INVAZIVNA vrsta rebraša "Mnemiopsis leidyi", organizam nalik meduzi koji nema žarne stanice, agresivno se širi Baltičkim morem i prijeti lokalnom ekosustavu. U Europu je stigao 1980-ih godina brodskim balastnim vodama s atlantskih obala Amerike, prvo u Crno more, gdje je ubrzo postao dominantan organizam.

Na vrhuncu invazije 1988. godine gustoća populacije dosezala je 400 jedinki po kubnom metru, no nakon toga je počela opadati jer je rebraš potrošio goleme količine zooplanktona, svog glavnog izvora hrane. Iako u Baltiku brojke još nisu tako visoke, najnovija istraživanja pokazuju da se njegovo širenje ubrzava, čemu vjerojatno pogoduje i širenje zona s manjkom kisika, piše Euronews.

Kanibalizam kao strategija preživljavanja

Ovaj beskralježnjak, poznat i kao "morski kanibal", sposoban je za bioluminiscenciju, odnosno svijetli u mraku, i predstavlja ozbiljnu prijetnju ribarstvu. Posebno su ugrožene vrste poput papaline i srdele jer se hrani njihovim jajima i ličinkama, što izravno umanjuje buduće riblje zalihe.

Studije su potvrdile da "Mnemiopsis leidyi" troši ogromne količine zooplanktona, čime oduzima hranu mnogim drugim morskim organizmima i narušava prirodnu ravnotežu. Vrsta je razvila i specifičnu strategiju preživljavanja. Kada hrane ponestane, odrasle jedinke mogu jesti vlastite ličinke, koje im služe kao dodatni izvor energije.

Taj kanibalizam omogućuje vrsti da opstane i u vrlo nepovoljnim uvjetima. Ipak, najbolje uspijeva u plitkim, toplim obalnim vodama bogatim hranjivim tvarima. U novim ekosustavima često nema prirodnih neprijatelja koji bi mogli kontrolirati njegovu populaciju.

Ograničena uloga prirodnih predatora

Na Baltiku situacija je nešto drugačija. Studija objavljena u siječnju 2026. u časopisu "Journal of Plankton Research" pokazala je da bi trobodlji gregorac ("Gasterosteus aculeatus"), autohtona baltička vrsta, mogao biti prirodni neprijatelj rebraša jer se hrani njegovim ličinkama.

Međutim, najnovija opažanja otkrivaju da sve veća hipoksija - pad razine kisika u vodi koji stvara takozvane "mrtve zone" - ograničava aktivnost gregoraca i smanjuje njihov lov. To znači da uspjeh ovog invazivnog beskralježnjaka ne ovisi samo o porastu temperature mora uslijed klimatskih promjena, već i o postupnom gubitku staništa koja odgovaraju njegovim prirodnim neprijateljima.

Paradoksalno, klimatske promjene istodobno pridonose i padu saliniteta Baltičkog mora, što ne odgovara u potpunosti vrsti "Mnemiopsis leidyi" jer ona preferira vodu s nešto većim salinitetom. Zbog složenosti tih procesa, znanstvenicima je i dalje izazov predvidjeti buduće promjene.

Ekosustav pod pritiskom

Pojava "morskog kanibala" samo je jedan od signala da je ekosustav Baltičkog mora pod velikim pritiskom. Znanstvenici posljednjih godina bilježe širenje zona bez kisika, rekordna kolebanja razine mora i sve češće pojave povezane s klimatskim promjenama. Ti procesi utječu na uvjete života autohtonih vrsta i mogu olakšati širenje stranih organizama koji su bolje prilagođeni novonastalim okolnostima.

Ipak, ne mora svaka strana vrsta nužno biti prijetnja. Neke se postupno integriraju u lokalnu mrežu, a neke čak mogu povećati biološku raznolikost. Primjer je američki rak, koji je postao važan izvor hrane za bakalar, iverak i ptice močvarice.

Drugi primjer je pješčani školjkaš ("Mya arenaria"), koji se ukopava duboko u sediment na dnu i time pomaže u njegovu rahljenju i boljoj opskrbi kisikom. Baltičko more tako ostaje dinamičan i osjetljiv ekosustav u kojem su prirodni procesi sve više isprepleteni s posljedicama ljudskih aktivnosti i globalnih klimatskih promjena.