Foto: Guliver image/Getty images (Demirel skroz lijevo na fotografiji)

NEKADAŠNJI turski predsjednik i premijer Sulejman Demirel, jedan od velikana turskog političkog života tijekom više od pola stoljeća, umro je u srijedu u 90. godini života u bolnici u Ankari, izvijestila je turska službena novinska agencija Anadolija. 

Od 1965. Demirel je predvodio Tursku tijekom više od 11 godina na čelu sedam vlada, što je druga najduža karijera premijera iza one sadašnjeg predsjednika i bivšeg premijera Recepa Tayyipa Erdogana. Potom je vršio dužnost šefa države od 1993. do 2000. godine.

Demirel (90) je umro od srčanog udara i respiratorne infekcije, objavljeno je na turskoj televiziji.

Rođen 1924., taj pragmatični konzervativac, spreman za sve koalicije, počeo je političku karijeru 1960., nakon prvog vojnog udara. Dva njegova mandata na čelu vlade potom su prekinuta s još dva puča koje je u zemlji izvela vojska, prvo 1971. te 1980.

Hvaljen zbog svojeg govorničkog dara, Demirel, kojega su pristaše zvale "baba" (tata na turskom) službeno se povukao iz političkog života nakon završenog predsjedničkog mandata ali je nastavio davati savjete političarima.

Podsjetimo, Demirel je bio jedini strani predsjednik na Tuđmanovom sprovodu.

Demirel, premijer i predsjednik, dvaput svrgnut državnim udarom

Prvi puta izabran je za premijera 1965. i bio je na čelu sedam vlada, ali dva njegova mandata završila državnim udarima 1971. i 1980. godine.

Imao je drugu najdulju karijeru premijera nakon one sadašnjeg predsjednika i bivšeg šefa vlade Recepa Tayyipa Erdogana.

Za predsjednika države je izabran 1993., kao deveti od osnivanja moderne Turske 1923. i bio joj je na čelu do 2000. što je bila kruna njegove političke karijere.

Umjereni konzervativac, ali prije svega pragmatičar, Demirel će ostati zapamćen više po umjetnosti preživljavanja na političkoj sceni nego po svojim postignućima. Kako bi se održao na vlasti znao je balansirati i s islamistima, i sa socijaldemokratima i s krajnjom desnicom.

Jedna od njegovih najdražih izreka bila je: "Jučer je bilo jučer, ali danas je danas".

Demirel je vjerovao da su njegove vlade iz šezdesetih i sedamdesetih godina zaslužne za duboku transformaciju ekonomije i društva - iz uglavnom agrarnog u industrijalizirano i urbano, s boljim životnim standardom za veći dio stanovništva.

Njegovi kritičari, pak, kažu da je Demirel simbolizirao kulturu u kojoj je vlast bila ispred načela i ukazuju na zloglasnu "obiteljsku fotografiju" na kojoj je Demirel okružen rođacima i suradnicima iz poslovnog svijeta, od kojih su neki kasnije dospjeli u zatvor zbog korupcije.

Demirel je ušao u politiku poslije puča 1960. kojim je zbačena vlada Adnana Menderesa. Menderes i dva njegova ministra su pogubljeni, a mnogim pripadnicima njegove stranke je zabranjeno da se bave politikom, što je ostavilo vakuum na desnom centru političke scene.

U taj vakuum je ušao politički nepoznati Demirel, inženjer koji je pod Menderesom vodio projekt izgradnje hidrocentrala prije nego se otisnuo u privatni sektor.

Kao četrdesetogodišnjak Demirel je postao vođa novoosnovane Stranke pravde, koja je ušla na upražnjeno mjesto na desnom centru.

Došao je na vlast 1965. kao prvi političar iz naraštaja koji nije sudjelovalo u izgradnji moderne, nezavisne Turske poslije Prvog svjetskog rata. Vladao je populistički. Oprezno korištenje islamskih simbola donijelo mu je podršku u konzervativnoj unutrašnjosti zemlje u kojoj živi većina žitelja Turske.

Njegovo balansiranje između zahtjeva ruralne glasačke baze i potrebe za industrijalizacijom zemlje činilo se da funkcionira sredinom šezdesetih, kada su dalekovodi i ceste stigli i do najzabačenijih krajeva Turske.

Međutim, u sljedećem desetljeću Demirel se našao u defenzivi pred usponom političkih radikala koji su donijeli socijalne nemire. Studenti i radnici tražili su radikalne, ljevičarske reforme, a na desnici su se pojavili nacionalisti i proislamske stranke.

Kada je ideološki sukob proizveo nasilje intervenirala je moćna turska vojska, pa je 1971. Demirel ultimatumom skinut s funkcije.

Vratio se četiri godine poslije jer se njegovi nasljednici nisu uspijevali izboriti se sa spiralom nasilja koja se pogoršavala zbog rasta cijena nafte koji je doveo tursku ekonomiju u veliku krizu. Demirelova koalicija koja je uključivala islamiste i nacionaliste također nije uspjela zaustaviti poniranje zemlje u kaos, a mnogi su njega osobno optuživali da se nije osvrtao na to što su njegovi nacionalistički partneri otvoreno poticali nasilje.

Potom mu se dogodio još jednom dogodio vojni udar, 11. rujna 1980., i ovog puta ne samo što je zbačen, nego mu je izrečena zabrana bavljenja politikom, koja je ukinuta krajem osamdesetih godina.

Premijer je ponovo postao 1991., a dvije godine poslije izabran je za predsjednika Turske. Bio je jedini šef države na pogrebu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana 1999., a kao predsjednik vlade vodio je tursko izaslanstvo i na Titovom pogrebu 1980.

Iako nije imao djece, zvali su ga Baba (otac na turskom).

Govorio je da nikada neće napustiti politički život, da se "neće baviti vrtlarstvom i cvjećarstvom". Na kraju je bio prisiljen otići u mirovinu, ali i dalje je s vremena na vrijeme bio savjetnik političke klase, predstavljajući se kao moralna vertikala.