Foto: Goran Mehkek / Cropix

MILANOVIĆEVOJ vladi valja priznati jednu stvar: čini sve što može kako bi nasekirala vlastite građane.

Najnoviji primjer su obrazloženja o smanjenju ministarskih plaća.

Prvo je ministar rada Mirando Mrsić izjavio kako bi smanjenje plaća  ministrima, po uzoru na Francusku, "bio dobar populistički potez, ali ne bi pomogao Hrvatskoj", da bi ovoga vikenda na Vladinoj Facebook stranici osvanuli novi argumenti protiv smanjenja.

Kao prvi razlog navodi se činjenica da je to učinio Ivica Račan 2000. godine (sic!), a kao drugi - i najintrigantniji - opasnost da "oni najstručniji odu iz sustava u privatni sektor", zbog čega bi "državna uprava ostala bez onih koji moraju pomoći da država dobro funkcionira".

E baš dobro da smo to otkrili.

Bježimo od privatnika

Sve do sada bili smo uvjereni kako u državnu službu u prvom redu ulaze oni koji su zainteresirani za rad na općem dobru, a ne na vlastitom bogaćenju. Ali bili smo u krivu.

Jer istina je sljedeća.

U državnu službu dobrim dijelom ulaze oni koji nastoje pobjeći od privatnika. Oni koji znaju da će na državnim jaslama lakše dobiti posao, pa čak i više od toga: službenu limuzinu i kartice, povlastice, sigurnost, radno vrijeme, kolektivni ugovor, sindikalnu zaštitu, godišnji odmor, otpremninu...

Dakle, sve ono čega u privatnom sektoru nema ili se to mora zaraditi.

Politika kao uhljebljenje

Politika je stoga za mnoge još uvijek uhljebljenje, a državna služba mjesto gdje se može osigurati egzistencija. Pa čak i obogatiti.

Koliko je članova Vlade ikada radilo u privatnom sektoru, počevši od samog premijera? Čak je i Radimir Čačić ostavio privatni sektor i posvetio se politici, a da ne govorimo o SDP-ovim kadrovima, od Mimice i Grčića do Opačić, Marasa ili Bauka. Odnosno, gomile mladih ljudi iz svih stranaka koji su prvom prilikom pohrlili u politiku jer im ona garantira sigurnost.

Zar bi svi oni pobjegli u privatni sektor ako bi im se srezala plaća?

Baukovo bogaćenje

U tom slučaju bilo bi zanimljivo otkriti bi li se Arsen Bauk uspio isto onako komotno obogatiti kao što je to uspio kao saborski zastupnik štedeći na račun države.

S druge strane, koliko god privatni sektor u Hrvatskoj nije bajan, opet je teško zamisliti da bi korporacije pokrenule akciju "headhuntinga" za članovima Vlade, ove ili bilo koje prije nje. Osim ako se ne radi o ljudima kojima se duguju usluge, ali to je druga priča.

Opet, čast izuzecima. Oni potvrđuju pravilo.

Zarada nije motiv

I kao treće i najvažnije: država nije tu da se natječe s privatnim sektorom, ni sa sadašnjim ni s budućim plaćama. Zarada nije i ne bi smjela biti glavni motiv za rad u Vladi ili u nekom ministarstvu. Još manje ako država to ne može platiti, kao što je situacija danas.

To ipak nije spriječilo Kukuriku koaliciju da dijeli više nego pristojne plaće ljudima koje angažira po ministarstvima, dok istovremeno nariče nad besparicom prijeteći zaposlenicima oduzimanjem povlastica, rezanjem plaća i otpuštanjima.

I kad smo već kod toga, kad su dobili čovjeka s poduzetničkim iskustvom, Vladimira Ferdeljija, dali su mu nogu zbog verbalnog delikta. Presuda: nije se znao ponašati kao političar.

Koji su to stručnjaci?

Nije stoga jasno otkud Kukuriku vladi (odnosno onome tko je brljao po Vladinu Facebook profilu) pravo da upravo plaće gura u prvi plan kao zadnju liniju obrane pred primjedbama javnosti i ističe ih kao glavni motiv za služenje državi.

Samo zato da bi što više nasekirala svoje građane?

Ali dobro, čak i ako prihvatimo taj argument, onda je logično upitati o kojim je to stručnjacima riječ da ih država mora plaćama čuvati od predatora iz privatnog sektora.

Kolika plaća je dovoljna?

I ako se već radi o novcu, kolike bi onda plaće bile dovoljne da ti stručnjaci svoje kvalitete stave na raspolaganje države? A da ih već prije nisu unovčili u privatnom sektoru. Navodno su i sad premale.

I tako dolazimo do ključnog argumenta. Ni s ovim plaćama ni s povlasticama nismo primijetili da je državna uprava, zajedno s državnim tvrtkama i javnim poduzećima, išta uspješnija i efikasnija.

Kako bi to tek izgledalo s smanjenim plaćama? Vjerojatno ne bismo ni skužili razliku.

Evo im motiva

Pa kad se već članovi Vlade vole uspoređivati s privatnim sektorom, evo im jedna ideja za razmišljanje.

U realnom sektoru plaće se vežu uz uspješnost tvrtke: rastu kad firmi ide dobro, padaju kad firma propada. Možda je došlo vrijeme da se taj model napokon počne primjenjivati i na državni sektor. 

Tada će Vlada moći slobodno i bez zadrške isticati plaću kao glavni motiv služenja općem dobru.

Pa da onda vidimo tko će se nasekirati.

Ostale komentare autora pročitajte ovdje