TRIJUMFALAN početak srpske nogometne povijesti, jer od jučer momčad sa dvoglavim orlom na državnom grbu igra bez dobrovoljno amputiranog "drugog oka", započeo je slavljem na gostovanju protiv Čeha. Nekoliko je razloga zbog kojih je ovaj meč doista povijesni; prvi susret Srbije, pobjeda odmah na početku, oproštaj velikana Nedveda na suprotnoj strani i promocija "službenog" nadimka srpske reprezentacije; "Beli Orlovi".

Osim što to ime već nosi i klub srpskih iseljenika u Kanadi, postoji još barem jedna asocijacija na ime koje su oduševljeno prihvatili ljubitelji nogometa u Srbiji. Ta se ne odnosi na bijelog dvoglavog grabežljivca koji krasi grb susjedne zemlje, nego na zloglasnu koljačku postrojbu srpskih četnika, koja je svoj krvavi trag ostavila od istočne i zapadne Slavonije, do Korduna i Banije, a naročito su se efikasnima pokazali u bosanskom Podrinju, gdje su u suradnji sa Arkanovcima na najbrutalniji način očistili cijelu istočnu Bosnu.

"Beli Orlovi" je bio borbeni naziv jedinica Srpskog četničkog pokreta koje su zvjerski mučile i likvidirale zarobljene civile i vojnike u slavonskom Voćinu, koje su ubijale i silovale muslimane u Višegradu i Bijeljini. Pripadnici "Belih Orlova" su se iživljavali u zarobljeničkom logoru nad hrvatskim zarobljenicima u Staroj Gradiški, njihovih metoda se prisjećaju i rijetki preživjeli iz logora Batkovići.

Zločinima su se istakli i pri okupaciji Vukovara i sarajevske Grbavice, kao i napadu na Foču, jednoj od najstrašnijjih i najkrvavijih epizoda u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije. Egzekucije, mučenja, etniko čišćenje, pljačke, silovanja bile su odlike njihovog ratnog puta i omiljene metode njihovog djelovanja, još od kad je Šešeljeva Radikalna stranka, s početkom rata u Hrvatskoj počela novačiti dobrovoljce, koji su se u centru Beograda, na trgu ispred crkve sv. Marka okupljali i odlazili u Hrvatsku na vikend koljačke i pljačkaške pogode, kao što je bio već spomenuti masakr u Voćinu 1991, kada su pripadnici formacije koju su zvali isto kao što i danas od milja zovu srpsku nogometnu reprezentaciju, masakrirali 45 civila.

"Bravo B92 za nadimak Beli orlovi", "Napred Beli Orlovi", kliču sada razgaljeni navijači na forumu uglednog portala, kao što su vjerojatno suborci u travnju 1992. bodrili "Orlove" dok su Hrvate kod Bosanskog Broda strijeljali i bacali u Savu. Dragoslav Bokan, ratni zločinac i zapovjednik "Belih Orlova" tada je izjavljivao u intervjuima: "Žao mi je mladih ustaša dok ih vodim na strijeljanje. Inače, kad vidim svoje protivnike kako mrtvi padaju, javlja mi se osjećaj sreće..."

Ekstatično i sretno reagiraju i navijači na pojavu "Belih Orlova" u crvenim dresovima, a vjerojatno im ne bi bilo mrsko da se nazovu "Srpska garda" kao paravojne formacije SPO-a Vuka Draškovića, koje su imale dosta sličnosti s ništarijama iz "Belih Orlova".

Probudio se patriotski zanos kod ljubitelja nogometa u Srbiji nakon katastrofe koju su doživjeli na SP-u u Njemačkoj, pa riješeni crnogorskog balasta koji im je donosio nesreću slave novo-staro ime "Beli Orlovi" pod kojim je u lipnju 1992. u Višegradu preko 130 muslimanskih žena, djece i staraca potrpano u kuće i zapaljeno.

"Arkanovci", "Crvene beretke", "Leva supoderica", "Štitovi" "Šešeljevci", "Hermani", "Knindže", još su neka od slavnih imena koja su se, kao i "Beli Orlovi" istakli u bližoj prošlosti, a da nije nezgodnih političkih konotacija koje neka od tih imena nose, vjerojatno navijačima ne bi smetali ni ti "borbeni nazivi".

Zvonko Alač