Foto: obiteljski album Denisa Čupića

KAO UNUKU dva djeda koji su prošli Križni put, gade mi se i kao čovjeka razočaravaju izjave kao ona Peđe Grbina, koji se pravi vrlo fin, osim kad pijan arlauče Thompsona u birtiji. Isto osjećam za sve koji imaju potrebu objasniti da se na Bleiburgu ne smije obilježavati tragedija koja se dogodila tih dana i mjeseci nakon kraja rata. Posebno mi se gadi omalovažavanje događanja od bradatog fikusa kojeg plaćamo do smrti, Stipe Mesića, koji je također zaboravio svoje vokalne dosege 90 i nekoje. Toliko o licemjerstvu i dosljednosti stavova.

Da, oba su djeda uspjela preživjeti Bleiburg i Križni put. Brat od jednog djeda je nestao nakon pregovora sa partizanima, a prije pregovora rastao se sa mojim djedom uvjeren da će ih Englezi pustiti da prođu, djedu je na rastanku dao kruh da podijeli jer se danima nije jelo. Nisu znali da se vide zadnji put u životu. Djed je preživio prvi napad pod mostom na Bleiburgu prije predaje.
Drugi djed mi je pričao kako su mu supatnici na Križnom putu umrli kada su im u jednom selu seljani dali otrovano mlijeko.

Za te zločine nitko nije odgovarao

Danas, 70 godina od tih događaja, nitko još za to nije odgovarao. Većina odgovornih je pomrla, a njihovoj djeci ostale su otete vile, dobivene na dar od Tita i partije.

Onima koji su počinili zločine nad nestalima i ubijenima trebalo je suditi i trebalo ih je kazniti. Zločin zaslužuje kaznu. Baš zbog generacija koje dolaze. I to dokumentirati. Jer zbog ovakve prošlosti duhovi nemaju mira.

Ako je djedov brat i bio ustaša i počinio kakav zločin, trebalo mu je suditi. A ne smaknuti ga, da mu se niti grob ne zna. Jedan djed je bio domobran, drugi je prošao sve vojske od domobrana, ustaša pa do Wehrmachta, jer su to luda vremena nosila. Brat mu je bio u partizanima. Drugi brat u zdrugu. Ni tom se bratu, Ivi, sudbina i grob ne znaju. Kasnije je upravo taj djed morao još i odslužiti vojsku u SFRJ.

Vjerujem da će malo mojih FB prijatelja ovo likeati. I nije me briga. Meni je ovo na srcu.

Ispričat ću djetetu priču o svojim djedovima

Osobno, uvijek sam i uvijek ću osuđivati zločine nacističkih režima. Kći ću odvesti, kada bude dovoljno velika, da vidi Auschwitz i pričati joj o lošemu. Ali, isto tako i na Bleiburg, i ispričati joj priču o njezinim pradjedovima, i pravom poratnom licu Tita, komunista i 45 godina totalitarizma. Upravo osobne priče najbolji su svjedok ludosti i tragedije rata. Učit ću je o zlu svih totalitarizama i isključivosti.

Post Scriptum:
Današnje podjele i potpirivanje političkih strasti prošlošću korijen vuku iz događaja nakon pobjede antifašizma. Komunizam i socijalizam pokazali su odmah totalitarno lice. Da su provedena suđenja, da su se zločini dokumentirali, da su personalizirani, a ne stigmatizirani kolektivnom odgovornošću cijelog hrvatskog naroda za režim NDH, današnje bi generacije shvaćale značenje zla koje je donio nacizam. Da su komunistima sudili, sankcionirali ih i dokumentirali zločine koji su počinjeni nakon oslobođenja, današnje generacije ne bi nosile breme prošlosti i nemirnih duhova niza nevinih koji su ubijeni u ime kolektivne odgovornosti.

-----------

Klicek Božo je dio rata proveo vodeći obuku vojnika koje su slali na istočni front u Austriji u Brucku. Prije rata je krenuo se školovati za nastavnika, a kako je govorio njemački, brzo su ga unovačili. Hobi mu je cijeloga života bila fotografija, nekoliko slika je uspio sačuvati jer ih je ostavio kod kuće prije Križnog puta, i sakrivene su dočekale devedesete godine. Slike prikazuju prizore sa obuke i školu u Brucku i Stockerau.

Milu Čupića zadesila je sudbina mnogih iz dalmatinske zagore, gdje su se braća raštrkala po raznim vojskama. Od domobrana, preko ustaša do Wehrmachta dočekao je kraj rata na Bleiburgu rastavši se s bratom par sati prije predaje i početka Križnog puta. Sve slike, dokumente i oznake bacio je prije dolaska na Bleiburško polje. Nakon Križnog puta morao je odslužiti rok u jugoslavenskoj vojsci. Stigmatiziran, teško je našao posao u Jugoslaviji.

Frane Čupić rat je proveo u partizanima. Nakon rata zadesila ga je stigma cijele obitelji, iako je rat proveo kao aktivan antifašistički borac.

Ivo Čupić rat je proveo u ustašama. Bleiburg je dočekao kao pripadnik zdruga. Sa bratom Milom se rastao davši mu hljeb da podijeli i s uvjerenjem u pregovore. Sudbina mu se ne zna. Ako je i bio kriv, zaslužio je kaznu samo nakon pravednog suđenja.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala