Foto: Privatni album/Index

DVADESET I DVIJE godine je naša sugovornica, Ruskinja Polina (podaci poznati redakciji) živjela samo uz priče o tome da joj je otac iz Hrvatske. Nikada ga nije vidjela, čula, nema njegovih fotografija, a niti o njemu zna išta više od onog što joj je ispričala majka.

U međuvremenu je odselila iz Rusije u Njemačku, upisala studij i – odlučila pronaći tatu. U pokušaju da ostvari cilj i konačno pronađe biološkog oca, ili makar rasvijetli detalje o njegovom životu, za pomoć se obratila redakciji Indexa. I ona i njezina majka Valentina spremne su detalje svoje potrage podijeliti s javnošću, u nadi da će ipak možda netko od čitatelja znati nešto više o muškarcu koji je, iako o tome pojma nema, u bitnome dijelu obilježio njihove živote.

Startna pozicija nam se, ruku na srce, i nije pokazala blistavom jer Polina i njezina majka o djevojčinom ocu znaju prilično malo. Točnije, znaju da mu je ime Alik (ili Ali), da je 1993. godine boravio u Budimpešti gdje se bavio preprodajom automobila. Te da se koristio ruskim jezikom. Prema njihovoj pretpostavci, trebao bi imati 53 ili 54 godine. Majka Valentina, danas pedesetdvogodišnjakinja, svojeg partnera pamti kao visokog mladića, tamne kovrčave kose i smeđih očiju.

Roditelji su se upoznali u ljeto 1993. u Budimpešti

"Moji roditelji sreli su se u kolovozu 1993. godine u Budimpešti. Mama je Ruskinja i u Budimpešti je bila na odmoru, a otac je iz Hrvatske i u to se vrijeme u tom gradu bavio prodajom rabljenih automobila. Mama je u Budimpešti bila oko dva tjedna i njih dvoje su bili u vezi. Mama je odsjela u Hotelu Astoria i tata je tijekom ta dva tjedna gotovo svakodnevno dolazio kod nje u hotel", započela je svoju priču o biološkom ocu i okolnostima koje su prethodile trudnoći njezine majke ruska studentica.

"Moja majka nije očekivala da će ostati trudna jer su joj liječnici već ranije rekli kako uopće neće biti u stanju zanijeti. No, nekad se u životu dogode čuda. Ostala je trudna i to shvatila kad se vratila u Rusiju. Mama zna samo njegovo ime – Ali. Imala je njegov broj telefona, međutim, nikada nije nazvala taj broj niti mu išta rekla o svojoj trudnoći. I tako, nažalost, moj otac uopće ne zna da ja postojim", kaže Polina.

Međutim, taj broj telefona koji je otac ostavio njezinoj majci, pokazalo se, više ne postoji, niti mu se može ući u trag. Uvjerila se u to sama studentica kad je jednog od svojih kolega iz Mađarske zamolila za pomoć u tom dijelu istrage.

U hotelu u Budimpešti nemaju nikakve evidencije gostiju iz 1993., niti se itko sjeća rusko-hrvatskog para od prije 23 godine. No, ni kopanje po sjećanjima Polinine majke nisu donijela puno više korisnih informacija.

"Mami je to bio prvi boravak u inozemstvu i bila je jako uzbuđena pa se ne može sjetiti svih detalja“, tumači nam Polina zašto nam njezina majka ne može biti od pomoći i konkretno odgovoriti na neko od pitanja tipa u kojem je dijelu Budimpešte boravio njezin otac, gdje je točno radio, je li u Mađarskoj bio s nekim prijateljima a da se majka sjeća njihovih imena, je li spominjao ikakve ljude ili krajeve u Hrvatskoj… Međutim, s njom su u Mađarskoj na odmoru bile i dvije prijateljice pa se posljednjih dana i one, javlja nam Polina, pokušavaju prisjetiti bilo kojeg detalja koji bi nam u potrazi za njezinim ocem mogao poslužiti kao trag.

Ekipa iz Hrvatske koja se bavila preprodajom automobila

Koliko joj je poznato, te 1993. otac je u Budimpešti imao u najmu stan, ili možda samo sobu, te sluti da 'preprodaja automobila' baš i nije bila posve u skladu sa zakonom. "Ne znamo gdje je točno radio, samo što je radio. Također, tamo je bilo još nekih momaka iz Hrvatske i svi su se bavili prodajom automobila", prepričava Polina detalje iz majčine memorije. I njezina mama, iako je u Budimpeštu, kaže, došla na odmor, iskoristila je priliku pa pokupovala veću količinu igračaka i odjeće, s namjerom da ih kasnije u Rusiji preproda. Situacija je tih devedesetih bila prilično kaotična, u Hrvatskoj je bjesnio rat i Polinina majka sjeća se kako joj je njezin tadašnji partner rekao da je u Budimpešti upravo iz tog razloga.

Konkretnijih informacija nije imao niti jedan od naših sugovornika koji su po sličnom poslu kao Polinin otac tih ratnih godina boravili u inozemstvu, a u nekoliko navrata i u Mađarskoj. Nitko se nije mogao sjetiti muškarca koji bi se uklapao u priču mame i kćeri. A uz pretpostavku da je ipak riječ o imenu a ne nadimku, po svemu sudeći, riječ je o muškarcu albanske nacionalnosti.

"Devedesetih je u Mađarsku za ikakvim poslom odlazilo dosta Hrvata albanske nacionalnosti, međutim, pitanje je gdje su završili. Dosta njih nije imalo nikakve papire, boravili su u inozemstvu na crno, snalazili se kako su znali. Koju godinu kasnije buknuo je rat i na Kosovu i mnogi koji su ga u Hrvatskoj pokušali izbjeći, ipak su se vratili tamo pokušati izboriti neovisnost…", kaže jedan od sugovornika Indexa.

Iako joj je jasno da potraga za njezinim ocem neće biti nimalo jednostavna, vedra ruska studentica svejedno se nada da će uz pomoć hrvatske javnosti makar doznati detalje koji će joj olakšati zadatak. "Bit ću vam stvarno zahvalna ako mi pomognete pronaći tatu…", zaključuje Polina. Ono što je sigurno – ne čini se kao da se planira predati na prvoj prepreci. A svi koji misle da ikakvom korisnom informacijom mogu pomoći njezinoj potrazi za tatom, mogu je javiti Indexu, na mail: indexpomaze@index.hr.