Foto: Arhiva

KAZNENO djelo krađe vrlo je konkretan zločin koji se nikako ne može poistovjetiti sa "skidanjem" piratskih sadržaja s interneta. Teza je to koju u kolumni za New York Times iznosi Stuart P. Green, profesor na Pravnom fakultetu Rutgers u Newarku i stručnjak za kazneno, ali i autorsko pravo.

Konkretno, Green se osvrnuo na nedavno pokrenutu hajku protiv Megauploada i osnivača tog servisa Kima Dotcoma. Tužitelji i njihovi saveznici u glazbenoj i filmskoj industriji su, tvrdi Green, u ovom slučaju ponovo nastupili s pogrešnom premisom, koja se ponavlja kad god se potegne pitanje borbe protiv piratstva. "Krađa" je termin koji se u ovom i sličnim slučajevima, tvrdi Green, jednostavno ne može koristiti.

Ljudski osjećaj za moral prepoznaje krađu

"Prvo, moramo prestati s pokušajima uklapanja problema 21. stoljeća u moralni i legalni okvir koji je na umu imao ekonomiju sredine 20. stoljeća. Drugo, moramo prepoznati da je kazneno pravo najmanje efektivno i najmanje legitimno kada je u suprotnosti s moralnom intuicijom većine", kaže Green.

Brojna su istraživanja, naime, pokazala da "skidanje" piratskog sadržaja u ljudskoj svijesti nema težinu kaznenog djela. Jedno takvo istraživanje potpisuje i sam Green, u suradnji s psihologom Matthewom Kuglerom. Studija koju su proveli Green i Kugler jasno je pokazala da u ljudskoj svijesti postoji jasna moralna distinkcija između internetskog piratstva i prave, konkretne krađe.

Nije svaka krađa jednaka

U pravnom je sustavu, objašnjava Green, pojam "krađe" isprva označavao konkretno otuđivanje tuđe stvari. Kasnije je stvoren pravni okvir kojim se "krađa" poistovjetila i s otuđivanjem neopipljivih vrijednosti i usluga. No, kriterij koji je uvijek morao biti zadovoljen da bi se moglo govoriti o krađi je jednostavan: netko drugi mora biti financijski oštećen.

Kod piratstva, tvrdi Green, to nije slučaj. Vlasnik autorskog djela (poput filma ili glazbe), prema Greenu, nije direktno oštećen kad netko s interneta "skine" njegov uradak.

"Moguć je pokušaj argumentiranja tvrdnje prema kojem vlasnik autorskog djela u takvom slučaju ostaje bez novca kojeg bi zaradio da je potrošač kupio i platio njegovo djelo. Ali takva pretpostavka ima dva osnovna problema. Prvo, ne možemo znati bi li korisnik kupio autorsko djelo da ga nije skinuo s interneta. Drugo, takav argument u startu pretpostavlja tezu koju pokušava dokazati - da je svaka krađa jednaka", tvrdi Green.