Ilustracija: Arhiva

NE ZNAM kako se u drugim dijelovima Hrvatske to zvalo, ali mi u Dalmaciji smo to zvali “žunta”. To je ono kada biste otišli kod mesara, naručili pola kile teletine, i onda bi vam mesar na vagu nabacio još šaku mesnih otpadaka koje bi vam naplatio po cijeni teletine. Eh, ta dobra stara vremena! Nije bilo kao sada, da kupci biraju što će kupiti. To se zvalo “solidarnost”. Jer kako bi inače jadan mesar prodao mesne otpatke, kada bi ljudi mogli izabrati da ih ne kupe? Nije li pošteno da se onda svi solidariziramo pa da svaki kupac da svoj doprinos u kupnji smeća? To su bila vremena, a ne ovaj današnji kapitalizam u kojem svatko gleda samo svoj sebični interes!

Razmišljajući malo o tome, a još se kao dijete sjećam automatske kretnje mesarove ruke koji baca žuntu na vagu, ne mogu se oteti dojmu da je mesar tim činom dobivao puno više od puke monetarne dobiti. Činjenica da može postavljati svoje uvjete na koje kupac mora pristati davala mu je posebnu moć, pa i društveni ugled. Biti dobar s mesarom značilo je dobiti manju žuntu. Pa čak i onda, mesar bi s vremena na vrijeme nabacio malo više žunte nego inače, čisto da se zna tko je gazda. A sad na meritum stvari.

Situacija s mirovinskim sustavom u Hrvatskoj zapravo jako podsjeća na situaciju s mesarima u socijalističkoj državi. Činjenica da su se mesari nekada mogli bahatiti, a sada više ne mogu, samo je odraz toga što je država tada strogo kontrolirala broj mesnica po općini. Iako je postojalo više mesnica, sigurnost od bilo kakve nove konkurencije učinilo ih je kolektivno bahatima i omogućilo im stvaranje proizvoljno glupih pravila. Dolaskom konkurencije, nestalo je i bahatosti i glupih pravila.

Pogledajmo sada situaciju sa II. mirovinskim stupom. Također imamo “izbor” – država nam je velikodušno dala da biramo jedan od četiri mirovinska fonda. Ti fondovi ne moraju se bojati konkurencije. Pa nam tako mogu, poput nekadašnjih mesara, prodavati smeće (obveznice RH koje svjetska investicijska javnost označava sa ‘junk bonds’) i određivati glupa i apsurdna pravila kao ono koje vidite na gornjoj slici.

Kao i s mesarima, i tu postoji dvostruko zadovoljstvo mirovinaca. Prvo je to što se ne moraju puno truditi da bi privukli klijente i ostvarili profit od ulaznih naknada. Kupiš 70% obveznica, odrediš pravila kako tebi odgovara i udri brigu na veselje. A drugo je osjećaj moći. Recimo, ja sam uvjeren da je osoba koja je sastavljala ono gore pravilo pri tome osjećala ogromno zadovoljstvo što ima moć donijeti tako apsurdno pravilo. Moć proizlazi iz činjenice da se klijenti moraju pridržavati svakog pravila kojeg fond napiše, jer nemaju stvarni izbor da napuste fond i odu u drugi koji bi im omogućio da putem interneta promijene kategoriju fonda onoliko često i onda kada oni to žele.

Nekad mesari, danas mirovinci. Izruguju nam se, a mi šutimo i trpimo. Za sada.

Katkapital

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala