Foto: FaH

PROFESORICA sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Jasnica Garašić smatra kako Sabor ne bi smio prihvatiti lex Todorić, a tu je tezu potkrijepila je s 11 argumenata. Upozorava da bi najavljeni zakon doveo u pitanje pravnu sigurnost u Hrvatskoj, pa poziva zastupnike da ne glasaju za njega.

Obrazloženje profesorice, koje je poslala Indexu, prenosimo u cijelosti.

1. Nepravilno je određen sam cilj i svrha prijedloga zakona.

Svaki sudski postupak u kojem se želi riješiti pitanje prijeteće ili već postojeće nesposobnosti za plaćanje obveza dužnika mora imati u prvom redu za cilj namirenje vjerovnika, a pored toga, ako je moguće, i reorganizaciju odnosno saniranje samog dužnika.

U članku 1. Prijedloga Zakona pogrešno se kao cilj navodi samo zaštita održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, ne spominjući uopće vjerovnike. Ako neko trgovačko društvo ne može uredno poslovati na tržištu, nije zadatak države da ga spašava.

2. Državi je dana mogućnost da se miješa u privatnopravne odnose dužnika  i vjerovnika i da ostvaruje presudan utjecaj u tom postupku.

Vlada na prijedlog Ministarstva gospodarstva imenuje (čl.11.) i razrješava izvanrednog povjerenika (čl.15.). Vjerovnici, o čijim se pravima u ovom postupku radi, nemaju nikakav utjecaj na izbor  izvanrednog povjerenika. Izvanredni povjerenik ima iznimno velike ovlasti u postupku, a između ostalog priprema i nagodbu (čl.12.).

Nadalje, država presudan utjecaj ostvaruje i preko tzv. savjetodavnog tijela.  Ministar  gospodarstva imenuje članove savjetodavnog tijela (čl. 16.) koje daje mišljenje o radnjama i odlukama izvanrednog povjerenika (čl.17.). Takva imenovanja nužno će biti politički obojena.

Uslijed presudnog utjecaja države u predviđenom postupku, može se pojaviti problem priznanja pravnih učinaka takvog postupka u drugim državama gdje se eventualno također nalazi imovina vladajućeg i ovisnih i povezanih društava i koju bi eventualno zaključena nagodba također trebala  obuhvaćati, ako se žele namiriti tražbine vjerovnika.

Država mora drugačije pristupiti zaštiti gospodarskog sustava: sprečavati monopole na tržištu,  da  se ne dođe u ovakve situacije kao što je slučaj s Agrokorom d.d.; donositi mjere socijalne politike; poduzimati radnje i biti aktivna u svakom pojedinačnom insolvencijskom postupku otvorenom protiv člana grupe povezanih društava u kojem sudjeluje kao vjerovnik.

3. Pravni položaj vjerovnika u ovoj „sudskoj“ proceduri vrlo je oslabljen i zapravo nezaštićen, posebice kad je riječ o vjerovnicima s manjim ili srednjim tražbinama.

Naime, vjerovnici nemaju ovlaštenje vršiti kontrolu rada izvanrednog povjerenika i ne mogu utjecati  na njegovo imenovanje niti zahtijevati da se on razriješi,  ako dobro ne obavlja svoje dužnosti. Mogućnost utjecaja vjerovnika na imenovanje i razrješenje upravitelja insolvencijskog postupka ključno je za namirenje vjerovnika i  ostizanje eventualne sanacije odnosno reorganizacije dužnika.

Nažalost, nije previđeno da izvanredni povjerenik mora biti osiguran kao i odvjetnik za štetu koju bi eventualno počinio sudionicima u postupku, kao što to primjerice predviđa Stečajni zakon za stečajnog upravitelja.

U svakoj vrsti postupka o  kojima se želi riješiti pitanje prijeteće ili već postojeće nesposobnosti za plaćanje obveza dužnika moraju postojati barem dva organa vjerovnika: skupština vjerovnika koja obuhvaća sve vjerovnike i koja je ovlaštena donositi najznačajnije odluke u postupku te odbor   vjerovnika koji se sastoji od predstavnika vjerovnika i koji imaju zadatak pomno pratiti rad upravitelja, s njim surađivati i o svemu obavještavati po potrebi skupštinu vjerovnika.

Prema ovom Prijedlogu Zakona uopće se ne predviđa skupština vjerovnika kao najznačajniji organ vjerovnika, već se samo predviđa tzv. vjerovničko vijeće, čija su pravila o načinu izbora njegovih članova netransparentna (čl. 18. čl. 30.). Osim toga, ovlasti vjerovničkog vijeća su vrlo skučene.  Ono  ima samo pravo na obaviještenost o stanju dužnika i ovisnih i povezanih društava, te sudjeluje u pripremi nagodbe (čl. 19.). Ništa drugo. Nema ovlasti davati  odobrenje na sve pravne radnje od posebne važnosti za postupak, kao što je to predviđeno u modernim insolvencijskim postupcima, već  samo one  koje  prelaze  iznos  od 3.500,000,00 kn (čl. 12. st.  8.).

Sudu je dana  mogućnost da  imenuje tzv. privremeno vjerovničko vijeće, ali na prijedlog  izvanrednog upravitelja (čl. 31.). Velika je vjerojatnost da će te iste osobe biti i članovi vjerovničkog vijeća, zbog netransparentnosti izbora članova vjerovničkog vijeća. To omogućuje zloupotrebe te  dominaciju velikih i informiranih vjerovnika na račun malih vjerovnika koji nemaju  dovoljno informacija.

Pravila o glasovanju o nagodbi omogućuju dominaciju vjerovnika s velikih tražbinama i zaštitu u prvom redu njihovih interesa. Pravila o potrebnim većinama nisu potpuno jasna, no jedno od njih omogućuje da se smatra da su vjerovnici prihvatili nagodbu ako ukupni zbroj tražbina vjerovnika  koji su glasovali za nagodbu iznosi najmanje dvije trećine od ukupnih tražbina (čl. 43. toč.14.).

Nigdje u Prijedlogu Zakona nema temeljnog pravila insolvencijskog prava da svaki vjerovnik putem nagodbe mora dobiti barem ono što bi mogao dobiti u slučaju stečaja dužnika.

4. Povrijeđeno je temeljno načelo insolvencijskog prava prema koje je pravni položaj dužnikovih vjerovnika u insolvencijskom postupku jednak.

Prema članku 40. stavku 1. Prijedloga Zakona, uz suglasnost vjerovničkog vijeća, izvanredni povjerenik može izvršiti plaćanja dospjelih tražbina koje su nastale prije donošenja rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave ako je to nužno radi smanjenja sistemskog rizika, nastavka poslovanja, očuvanja imovine i ako se radi o tražbinama iz redovnog ili operativnog poslovanja.

Prema članku 40. stavku 2. Prijedloga Zakona ovlašteni predstavnici ovisnih  i  povezanih  društava  također mogu izvršiti takva plaćanja, ali samo uz suglasnost izvanrednih povjerenika.
Dakle, izvanredni povjerenik će odabrati koje će  vjerovnike namiriti  mimo  nagodbe,  a koje ne.

Ovdje je riječ o povredi temeljnog načela insolvencijskog prava „par conditio creditorum“.

5. Obezvrijeđeni su pravni učinci stvarnopravnih sredstava osiguranja  tražbina koje daju osnovu za razlučno pravo.

Prema članku 41.  stavku  5.  Prijedloga Zakona  razlučni vjerovnici nemaju pravo unovčavati predmet razlučnog prava i ostvarivati svoje pravo na odvojeno namirenje za čitavo vrijeme trajanja  postupka izvanredne uprave.  To je  preteško, nerazumno, nepropocionalno ograničenje prava razlučnih vjerovnika, čime se direktno dovodi u pitanje pravni smisao postojanja stvarnopravnih sredstava osiguranja tražbina koji se ugovaraju  upravo   za   slučaj  neispunjavanja   obveza  od  strane dužnika. Predviđeni  postupak  izvanredne uprave  bi  mogao trajati 15 mjeseci (čl. 47.), što znači da se za to čitavo vrijeme razlučne vjerovnike onemogućuje u njihovom namirenju, što je neproporcionalno  dugo.

6. Predviđeno je neracionalno dugo vrijeme za pripremu nagodbe i trajanje postupka izvanredne  uprave.

Postupak može trajati čak 15 mjeseci  (čl.  47.).  Prijedlog nagodbe se u tom periodu mora izraditi. No, u suvremenom gospodarstvu to je predugo vrijeme. Ako se sa sanacijom i reorganizacijom misli ozbiljno  nagodbu  treba  pripremiti  što  prije, a najkasnije  u roku od tri do pet  mjeseca.

7. Vremenski učinci nagodbe za vjerovnike propisani su suprotno rješenjima  modernog insolvencijskog prava.

Prema članku 43. stavku 18. Prijedloga Zakona nagodba ima učinak prema vjerovnicima od  dana  donošenja  rješenja  o  potvrdi nagodbe. Zapravo je  trebalo  predvidjeti  pravne  učinke  od dana  pravomoćnosti  rješenja  o  potvrdi  nagodbe, što  bi jedino bilo ispravno i u skladu s osnovnim načelima  insolvencijskog prava i pravnim učincima sanacijskih pravnih instrumenata.

8. Predviđen je protupravan proboj pravne osobnosti vladajućeg, ovisnih i povezanih društava.

Predviđena je nepovoljna  pravna pozicija  za ovisna i povezana društva.

Prijedlog Zakona previđa  jedinstven  postupak  izvanredne uprave nad  vladajućim  društvom  i  njegovim  ovisnim  i povezanim društvom i to čak i neovisno o  tome  da  li  kod  ovisnog odnosno povezanog društva postoji predstečajni  ili stečajni razlog  (čl. 4. st. 1.)!!!

I ona ovisna i povezana društva kod kojih uopće ne postoji predstečajni ili stečajni razlog bitno se ograničavaju u svojoj poslovnoj djelatnosti za vrijeme trajanja postupka izvanredne uprave, jer za poslove i radnje koje prelaze opseg redovnog poslovanja moraju imati suglasnost izvanrednog povjerenika  (čl. 13. st. 4.)

Kompletno  se  zabranjuje pokretanje  i   daljnje   vođenje parničnih, ovršnih, upravnih postupaka,  postupaka  osiguranja  kao i izvansudske naplate protiv dužnika i njegovih ovisnih odnosno povezanih  društava  za čitavo  vrijeme  trajanja  postupka izvanredne uprave (čl. 41.). To će dovesti do toga da neće biti puno pravnih subjekata koji će htjeti nakon otvaranja postupka izvanredne  uprave  ulaziti  u pravne  odnose  i  poslovati s trgovačkim društvima pod izvanrednom upravom, jer za slučaj neispunjenja  obveza od  tih  društava  tražbine  vjerovnika  se neće moći ostvariti prisilnim putem. Time se direktno dovodi u pitanje ostvarenje cilja izvanredne uprave – reorganizacija povezanih  društava  u teškoćama.

Radi se jedinstvena nagodba za dužnika i sva njegova ovisna i povezana  društva.

Prema klasičnom pravilu građanskog i trgovačkog prava dužnik odgovara svojom cjelokupnom imovinom samo svojim vjerovnicima. S druge strane svaki  vjerovnik  ima se  pravo namiriti iz cjelokupne imovine samo svog dužnika, a ne i osobe  koja nije njegov dužnik i s kojim se ne nalazi ni u kakvoj pravnoj vezi. Prijedlog Zakona ovdje uvodi pomutnju jer predviđa da vjerovnici vladajućeg  društva  mogu  osporavati  tražbine vjerovnika ovisnih ili povezanih društava, premda se s tim vjerovnicima i ovisnim ili povezanim društvima ne nalaze ni u  kakvoj pravnoj vezi (čl. 33. st. 1. u vezi s čl. 29. st. 1.). Time se dovodi u pitanje pravna predvidljivost i pravna sigurnost u vjerovničko-dužničkom  odnosu u hrvatskom pravnom  poretku.

9. Rješenja Prijedloga Zakona bit će nesuglasna s pravom Europske unije.

Dana 26. lipnja 2017. počet će se primjenjivati reformirana  Uredba (EU) 2015/848 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o insolvencijskim postupcima. Ta Uredba u svojim člancima 56.-77.  regulira insolvencijske  postupke nad  povezanim  društvima.

Uredba ne predviđa jedinstveni insolvencijski postupak nad imovinom povezanih trgovačkih društava i proboj pravne osobnosti, već predviđa pravila o suradnji i komunikaciji između tijela insolvencijskih postupaka koji su otvoreni nad imovinom svakog pojedinog člana grupe povezanih društava. Ako se želi ostvariti viši  stupanj  suradnje,  sud  može  na  prijedlog upravitelja u pojedinačnim insolvencijskim postupcima imenovati posebnog zajedničkog  koordinatora. 

Koordinator  surađuje  s  upraviteljima u pojedinačnim insolvencijskim postupcima, daje preporuke za koordinirano vođenje insolvencijskih postupaka otvorenih protiv svakog pojedinog povezanog društva te može predložiti plan koordinacije grupe, kojim se utvrđuje, opisuje i preporučuje sveobuhvatan katalog primjerenih mjera za integralni pristup rješavanju insolventnosti  svih  članova  grupe povezanih društava. To između ostalog znači da se može pripremiti  jedinstveni plan  reorganizacije  za sva  povezana  društva. Uredba ne predviđa bilo kakvu ulogu vlada država u takvim postupcima.

Nažalost, u Obrazloženju Prijedloga Zakona  nigdje se  ne spominje navedena Uredba,  pa  se  čini da  predlagač  uopće nije ni znao za spomenute odredbe Uredbe.  Uredbe  Europske  unije kao država članica dužni smo  primjenjivati jednako  kao  i  domaće  zakone.

10. Ugrožavanje investicijske atraktivnosti Republike Hrvatske i konkurentnosti domaćih trgovačkih društava u gospodarskoj suradnji  na međunarodnom  tržištu.

Već samo postojanje takvog Zakona, pa čak i ako se ne bi primijenio u slučaju Agrokor d.d., ugrožavalo bi druga vladajuća, ovisna i povezana društava  u  Republici Hrvatskoj  čineći  ih manje atraktivnim za gospodarsku suradnju  sa  stranim trgovačkim društvima, uslijed  mogućnosti da  se  u  budućnosti nad njima otvori postupak izvanredne uprave u kojoj država ima odlučujuću  ulogu.

11. Loše obrazloženje prijedloga Zakona.

Zapravo, ovaj Prijedlog Zakona uopće i  nije  obrazložen,  jer  su se umjesto obrazloženja odredaba planiranog zakona, samo prepričane rečenice iz zakonskih odredaba, bez ikakvog pojašnjenja  smisla i motiva za  predviđena  pravila.

I na kraju, profesorica Garašić iznijela je preporuku vladi i Hrvatskom saboru i zaključak:

Ako se pod hitno žele imati neka pravila kojima se regulira nesposobnost  za plaćanje obveza povezanih  trgovačkih društava, tada je najjednostavnije da se u postojeći hrvatski Stečajni zakon unesu pravila  o  suradnji, komunikaciji i koordinaciji  između  tijela  insolvencijskih  postupaka  otvorenih nad imovinom povezanih društva koja su predviđena u člancima 56.-77. spomenute  Uredbe  (EU)  2015/848  Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o insolvencijskim postupcima (čl. 56.-77). Pri tome se može propisati da će se ta pravila  u Republici  Hrvatskoj  početi odmah primjenjivati.

Prijedlog Zakona protivan je osnovnim načelima građanskog, trgovačkog i modernog insolvencijskog (stečajnog) prava, te bi kao takav, ako bi postao zakon, doveo u pitanje pravnu predvidljivost i  pravnu sigurnost u hrvatskom pravnom sustavu. S obzirom na to kao i sve druge ovdje iznesene teze, kao pravni stručnjak, koji se skoro trideset godina bavi domaćim i komparativnim te međunarodnim insolvencijskim (stečajnim) pravom, duboko se nadam da će Vlada Republike Hrvatske još jednom dobro razmisliti o opravdanosti predlaganja  takvog  zakona Hrvatskom Saboru, kao i da će zastupnici u Hrvatskom saboru, neovisno o svojoj političkoj orijentaciji, ako se o prijedlogu zakona ipak bude glasalo, uskratiti svoju podršku nedorađenim, protupravnim i opasnim  pravilima  za  koje  se  želi da  postanu zakon.