NAROD. Kako se pokazalo proteklih dana, to je ključna riječ za kandidaturu Miroslava Škore za predsjednika Republike Hrvatske.

U videu kojim je objavio kandidaturu narod je spomenuo dvadesetak puta

Škoro se samonominirao za “narodnog predsjednika”, te i prije nego je preuzeo predsjedničku poziciju - za što treba tek pobijediti na predsjedničkim izborima - počeo govoriti u ime naroda, kao da taj narod ima jedan um i jedno srce. Pritom se podrazumijeva da je taj narod hrvatski.

U videoporuci u kojoj je najavio svoju predsjedničku kandidaturu Škoro je dvadesetak puta spomenuo riječ narod. 

Narodni predsjednik

"U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana", počeo je Škoro u nedjelju svoje petominutno obraćanje preko Facebooka.

"To je zapisano u prvom članku Ustava. Jedini predstavnik koji predstavlja cijeli narod i jedini kojeg narod još uvijek neposredno bira je predsjednik Republike. Dok sam razmišljao o kandidaturi, ta ustavna odredba bila mi je neprestano u mislima - vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu", dodao je.

"Hrvatskom vlada kontrolirani stranački sustav u kojem se na vlasti izmjenjuju dvije najjače stranke sa svojim trgovačkim partnerima. Dogodine nas možda čeka velika koalicija. Birači na parlamentarnim izborima svojom voljom mogu izabrati samo jednog kandidata, svi ostali ulaze u sabor po volji šefova stranaka. Političke elite potpuno su se otuđile od naroda. Bahatost i arogancija idu toliko daleko da se raznim smicalicama i manipulacijama ne dopušta održavanje referenduma", nastavio je Škoro, dodajući kako Hrvatska “treba predsjednika koji će biti oruđe naroda za odlučni zaokret”. A baš on je taj.

“Srž mog programa je savez s narodom nasuprot vladavini stranačkih elita i kompromisa sklopljenih daleko od očiju javnosti i volje biračkog tijela”, ističe Škoro i dodaje da će “samo narodu polagati račune”. Drugačiju kontrolu mimo te provizorne i proizvoljne Škoro ni ne spominje niti priželjkuje.

Narodni predsjednik za napaćeni narod

Da bi se Škorina vizija “prosvijećenog” populizma ostvarila u praksi, potrebno je značajno mijenjati Ustav RH i povećati ovlasti predsjednika, kako sam Škoro predlaže. Nije pak bio precizan oko toga kako konkretne promjene Ustava koje predlaže treba provesti. Hoće li aktualna saborska većina glasati da predsjedniku Škori omogući, primjerice, predlaganje ustavnih sudaca?

Sve to su zapravo značajke desnog populizma utjelovljene u figuri jakog lidera, preskakanju kompleksnih procedura demokratskih institucija, i vraćanje u navodnu idilu vlasti Franje Tuđmana te pod prijetnjom rata i ogromnih društvenih preokreta glumljenog jedinstva hrvatskog društva. Dakle, mokri san onih koji se danas u Hrvatskoj obožavaju nazivati domoljubima. Ili još poetičnije, za obožavatelje stihova o “čudnim ljudima čudnog imena”, napaćenim narodom.

Znakovito je da je navodnog narodnog kandidata proglasio Velimir Bujanec, da se Škoro onda misteriozno našao u HRT-ovoj anketi u kojoj je osvojio skoro 10 posto glasova, te da je tako lansiran kao predsjednički kandidat. Nakon toga je uslijedio blitzkrieg intervjua većini medija, pa onda i konačna objava kandidature online. Iz današnje perspektive jasno je kako je u pitanju pažljivo pripremana PR operacija, za koju je trebalo i novaca i veza, koja sigurno nije sama od sebe izrasla iz naroda, kao i Škoro “narodni predsjednik”.

Kako bismo pokušali razbistriti što Škoro želi postići forsiranjem pojma “narod”, obratili smo se politoologu i docentu Pravnog fakulteta Dariju Čepi za stručnu analizu.

Škoro je godinama bio povezan s HDZ-om

Škoro se, dakle, pozicionira u javnosti kao "narodni predsjednik". Je li to uvjerljivo, pitamo politologa Čepu.

“Naravno da nije uvjerljivo. Ideja da je netko "narodni" predsjednik pretpostavlja da su drugi "nenarodni", da rade protiv onih koji su ih izabrali. Takva prezentacija protukandidata ne kao konkurencije, nego kao neprijatelja, vrlo je opasna za demokraciju. Jer zna se što se čini neprijateljima. Uz to je pojam naroda vrlo opasan i zastario, pogotovo uzevši u obzir politički život zajednice koja želi graditi predstavničku demokraciju liberalnog, demokršćanskog ili socijaldemokratskog usmjerenja. Pritom je posebno smiješno da se za narodnog, a time valjda i antiestablishmentskog, protuelitnog, kandidata nudi upravo Miroslav Škoro, čovjek čiji je dosadašnji javni angažman, kako društveni, tako i ekonomski i politički, uvelike ovisio o HDZ-u, kao dominantnoj političkoj snazi u državi. Od diplomatske pozicije u Mađarskoj sredinom devedesetih na koju ga je postavio Tuđman, preko saborskog zastupnika HDZ-a, u vrijeme vladavine Ive Sanadera i najvećih afera koje se povezuju s HDZ-om, do direktora Croatia Recordsa, koji je tada bio u državnom vlasništvu, Škoro je cijelu svoju političku karijeru proveo u dubokom zagrljaju HDZ-a", tumači Čepo.

"Reći ćete mi da je to odlika narodnog kandidata koji će se boriti protiv establishmenta? Pa i danas podršku prima od ljudi poput Zekanovića, koji je politički relevantan faktor samo zato što ga je HDZ-ov Karamarko uzeo u svoju nacionalističku koaliciju, a Plenković ga se nije mogao riješiti. Ili od Bujanca, koji je toliko narodski i antiestablishmentski čovjek da je doslovno sjedio u svečanoj loži na inauguraciji Kolinde Grabar-Kitarović. To njegovo pozivanje na narod bilo bi smiješno da nije opasno”, objašnjava Čepo.

Opasno populističko gledanje na koncept naroda
 
Što inače kod političara otkriva pretjerano pozivanje na narod, pitamo Čepu i dodajemo da Škoro čak ponekad riječ “narod” piše velikim početnim slovom. Prva asocijacija na to je “Ein Volk, ein Reich, ein Führer”, fraza kojoj ne treba prijevod.

Čepo ističe da se Škoro predstavio kao demagog i populist.

“Pozivanje na narod inače je karakteristična odrednica populista. Jedan element njihova djelovanja je kritika elite i SVIH postojećih političara kao loših i zlih, a drugi element je veličanje naroda kao dobrog, ali iskorištenog i prevarenog. I naravno onda se političar koji te ideje propagira postavlja kao glas naroda, koji će napokon srušiti tu mrsku elitu, iako je i sam njezin dio. Korištenje pak velikog početnog slova u riječi narod vrlo je jasan pokazatelj, pak, opasnosti takvog političara. On naime smatra da je "Narod" jedinstven, da u njemu nema različitih interesa, ideja, političkih stavova, ideoloških pozicija. Da radnici i vlasnici kapitala, srednjoškolci i umirovljenici, ljudi sa sela i oni iz gradova, migranti i starosjedioci, pripadnici nacionalnih, etničkih, rodnih, seksualnih, jezičnih i drugih manjina, kao i oni koji pripadaju dominantnoj društvenoj grupi, imaju iste interese, dijele iste vrijednosti, traže iste politike i zadovoljavaju iste potrebe. Da se "Narod" ne dijeli, nego funkcionira kao jedinstveni organizam. Takvo gledanje na narod opasno je jer dozvoljava da svi oni koji se ne slažu s dominantnom pričom o tome što narod želi, i kakav narod treba biti, budu proglašeni izdajnicima, stranim plaćenicima, nehrvatima, petokolonašima, jugozomboidima – ukratko neprijateljima. A zna se što se s neprijateljima onda radi. Najblaže što im se može dogoditi je izjava da se slobodno gube iz države, ako im se ne sviđa kako ona po viziji "Naroda" i "narodnog predsjednika" treba izgledati. Idući koraci takvih zagovaratelja jednog Naroda, često su, kako nam je povijest pokazala, puno gori”, kaže Čepo.

Ovlasti predsjednika ne treba ojačati, nego oslabiti
 
Kako komentirate njegove ideje o ustavnim promjenama i povećanju ovlasti predsjednika, pitamo Čepu za kraj.

"Hrvatski Ustav ima nedostataka i svakako treba raditi na njihovu ispravljanju", kaže Čepo.

“No ako je prvi zahtjev nekog tko ulazi u političku borbu za određenu poziciju jačanje ovlasti te pozicije, onda nam to treba upaliti sve alarme. Povećanje ovlasti predsjednika bilo bi apsolutno katastrofalno za i ovako slab demokratski kapacitet Hrvatske. Koliko god bila loša situacija od 2015. i ponovnog dolaska na vlast HDZ-a, a što se može vidjeti u čitavom nizu primjera zarobljenih, okljaštrenih ili marginaliziranih institucija koje bi trebale poslužiti jačanju demokracije i kontroliranju moći političke elite (a posebno izvršne vlasti), ta se situacija ne može ni mjeriti s katastrofom koju je hrvatska demokracija doživjela tijekom druge polovice devedesetih pod polupredsjedničkim sustavom Franje Tuđmana. Slabljenje ovlasti predsjednika Republike jedna je od najboljih odluka šesteročlane koalicije početkom 2000-ih. Stoga ne da ne bi trebalo ojačati ovlasti predsjednika, nego bi ih trebalo dodatno oslabiti, sve do konačnog ukidanja izravnog izbora predsjednika i biranja zajedničkog, konsenzusnog kandidata ili kandidatkinje u saboru, koji bi onda zbilja predstavljali sve građane, kao simbolički prvi među jednakima”, zaključuje ovaj politolog.