Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL

DANAŠNJA pobjeda Damira Borasa na izborima za rektora Sveučilišta u Zagrebu jasna je poruka da Hrvatska nema budućnosti i da je nitko u njoj ne bi trebao ni pokušavati tražiti. Osobito ne mladi, a iznad sviju ne oni koji žele razvijati sveučilišne i znanstvene karijere.

>> Boras ostaje rektor do 2022., pogledajte kako se svađao s novinarima

Posebno je poražavajuća činjenica da je Boras osvojio čak 54 glasa od mogućih 70 koliko broji članstvo Senata koje je danas odlučivalo o budućnosti najvećeg hrvatskog sveučilišta do 2022. godine. Zašto? Zato što je takva velika premoć jasna poruka da su čak i čelnim ljudima akademske zajednice, koji bi trebali biti najugledniji članovi svakog društva, osobne privilegije i interesi važniji od budućnosti građana.

Naime, kako drugačije protumačiti činjenicu da je toliki broj članova Senata uspio zatvoriti oči i uši pred tolikim aferama i nepravilnostima koje su se u protekle četiri godine nagomilale oko Borasa i njemu bliskih suradnika? U uređenoj zemlji časnim bi ljudima bilo dovoljno da je samo jedna od njih istinita da mu uskrate svoj glas. A mi smo ih u protekle četiri godine nabrojali više desetaka, od kojih smo većinu na Indexu predstavili u opširnim analizama.

>>Ovo su ljudi koji danas odlučuju o sudbinama naše djece

Nakon odluke Senata, na konferenciji za novinare, Boras je izjavio da je njegova uvjerljiva pobjeda jasna potvrda njegovom dosadašnjem radu, da je ona dokaz da je njegova uprava s dekanima i sa svima radila pošteno, dobro i otvoreno te da se borila za njihova prava. Teško je reći je li sebe i sebi bliske ljude uistinu uspio uvjeriti u takvu interpretaciju rezultata, no sudeći po reakcijama, većinu novinara baš i nije, a teško je vjerovati da će mu povjerovati i zainteresirana hrvatska javnost.

Naime, danas je svima u Hrvatskoj sasvim bjelodano da pobjeda u nekoj državnoj instituciji u maloj zemlji, vrlo visoko pozicioniranoj na ljestvici najkorumpiranijih, s akademskom zajednicom koja broji tek nekoliko tisuća ljudi naviklih na praksu u kojoj se zaposlenja, napredovanja, pozicije, projekti, krediti itd. lakše stječu posluhom i trgovanjem uslugama nego vrijednim radom i kvalitetama, u kojoj se ispiti, disertacije i diplome mogu kupovati ili prepisivati (čak 75 % studenata u RH priznalo je 2013. da prepisuje na ispitima), u kojoj karijere često završavaju uhljebljenjem s redovnom i sve većom plaćom bez puno truda i s lagodnim životom do fine penzije, može imati drugačije, možda čak i sasvim suprotno značenje – da su dekanima, prodekanima, predstavnicima studenata i drugim članovima Senata dane ili obećane usluge i povlastice koje nisu mogli odbiti. Ili možda da su se radije odlučili za odabir nekoga tko njihove već stečene privilegije neće ugroziti nekim ozbiljnijim reformama i previsokim zahtjevima.

Kvaliteta sveučilišta važna je za sve u Hrvatskoj

Drugim riječima, Senat se danas definitivno umjesto za napredak i promjene odlučio za status quo. A takva odluka podrazumijeva mnoge konzekvence kojih smo već svjesni, a postajat ćemo ih još svjesniji u godinama koje dolaze.

Za crnu prognozu postoji mnogo uvjerljivih razloga.

Prije svega danas je svim razvijenim društvima, njihovim vlastima i čelnicima akademskih zajednica više nego jasno da je kvalitetan obrazovni sustav motor društva. To je više nego očito u korelacijama koje pokazuju da su najuspješnije zemlje svijeta i najugodnije za život, primjerice Švicarska, Irska, Finska, Izrael, Nizozemska ili Norveška, istovremeno i one koje najviše ulažu u znanost, istraživanja, razvoj i obrazovanje. Među 25 najboljih po više parametara ove se godine našla čak i susjedna Slovenija čija su sveučilišta reformirana i posljednjih godina redovno više rangirana od naših.

U ovoj priči važno je imati na umu da je prije četrdesetak godina samo 3,6 posto stanovnika Hrvatske imalo visoko obrazovanje. Danas čak 97 posto djece završava srednje škole, a devedeset posto njih upisuje fakultete. To pak znači da je kvaliteta sveučilišta i perspektiva koju ona pružaju važna za gotovo 90 posto mladih i za njihove roditelje.

Kvalitetno obrazovanje, uz pametnu politiku, također privlači strana ulaganja. Kapital koji se danas uglavnom temelji na visokim tehnologijama zasigurno neće ići u zemlje koje nemaju dobro obrazovanu populaciju i vrhunske znanstvenike.

U prilog navedenom, među ostalim govori još jedan važan pokazatelj - činjenica da najrazvijenije zemlje svijeta također imaju i najveći broj patenata po glavi stanovnika. Prema podacima Džavnog zavoda za intelektualno vlasništvo iz 2017. Švicarska drži prvo mjestu u broju Europskih patentnih prijava na milijun stanovnika (892), a slijede je Nizozemska (404), Švedska (360), Danska (334) i Finska (331).

Hrvatska, sa 3,2 Europske patentne prijave na milijun stanovnika, zauzima tek 41. mjesto od 48 rangiranih zemalja!

Pritom treba imati na umu da si bogate zemlje poput SAD-a ili Njemačke mogu priuštiti da kupuju vrhunske strane stručnjake, dok Hrvatska nema potencijal ni da zadrži svoje. Najbolji mladi studenti, ako ne dobiju priliku za razvoj karijere u Hrvatskoj, ako vide da njihove kvalitete ne znače ništa, da se natječaji namještaju tako da osiguraju zapošljavanja podobnih ili da se podobni čak i bez natječaja postavljaju na čelne pozicije bez stvarnih kvaliteta, čime se stvara negativna selekcija, što se u Hrvatskoj nerijetko zbiva, otići će negdje drugdje, negdje gdje će cijeniti njihove sposobnosti.

To pak znači da se Hrvatska, zahvaljujući lošoj obrazovnoj, znanstvenoj, gospodarskoj, poreznoj i drugim politikama, ubrzano pretvara u tzv. banana republiku, odnosno u državu uslužnih djelatnosti snažno ovisnu o jednoj dominantnog grani privrede – turizmu i njegovim satelitskim ograncima. A brojni primjeri iz povijesti i sadašnjosti jasno pokazuju da je takva orijentacija vrlo loša i vrlo rizična.

Izravna posljedica loše kvalitete visokog obrazovanja također je i izostanak rasta potencijalnog bruto domaćeg proizvoda, za koji ekonomisti objašnjavaju da predstavlja dugoročni potencijal rasta neke ekonomija kada se ukloni utjecaj poslovnih ciklusa. Obično stopa rasta potencijalnog BDP-a, između ostalog, ovisi i to stopi tehnološkog napretka, odnosno stopi po kojoj raste ukupna faktorska produktivnost u nekoj zemlji. Izračuni Hrvatske narodne banke pokazuju da je prosječna stopa rasta hrvatskog potencijalnog BDP-a vrlo niska ili čak 0 %, što znači da Hrvatska nije neto "proizvođač" novih tehnologija, već samo njihov uvoznik. Strelovit ekonomski rast nekih novih članica Europske Unije, poput Estonije, Litve, Slovačke ili Poljske, moguće je djelomično objasniti upravo višim stopama rasta potencijalnog BDP-a koje su posljedice ubrzavanja tehnološkog napretka (grafikon dolje).

 

Moguće rješenje?

Na kraju se valja zapitati: Ima li ikakvog konstruktivnog izlaza iz opisane depresivne perspektive, a da nije masovni zbjeg?

Poznavatelji i kritičari sustava uglavnom se slažu da postoji samo jedno rješenje koje bi moglo promijeniti situaciju, a to je da SuZg dobije ozbiljnu konkurenciju. Neki su u tom smislu skloni obnavljanju već poznate ideje o podjeli SuZga na dva ili više manjih sveučilišta. Tako bi se primjerice PMF, zajedno s još nekoliko fakulteta iz STEM područja, mogao izdvojiti u zasebno sveučilište. To nije neuobičajeno u svijetu. Mnogi gradovi, čak i manji od Zagreba, imaju više sveučilišta. Dobar primjer je Pariz, gdje je drugo po redu najstarije i jedno od najuglednijih sveučilišta na svijetu 1970. godine razdijeljeno u čak trinaest autonomnih sveučilišta, svako s različitim naglaskom.

Druga mogućnost bila bi naprosto stvaranje novog sveučilišta u Zagrebu, koje bi funkcioniralo po drukčijim pravilima. Na primjer, bivši ravnatelj Instituta Ruđer Bošković, a danas državni tajnik za znanost, Tome Antičić, predlagao je stvaranje Hrvatskog instituta za tehnologiju i znanost (HITZ), koji bi bio stvoren na infrastrukturi Ruđera i možda još nekih znanstvenih instituta.

Također je moguće da se na domaćem obrazovnom tržištu pojavi podružnica nekog vrhunskog inozemnog sveučilišta, kao što su podružnice Sveučilišta u New Yorku i Sorbonne u Abu Dhabiju, čije bi diplome ljudima jamčile bolja znanja i vještine od Sveučilišta u Zagrebu, te tako diplomante tih sveučilišta činile upošljivijima – ako ne odmah u Hrvatskoj, onda u Europi i svijetu.   

Ako se ništa od toga ne dogodi, rješenje je pakiranje kofera – prije, tijekom ili nakon studija na Sveučilištu u Zagrebu. A što to znači za Hrvatsku, za budućnost njezinih građana, posebice onih koji ovise o državnoj kasi, ne treba ponavljati.

No, članovi Senata očito nisu marili za budućnost Hrvatske. Vjerojatno nisu marili ni za budućnost Sveučilišta u Zagrebu, već samo za sadašnjost svog fakulteta ili svoje osobne udobnosti. To zapravo nikoga ne treba čuditi, jer je Sveučilište u Zagrebu samo ime za jednu labavu konfederaciju raznorodnih fakulteta, od kojih svaki ima svoje interese i svoja pravila.