IAKO Hooverova brana u Nevadi danas više ne drži titulu najveće na svijetu, ona je dio globalnog nasljeđa koje je, kako otkriva nova studija, doslovno pomaknulo os našeg planeta. U protekla dva stoljeća, čovječanstvo je izgradnjom tisuća brana diljem svijeta neprimjetno nagnulo Zemljine polove za više od jednog metra.

>> NASA: Golema kineska građevina usporila rotaciju Zemlje

Ovaj zapanjujući pomak rezultat je dva velika vala gradnje: prvog u Sjevernoj Americi i Europi tijekom 19. i početka 20. stoljeća te drugog koji je zahvatio Aziju i istočnu Afriku u drugoj polovici 20. stoljeća.

Kako je to uopće moguće?

Ključ leži u preraspodjeli mase i momentu inercije planeta. Zemlja se stabilno vrti oko svoje osi, baš poput košarkaške lopte na vrhu prsta. No, ako na jednu stranu te lopte odjednom dodate komad gline, njezina rotacija će se zatresti. Kako bi sačuvala zamah, strana s dodatnom masom lagano će se pomaknuti prema van, mijenjajući os vrtnje. 

U slučaju našeg planeta, taj "komad gline" je golema količina vode zarobljena u umjetnim jezerima iza brana. Ta voda, koja bi inače tekla prema oceanima, stvara novu koncentraciju mase na kontinentima, što je dovoljno da blago, ali mjerljivo, pomakne položaj polova.

Pomak od metra u dva stoljeća

Kako bi istražili ovaj fascinantan učinak, znanstvenici sa Sveučilišta Harvard analizirali su globalnu bazu podataka o 6862 brane izgrađene između 1835. i 2011. godine. Izračunali su koliko je vode pohranjeno u akumulacijama te kako je ta nova raspodjela mase utjecala na Zemljinu os.

Rezultati su pokazali da je izgradnja brana pomaknula polove za ukupno 113 centimetara. Kao popratna pojava, zadržavanje vode na kopnu uzrokovalo je i pad globalne razine mora za 21 milimetar u istom razdoblju.

Dva ključna razdoblja gradnje

Pomak nije bio jednosmjeran. U 20. stoljeću, kada se dogodio najveći dio pomaka od 104 centimetra, smjer se mijenjao ovisno o tome gdje su se u svijetu gradile najveće brane.

Od 1835. do 1954. godine, intenzivna gradnja u Sjevernoj Americi i Europi gurnula je Sjeverni pol za otprilike 20.5 centimetara prema 103. istočnom meridijanu, liniji koja prolazi kroz Rusiju, Mongoliju, Kinu i Indokinu.

Nakon 1954., težište gradnje prebacilo se na istočnu Afriku i Aziju. To je uzrokovalo promjenu smjera, pa se pol počeo pomicati za oko 57 centimetara prema 117. zapadnom meridijanu, koji se proteže preko zapada Sjeverne Amerike i južnog Pacifika.

Kakve su posljedice?

"Kada zadržavamo vodu u branama, mi ne samo da je oduzimamo oceanima, što uzrokuje pad razine mora, već i drugačije raspoređujemo masu po planetu", pojasnila je Natasha Valencic, vodeća autorica studije s Harvarda. "Nećemo zbog ovoga ući u novo ledeno doba, jer je pomak pola od otprilike jednog metra relativno malen, ali svakako ima posljedice za praćenje razine mora", dodala je.

Iako je riječ o zbrojenom učinku tisuća brana kroz desetljeća, neke od njih toliko su goleme da i same imaju mjerljiv utjecaj. Najbolji primjer je kineska brana Tri klanca, najveća hidroelektrana na svijetu. Geofizičari NASA-e ranije su procijenili da njezino akumulacijsko jezero, koje može zadržati 40 kubičnih kilometara vode, ima dovoljno mase da samo pomakne položaj Zemljinog pola za otprilike 2 centimetra.

Studija je objavljena u znanstvenom časopisu Geophysical Research Letters.