Foto: Hina

ZAŠTO naravno? Zato što su svi međunarodni pravnici koji su objektivno promatrali srpskohrvatsku genocidnu parnicu (uključujući i mene, ovdje i ovdje) znali da će odbijanje i tužbe i protutužbe biti njezin nužan ishod, piše Marko Milanović za Peščanik.

Šanse da Sud odluči drugačije bile su jednake onima da 3. veljače 2015. u 10 sati po lokalnom vremenu neki asteroid udari izravno u hašku Palaču mira. To potvrđuje i složnost samih sudaca u donošenju odluke: hrvatska tužba odbijena je s 15 glasova prema 2 (od kojih je jedan bio hrvatskog ad hoc suca Vukasa), dok je srpska protutužba odbijena jednoglasno (uključujući i srpskog ad hoc suca Kreću).

Naravno, i međunarodni pravnici koji su zastupali Hrvatsku i Srbiju također su znali kakav će biti ishod postupka. Naravno, oni su to svojim klijentima i rekli. Naravno, hrvatskim i srpskim političarima (a posebno hrvatskim) bilo je puno lakše da troše veliki novac svojih poreznih obveznika, nego da svojem biračkom tijelu objasne zašto je cijela parnica besmislena i zašto tužbe treba povući.

Naravno, oni će se sada i dalje praviti blesavi i pričati kako su, eto, oni učinili sve što su mogli, ali je Sud odlučio kako je odlučio, što je, tu je. Naravno, srpski i hrvatski nacionalisti će presudu uzeti samo kao potvrdu svoje vlastite priče da su najveće od svih žrtava, u čemu će im rado pomagati razni nadripisarski komentatori svojim pseudosofisticiranim pričama o solomonskim presudama jednog ispolitiziranog suda (koje ni ne čitaju). Naravno.

"Pravo i činjenice su bile jasne"

Kako su to onda svi objektivni međunarodni pravnici predvidjeli ovakav rezultat? Zato što su ovdje i pravo i činjenice bili toliko jasni da je Sud pred sobom imao samo jedan put. Taj put može se objasniti u pet kratkih koraka:

1. Nadležnost Međunarodnog suda pravde isključivo je dobrovoljna; države pred njim mogu biti tužene jedino ako na to pristanu, što mogu učiniti na nekoliko različitih načina.

2. U ovom slučaju, i Srbija i Hrvatska pristale su na nadležnost Suda pristupanjem Konvenciji o genocidu iz 1948. (uz iznimno velike komplikacije u cijeloj priči, u koje ne želim ulaziti).

3. Sud po članku 9 Konvencije ima nadležnost utvrditi odgovornost država samo za genocid, ali ne i za druge zločine protiv međunarodnog prava, poput agresije, zločina protiv čovječnosti, ili ratnih zločina.

Drugim riječima, srpskohrvatska parnica nikada se nije ticala odgovornosti za sukob u Hrvatskoj kao takav, ili nekakve ratne štete, već isključivo odgovornosti za genocid. Čim Sud nađe da neki konkretan zločin ne sadrži sve elemente genocida, on gubi nadležnost da utvrđuje odgovornost države za to djelo.

"Kod genocida je ključno mentalno stanje počinitelja, a ne sami zločini"

Također, nadležnost Suda ograničena je na kršenje Konvencije kao takve, koja se ne može primjenjivati retroaktivno na zločine učinjene prije njezinog stupanja na snagu (uključujući i one iz Drugog svjetskog rata).

4. Zločin genocida u međunarodnom pravu mnogo je uže definiran (člankom 2 Konvencije) nego u svakodnevnom govoru. On zahtijeva određenu radnju izvršenja, poput ubojstava, praćenu posebnom genocidnom namjerom: da se ta radnja vrši radi (fizičkog ili biološkog) uništenja neke zaštićene nacionalne, rasne, etničke ili vjerske grupe kao takve.

Dakle, genocid od zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina ne razlikuje broj ubijenih ili način njihovog ubojstva, već isključivo mentalno stanje samog počinitelja.

Tzv. „etničko čišćenje“ tako ne predstavlja genocid, mada ga po pravilu prate ubojstva, silovanja i drugi zločini, jer ga odlikuje namjera protjerivanja određene grupe s nekog teritorija, a ne namjera njezinog fizičkog uništenja.

Također, samo su četiri navedene grupe zaštićene definicijom genocida – na primjer, ubijanje svih političkih protivnika, svih osoba sa invaliditetom, ili svih lica drugačije seksualne orijentacije na nekom teritoriju, pravno ne može predstavljati genocid. Definicija genocida toliko je uska da je njom bio zadovoljan i sam Staljin, koji je drage volje pristupio Konvenciji dok je ubijao milijune svojih političkih i klasnih neprijatelja.

5. Mada je tijekom rata u Hrvatskoj puno ljudi ubijeno zbog njihove etničke pripadnosti, ni za jedan od zločina tijekom tog sukoba nije postojao dovoljno uvjerljiv dokaz postojanja genocidne namjere. Za postojanje genocida nije dovoljno dokazati da je neki čovjek ubijen zato što je Hrvat (ili Srbin), već da je zločinac tim ubojstvom htio doprinijeti uništenju Hrvata (ili Srba) kao grupe.

"Zato i Haški tribunal nikoga nije ni optužio, a kamoli osudio, za genocid u Hrvatskoj"

Čak i u pogledu inače jako svirepijeg sukoba u Bosni, genocid je bilo moguće dokazati „samo“ za Srebrenicu, kako je utvrdio Haški tribunal, a Međunarodni sud pravde i potvrdio u svojoj presudi iz 2007. po bosanskoj tužbi protiv Srbije. Svi drugi zločini u tom ratu, od opsade Sarajeva do logora u Prijedoru, bili su „samo“ zločini protiv čovječnosti ili ratni zločini, i kao takvi van nadležnosti Suda.

A ako ti zločini nisu predstavljali genocid, genocidom se ne mogu smatrati ni etničko čišćenje Hrvata iz Krajine na početku rata u Hrvatskoj, niti etničko čišćenje Srba na njegovom kraju, jer je namjera počinitelja tih zločina bila protjerivanje, a ne uništenje zaštićene grupe. Zato i Haški tribunal nikoga nije ni optužio, a kamoli osudio, za genocid u Hrvatskoj, što je bilo od velike važnosti za Međunarodni sud pravde, koji je u svojim činjeničnim nalazima u potpunosti sledio i konačne presude Tribunala.

"Ovo ne znači da zločina u Hrvatskoj nije bilo, što je Sud i potvrdio"

Imajući ovih pet koraka u vidu, ishod srpskohrvatskog slučaja bio je sasvim jasan. Da bi odlučio drugačije, Sud bi morao potpuno zanemariti i praksu Haškog tribunala i svoju vlastitu presudu u bosanskom slučaju, a za to sigurno nije bio spreman. To ne znači da zločina u Hrvatskoj nije bilo – naravno da jest, što je Sud i potvrdio u pogledu npr. ubojstava, zlostavljanja i protjerivanja etničkih Hrvata s teritorija pod kontrolom JNA ili hrvatskih Srba, kao i u pogledu ubojstva neodređenog broja srpskih izbjeglica koje su u kolonama bježale iz Krajine, kao i ubojstava i zlostavljanja Srba koji su ostali u Krajini.

Neka od tih zlodjela mogu predstavljati radnje izvršenja genocida, ali bez nepobitnog dokaza genocidne namjere oni se ne mogu smatrati genocidom.

"Sud nema nadležnost da se upušta u pitanje krivnje za rat"

Shodno tome, Međunarodni sud pravde nije mogao utvrditi odgovornost bilo Srbije bilo Hrvatske za te zločine, neovisno o tome što ta odgovornost u pravu može postojati. To ne znači ni da Srbija (odnosno SRJ) nije prekršila Povelju UN koristeći silu protiv Hrvatske svojom podrškom krajiškim separatistima – jest, ali Sud nije imao nadležnost da se upušta u pitanje agresije, ni krivnje za rat kao takav.

Ovu presudu nisu dakle odlučili ni srpski ni hrvatski diplomatski napori, ni nekakva politička uplitanja velikih sila, već pravo i činjenice. A prava ironija je u tome što što god bi Sud odlučio, to ne bi imalo nikakvog utjecaja na dominantne nacionalističke narative i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Cijela svrha i tužbe i protutužbe upravo je i bila u jačanju tih narativa, i zato one nisu povučene mada su svi bili svjesni sigurnog ishoda slučaja.

Što je za Hrvatsku bio rat, a što za Srbiju

Za Hrvatsku, rat je bio blistava, prečista obrana od velikosrpske agresije u kojoj je Hrvatska izgradila svoju državnost, i u kojoj s hrvatske strane zločini nikada nisu činjeni sistematski, već su ih izuzetno činili pojedinci iz nekih svojih osobnih pobuda, poput (razumljive) osvete.

Snaga tih narativa tolika je da od nje suštinski ne odstupaju ni liberalniji dijelovi hrvatskog političkog spektra. Štoviše, pri podnošenju svoje tužbe Hrvatska je sasvim bizarno tvrdila da je Srbija odgovorna ne samo za genocid nad Hrvatima, već i za genocid nad Srbima u Hrvatskoj, jer ih je natjerala da iz Hrvatske bez ikakvog razloga izbjegnu, da bi od te tvrdnje kasnije mudro odustala.

Za Srbiju, Srbi u Hrvatskoj žrtva su navodno najvećeg progona poslije Drugog svjetskog rata, i oni su se, uz neku skromnu pomoć Beograda, samo branili od uskrslog ustaštva i pokušavali spriječiti novi Jasenovac. Ni u Srbiji nema ozbiljne političke snage koja od ovog narativa naroda-žrtve odstupa.

Čak, dakle, i da je Sud usvojio bilo hrvatsku tužbu bilo srpsku protutužbu, ova dva narativa ne bi se pomjerile ni za mrvicu, već bi u takvoj presudi vidjeli potvrdu osobnih vjerovanja. Tako je i s ovakvom, pravno i činjenično ispravnom presudom, koja će brzo biti zaboravljena. Ali to je već naš problem, a ne haški.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.