Ilustracija: travel.com
 
PROLAZI najmučniji mjesec u ionako mučnoj stvarnosti, zemlje koja ni po čemu ne zaslužuje svu silu loših stvari na svojim ramenima u posljednjih dvadeset godina, ali zbog nekakve kretenske sreće takva joj je sudbina. I nafaka, također.

Podbuhle face s izbornih plakata i billboarda mjesec dana su prodavali istu ušećerenu šarenu laž, koja se spretno pakira i ubrizgava u vene godinama: jedni kunu Boga da pomogne s nebesa da se ova mrtvaja raspadne, a iza leđa istovremeno drže prste prekrižene da se održi, jer samo ako ostane ovakva, oni će još narednih deset godina svoje ovce moći držati pod hipnozom raspada i konačnog odcjepljenja.

Drugi sanjaju napušenu multikulti livadu, stao brat do brata, ruka u ruci – Hrvat, Bošnjak, Srbin, i poneki Sejdić i do njega Finci, a okolo lete baloni i padaju konfete u zemlji Jednoj i Jedinoj, anacionalnoj, a bošnjačkoj. Zapravo sami podrivaju priče o raspadu, jer dok god se vrti apokaliptična slika o zemlji koja se kida na tri dijela, ovce drugog tabora snifaju ublehu o zemlji istih, pravednih, zagrljenih, nacionalno neopterećenih.

Treći su mahom ugroženi, odgovara im svaki rasplet jer je njihova ljigava sposobnost jeguljske prilagodbe zacementirana samo željom za vlastitim kvadratnim metrima, što po moru, što po BIH. Strani faktor je najsretniji dio ovog cirkusa. Jer što veće budale na plakatima to duža uloga starateljstva nad zemljom koja to nije, a to paralelno znači sve veće iznose za konferencije, panele, seminare, okrugle stolove, zatvorene sjednice, teambuildinge s tematikom “kako da papci žive zajedno“, kanapeiće, tamburice i jebačine.

Lokalni izbori – globalni debili

Važno je napomenuti da su u nedjelju u BIH lokalni izbori. Lokalni izbori znače kvalitetno funkcioniranje lokalne zajednice, infrastrukturu koja ne liči na uzbekistanske pripizdine nego na život dostojan čovjeka u 2012.godini. Fućka se našim političarima. Znaju oni da ovcama ništa ne znače rupe na cesti, loša zdravstvena skrb u Domovima zdravlja, trulo obrazovanje, urbanistički kaosi, nekvaliteta života, nezaposlenost i nebriga za lokalnu zajednicu. I da se sve brige premoste kad se samo uperi ljuti kažiprst u razdragano mnoštvo i s govornice zaderu glasnice malo o genocidnoj RS, pa malo euforično o RS kao zasebnoj državi,  sve to posoljeno s Trećim entitetom. Na bisu dodaš zrnce Turske, Srbije i Hrvatske. Dovedeš Erdogana da se klaunizira, prijetiš jablaničkom mornaricom stanovnicima Pelješca, oživiš mrtvog Tuđmana, igraš se s Dačićem.

Plan je jednostavan. Ako baš zapne, hitro napraviti neku džamiju, darivati Crkvu obilno ili nadžidžati neki spomenik. Može ni krivim ni dužnim herojskim braniteljima, može obelisk s poveljom Kulina Bana iz kojeg nonšalantno izbaciš kršćanske detalje što ti bodu multikulti oko i ostaviš šta tebi paše. U Nedođiji je sve moguće. Čak i dijeliti porniće za glasove, pa tog mastermind osvježavajućeg lika u ovoj kaljuži suspendirati s izbora, a s druge strane mašinerije pojedinih stranaka godinama u zamjenu za glasove daju meso i novčanice i svi relevantni organi češu neku stvar.
 
Svakodnevni heroji Bosne i Hercegovine

Šta normalni ljudi u svemu tome? Koji normalni?

Ovi što stoje pred spakiranim koferima bacajući kovanicu na kartu svijeta, pa gdje padne izbor, jer svaki izbor je bolji od ovog? Ili ovi koji sliježu ramenima i kovanicama pokušavaju spojiti današnji dan jer djeca će brzo doći iz škole, a ručak treba spremiti, baš kao i kupiti odjeću za zimu i odlučiti s čim se grijati svu tu zimu i kako to platiti i ne crknuti od jada vlastite egzistencije? Ovi kojima je došlo upozorenje od direktora firme u kojoj crnče za crkavicu da moraju glasovati za tog i toga, te mobitelom ovjekovječiti svoj glas i donijeti ga na uvid, da bi dobili sljedeću plaću i uopće ostali u firmi? Ovi kojima je rečeno da će im njihova pametna i briljantna fakultetski obrazovana djeca moći raditi ono za šta su se školovali, samo ako pristupe u odaje određene stranke, pognu glavu i uđu u kult štovanja jednog od Velikih Vođa?

Šute. Kao mudri indijanski poglavice svoju muku sakupljaju u svoje šake, stiskajući ih i nalazeći tko zna otkud snage za novo sutra. Znaju da svako talasanje kida glavu s ramena u kapitalističko-političkom kružoku Bosne i Hercegovine. Šute i nadaju se da će ova bolest nestati sama od sebe. Ako samo dovoljno jako zaklopiš oči i uvjeriš se da čudovišta nema ispred tebe. A znamo da tako ne ide. Bez borbe ne ide.

Ovih dana u javnom medijskom prostoru svi imaju stav glede izbora. Pa glasno i afirmativno handre ljude za iziđu, ili se kunu u bojkot i apstinenciju kao jedini logičan korak u ovakvoj šrot-stvarnosti. Što se mene tiče, možete šutati loptu negdje na poljanama u nedjelju ili biti prvi na biralištu, ali što god radili, dajte se konačno probudite, dovraga!

Jer, koliki mazohist moraš biti da svjesno trpiš ponavljanje istog scenarija svakih dvije do četiri godine? O tvojoj zemlji se radi, o tvom životu se radi, o tvojoj djeci se radi. Ima li iotkud suspenzije za kolektivni porno film u dvadesetogodišnjoj izvedbi: "Šestorica njih, a nas tisuće, jebu nas sustavno i opet će"?