Kako je Milanović pomogao svom prijatelju Lalovcu
Foto: FAH/Index
HRVATSKI premijer Zoran Milanović (za prijatelje Zoki) odlučio je kirchnerovsko-orbanovskim manevrom pomoći svom partijskom kolegi Borisu Lalovcu (za prijatelje Boki) u otplati kredita.
Boki, kao i još deseci tisuća hrvatskih građana koji su dužnici po kreditu u švicarskim francima, našli su se u uistinu nezavidnoj situaciji nakon nedavnog skoka tečaja franka u odnosu na kunu. Kao rješenje za njihove muke, Zoki je odlučio selektivno zamrznuti tečaj franka na 6,39 kuna, te time umanjiti obveze dužnika prema vjerovnicima proizašle iz ugovora sklopljenih na dobrovoljnoj bazi. U analizi situacije iz striktno tržišne perspektive preduhitrili su me Libertarijanski Komentar na svog blogu kojeg ovim putem preporučam, kao i Katkapital u novom postu. Ugrubo rečeno, stranke A i B su sklopile dobrovoljni ugovor o zajmu u fiat valuti strane države, time se zapravo kladeći na kretanje tečaja iste u narednih nekoliko desetljeća. Nakon što se za nekoliko godina ispostavlja da se tečaj kreće na štetu jedne strane, državne vlasti interveniraju u taj odnos i “ispravljaju” tržišnu utakmicu.
Nitko ih nije silio na dizanje kredita u švicarcima
Dakako, ovo je pomalo pojednostavljeno. Imalo bi se o hrvatskim bankama štošta za reći, pogotovo unutar ovakvog monetarnog sustava u kojem one, iako u nominalno privatnom vlasništvu, služe na jedan način kao produžene ruke državne centralne banke u emisiji državne fiat valute koja je građanima nametnuta kao legal tender, a zauzvrat im država omogućava svojevrsan oligopolski položaj. Međutim, unatoč tome, nitko nije dužnike prisiljavao na dizanje kredita u švicarskim francima. Nitko ih nije na silu pokupio na ulici i držao im ruku na kemijskoj olovci kojom su potpisali obvezujući ugovor na idućih 20 ili 30 godina. Gorka je istina da u paketu s osobnim slobodama dolazi i osobna odgovornost pojedinca za svoje postupke. Dužnici su morali biti svjesni rizika u koji se upuštaju zadužujući se za tako velike iznose na tako dugi niz godina u volatilnoj valuti. Da, znam, kamatne stope su bile vrlo atraktivne, stambeni krediti nikad pristupačniji, bankovni službenici su svakoga uvjeravali u prednosti tih kredita, itd… Ali, mimo svega toga, u konačnici je pojedinac odgovoran za svoje postupke. Osobna odgovornost i poštivanje ugovora su neke od osnovnih pretpostavki uređenog, slobodnog i civiliziranog društva.
Dakle, što se toga tiče, jedna lekcija koju bi svi ovdje trebali naučiti: ne dižite kredite u valuti u kojoj ne primate plaću (ili, barem onda ne u onoj koja nije relativno usko peggana za nju, u našem slučaju EUR).
Što se tiče pak navoda o proizvoljnom mijenjanju uvjeta kredita od strane nekih banaka (npr. kamatnih stopa) koji su u suprotnosti ugovornim stavkama, to treba dokazati na sudu i, ukoliko se dokaže da je jedna strana (u ovom slučaju banka) prekršila ugovor, mora biti prisiljena snositi posljedice. Međutim, tu opet nema što raditi izvršna vlast, već je to posao pravosuđa. Zato i postoji trodioba vlasti.
Ukidanje valutne klauzule značilo bi teško kršenje sloboda građana
A što se tiče inicijativa za ukidanjem valutne klauzule, tu bi se već radilo o teškom kršenju sloboda građana i prava na dobrovoljno asociranje i sklapanje ugovora. Ukoliko dvoje pojedinaca želi iz bilo kojeg razloga sklopiti ugovor o zajmu u bilo kojoj valuti ili njenoj protuvrijednosti, oni imaju to pravo. Stoga su ovdje sasvim irelevantne primjedbe o tome kako kuna (navodno) ne prolazi inflacijski pritisak, te (navodna) neusklađenost aktive i pasive banaka u francima, kao i teza o ostvarivanju ekstraprofita na tim tečajnim razlikama. To je sve nebitno ukoliko imamo u vidu ravnopravnost sviju pred zakonom.
Osim toga, Hrvoje Serdarušić ovdje pojašnjava mnoge druge troškove eventualnog ukidanja valutne klauzule.
Kažem opet, ukoliko su banke prekršile određene stavke ugovora na koje su pristale (što ne znam, jer nisam pročitao svaki pojedini ugovor koji su sklopile s dužnicima), moraju odgovarati za to. Ali, to ni na koji način ne smije biti opravdanje za daljnje dokidanje sloboda građanima i miješanje izvršne (i zakonodavne) vlasti u sporove između odraslih pojedinaca.
Banke nisu krive za pad tržišne vrijednosti nekretnina
No, da budemo iskreni, dužnicima u ovom slučaju promjenjiva kamata ne predstavlja najveći problem. Znatno veći problem je neočekivano povećanje tečaja franka u odnosu na kunu i euro, te istovremeno pad tržišne vrijednosti nekretnina (a većina kredita u francima su bili stambeni krediti, čini mi se) za što im banke ipak nisu krive. Za vrijeme nekretninskog balona, očekivalo se da će cijene stanova nastaviti rasti i da će ih biti jednostavno prodati ukoliko rate kredita porastu, međutim, cijene stanova su u međuvremenu negdje pale i po 30-40%.
Ovakvo zamrzavanje plutajućeg tečaja od strane izvršne vlasti predstavlja vrlo opasan presedan, jer šalje pojedincima signale kako će se i u buduće subvencionirati neodgovornost i rizično postupanje, dok poduzetnike obeshrabruje u ulaganju u zemlju u kojoj političari ad-hoc intervencijama namještaju tržišne ishode. Nemam ništa protiv da banke zamrznu tečaj i da se dogovore s dužnicima oko reprogramiranja kredita i konverzije u eure (većina banaka je to već nudila) ili kune. U konačnici, i bankama bi trebalo biti jasno da ovakva situacija s ovoliko nenaplativih kredita ni njima ne odgovara, a za što su i sami djelomično odgovorni plasiranjem kredita pojedincima vrlo upitnih kreditnih sposobnosti (a opet, takvo neodgovorno ponašanje od strane banaka ne bi bilo moguće da iza njih ne stoji država). Na slobodnom tržištu, banke bi morale voditi puno više računa o svojoj kreditnoj politici, kao i o reputaciji u javnosti.
S druge strane, kad je država odlučila zamrznuti tečaj franka na nižoj razini kako bi pomogla nekim građanima, što ne bi isto tako učinila za one u drugim valutama? Što je s dužnicima u dolarima ili eurima? Što je s onima koji su isplatili već svoje kredite u francima? Što je s dioničarima koji su izgubili na svojim špekulacijama na burzama (po čemu se špekulacije na burzi razlikuju od špekulacija na valutnom tečaju ili bilo kojeg drugog oblika ulaganja?)? Što bi bilo da banke zatraže zamrzavanje tečaja njihovim štedišama koji štede u onim valutama čija je vrijednost porasla? Zašto ne bismo selektivno zamrznuli tečaj za hrvatske izvoznike ili turistička poduzeća, pa i oni su izloženi valutnom riziku, zar ne?
Hrvatski fetiš na vlasništvo nekretnina
Nešto prihvatljivije rješenje nastale situacije iz tržišnog aspekta predložio je Nenad Bakić na svom blogu: omogućavanje walk-out opcije (vraćanje ključeva stana banci) i otkup nekretnina od strane “mirovinaca” (s obzirom da državni mirovinski fondovi ionako ulažu uglavnom u junk vrijednosnice, i da bi hrvatskim građanima u svakom slučaju trebalo biti jasno da ne očekuju mirovine od države, što se ne bi malo igrali s iznajmljivanjem nekretnina?).
Ali, stvar je u tome da većina hrvatskih građana ima određeni fetiš na vlasništvo nad nekretninom. Hrvatska, uz još par bivših komunističkih zemalja, imaju najviše stopu vlasništva nad domom (home ownership rate) u Europi i svijetu (oko 90%). Usporedbe radi, jedna Švicarska ima tek oko 40%, Njemačka i Hong Kong jedva preko 50%, Austrija oko 57%, Japan oko 60%, a SAD, Danska, Novi Zeland i UK oko 65%, i malo više Australija (67%), te Kanada (69%). Dakle, u nekim od ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta s najvišim razinama životnog standarda, vrlo visokim plaćama, te niskom stopom nezaposlenosti, udio owner-occupied jedinica je manji od 2/3, dok je u Hrvatskoj sa stopom nezaposlenosti od gotovo 20% i padajućim BDP-om od tko zna koliko kvartala za redom, taj udio blizu 100%. Doduše, istina je da su jednim dijelom uzrok tome i mnoge povijesne okolnosti, međutim, realnost je da je mnogima u mentalnom sklopu i dalje primarni životni cilj vlasništvo nad nekretninom, bez obzira na cijenu (jer podstanarstvo je tako ne-cool), pa kad onda vide u ponudi kamatu na kredit od 4,5%, kako da tome odole?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
Još komentara o slučaju Franak:
> Kako je HNB dozvolio bankama da postanu kladionice
> Bankari prijete: Europski sud mogao bi srušiti Milanovićevu odluku
> Udar na demokraciju: Slučajem Franak treba se baviti pravosuđe, ne Vlada
> Presuda ekonomista: Vladin potez promašen, jedina prava mjera ukidanje valutne klauzule
> Ekonomski i gospodarski "stručnjaci": SDP-ovi ministri i bivši HDZ-ovi dizali kredite u švicarcima
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati