovima i saveznim državama već uspjele, dok drugdje još traju.

Čak i ako se odustane od ZOR-a, kao što je to bilo 2010. pod prijetnjom referenduma, razlogâ za štrajkanje ima napretek. Od potpuno besperspektivne ekonomske politike do realno već pola milijuna nezaposlenih. S obzirom da u Hrvatskoj nema stranke poput grčke SYRIZA-e, koja Grčkoj nudi bar slabašnu nadu da bi nakon idućih izbora moglo doći do radikalnijeg i potrebnog zaokreta u ekonomskoj politici, osim pritiskanja odozdo zasad i nema drugog izbora. Jedini način da radnici i sindikati pokušaju zaustaviti bar dio negativnih trendova koji idu protiv njihovih interesa i da se eventualno pokrenu neki pozitivniji trendovi jest da se vlast na to jednostavno prisili ‒ štrajkovima, prosvjedima, javnim kampanjama.

Borba radnikâ u javnom za radnike u privatnom sektoru

Uočljiva je tendencija među dobrim dijelom medijskih aktera da se napravi razdor između radnikâ u javnom i privatnom sektoru. No na stranu to što bez radnikâ u javnom sektoru (učiteljâ, liječnikâ, smetlarâ itd.) ne bi bio moguć ni posao radnikâ u privatnom sektoru, njihove su sudbine izravno povezane i na druge načine. Što su plaće i prava slabija u javnom sektoru, to će biti lošija situacija i u privatnom sektoru. To je, uostalom, i jedan od razlogâ zašto se HUP tako žestoko zalaže za mjere štednje i novi ZOR.

Novi ZOR će utjecati na sve radnike (u oba sektora), kao i na one koji će u budućnosti ili raditi ili imaju nekoga tko radi ‒ nezaposlene (radnike bez posla), učenike i studente (buduće radnike i djecu radnikâ), penzionere (bivše radnike i roditelje sadašnjih radnika). No nema sumnje da će njegove posljedice ipak više pogoditi radnike u privatnom sektoru, gdje je razina pravâ i poštovanja zakonâ puno niža i gdje su radnici u puno nepovoljnijem položaju.

Poznata je stvar da su radnici u privatnom sektoru puno slabije sindikalno organizirani (2010. ih je u sindikatu bilo samo 17%), da je mnogima sindikalno organiziranje praktički i zabranjeno, da je mnogima neslužbeno zabranjeno i štrajkanje te da se mnogi boje otkaza ako bi se usudili štrajkati. Tako sindikalist Siniša Miličić za radnike u tekstilnoj, kožarskoj i obućarskoj industriji, čiji je položaj među najtežima, u Novostima ističe da su u malom broju sindikalno organizirani i da neće sudjelovati u mogućem štrajku: "Boje se da ne ostanu bez plaće, a kako su mnogi zaposleni kod privatnikâ na određeno vrijeme, strahuju da bi im se nakon sudjelovanja u štrajku raskinuo ugovor."

Radnici u javnom sektoru su puno bolje sindikalno organizirani (2010. ih je u sindikatu bilo 70%) i, za razliku od radnikâ u privatnom sektoru, u pravilu ne moraju bojati otkazâ ako štrajkaju. Stoga nije čudno da će u eventualnom generalnom štrajku puno više sudjelovati radnici iz javnog sektora. Kako će pak novi ZOR puno teže pogoditi radnike u privatnom sektoru (iako i u javnom sektoru ima sve više nesigurnog rada na neodređeno, na studentske ugovore i gdje to ne bi trebalo itd.), iz toga se može zaključiti da će se tu na neki način zapravo radnici u javnom sektoru boriti (i) za prava svojih kolega u privatnom sektoru. Iako je na verbalnoj razini solidarnosti među radnicima manje nego što bi se moglo očekivati, solidarnost će se tu u stvarnosti ipak realizirati.

Može se pojednostavljeno, dakle, reći da će se radnici iz javnoga sektora u velikoj mjeri boriti za prava svojih kolega (svojih rođaka, prijatelja, susjeda, sugrađana...) u privatnom sektoru, znajući da će tako povratno pomoći i samima sebi. Isto tako, sindikati iz javnog sektora će tako iskazati solidarnost prema onima iz privatnog sektora. Otegotna će okolnost pri tome biti, kako napominje Jovica Lončar, aktivist koji prati sindikalna zbivanja, što "unatoč višestruko većem članstvu, akcijska spremnost unutar sindikatâ javnog sektora također nije na posebno zavidnoj razini".

Tko govori istinu, a tko je prikriva?

Kakvi god bili naši sindikalisti (a ima ih svakakvih), jedno ih ipak razlikuje od suprotne strane (HUP-a). Sindikalisti će uvijek otvoreno priznati da se bore za interese svojih članova (i ostalih radnika) ‒ za to radnici mogu raditi kao ljudi u normalnim uvjetima. Tek će tu i tamo posegnuti i za ekonomističkim opravdanjima tipa "ako smanjite plaće, past će potrošnja" i sl. S druge strane, iz Hrvatske udruge kapitalistâ (HUP-a) nećete ama baš nikad čuti da se boje za svoje profite i da se bore za svoje materijalne interese. O ne, njima su uvijek zapravo na pameti interesi hrvatske ekonomije, briga da se Hrvatskoj ne nanese šteta, da radnici ne bi ostali bez posla, briga za nezaposlene i slične divne stvari. Dapače, oni će vrlo brižno i sa strpljenjem napomenuti da sindikati ne razumiju koliko je teška gospodarska situacija i da će blokiranje promjene ZOR-a utjecati na pogoršanje te situacije, na rast nezaposlenosti itd. Zanimljivo je da se pritom javlja očito proturječje jer ispada da će, u uvrnutoj neoliberalnoj logici, novi zakon po kojem će radnike biti još lakše otpustiti (kao da je to do sada bilo teško) navodno pridonijeti smanjenju (?) broja nezaposlenih.

Pa ipak, interesi naših kapitalista su tu jasni. Posve je bjelodano zašto se oni bore da novi Zakon o radu prođe i, dapače, zašto im je i ovakav prijedlog novog ZOR-a premalo radikalan. Što radnik više radi za iste ili manje novce (npr. putem agencijskog rada), to je veći profit vlasnika poduzeća. Što je radnika lakše otpustiti (po mogućnosti sa što manjom ili bez ikakve odštete), to bolje za poslovanje kapitalista. Uostalom, to će i političari i kapitalisti i sami priznati mantrajući o "konkurentnosti". Naime, oljuštimo li s tog pojma njegove ideološke naslage, "konkurentnost" ne znači ništa drugo doli snižavanje radničkih plaća, smanjenje radničkih prava i svega ostaloga što smeta zgrtanju profita naših "jednopostotnika" (1%).

Poznata je maksima ekonomskog sustava u kojem živimo da je to sistem u kojem će briga svakoga pojedinca za svoje vlastite interese u konačnici proizvesti zajedničko dobro za čitavo društvo. Dakle, što više svatko bude gledao svoje interese, to će navodno svima biti bolje. Ako radnici i njihove organizacije (sindikati) otvoreno priznaju da se bore za svoje interese ‒ za nepogoršavanje uvjetâ u kojima rade i za plaće koje će im omogućiti normalan život ‒ zašto onda svoje interese (brigu za svoj privatni profit) ne priznaju jednako tako otvoreno i kapitalisti i njihova udruga (HUP)?