PLAN Europske komisije "Kupujmo europsko" predstavlja najveći zaokret u industrijskoj politici Unije u posljednjih nekoliko desetljeća. No, stručnjaci upozoravaju da je istovremeno i najsloženiji i najrizičniji pothvat do sada. Europska komisija trebala bi na summitu EU-a u ožujku predstaviti sveobuhvatan akcijski plan nazvan "Jedna Europa, jedno tržište", čija je okosnica upravo poticanje kupnje europskih proizvoda i usluga.

Politička poruka je jasna: novac europskih poreznih obveznika treba koristiti za potporu europskoj industriji, no ekonomska računica znatno je složenija, piše Euronews.

Ciljevi i izazovi plana

Plan za jačanje konkurentnosti, proizašao iz izvješća koja su pripremili Mario Draghi i Enrico Letta, ima za cilj dovršetak jedinstvenog tržišta EU-a do 2027. godine. Također predviđa preusmjeravanje javne nabave i industrijskih poticaja prema proizvodnji unutar EU-a u strateškim sektorima poput obrane, čistih tehnologija, čipova, kemikalija i automobilske industrije.

Iz Komisije ovaj potez opisuju kao europski odgovor na američku politiku "Kupujmo američko". Međutim, za razliku od Washingtona, Bruxelles mora uskladiti interese 27 različitih gospodarstava, poštujući pritom pravila Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i vlastite politike otvorene trgovine.

Prijedlog se očekivao još prije Božića, ali je povučen zbog neslaganja država članica. Iako je summit čelnika poslao snažnu političku poruku, iz njega nisu proizašli nikakvi novi zakoni.

Jedinstvo oko obrambene industrije

U jednom sektoru ipak postoji rijedak konsenzus. Gunnar Wolf, profesor ekonomije na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu i viši suradnik u centru Bruegel, povlači jasnu granicu.

"Imamo koristi od američkog oružja, ali nas te nabave čine ranjivima na geopolitički utjecaj Sjedinjenih Država. Kad je riječ o pitanjima tvrde sigurnosti, mislim da postoji jasan razlog da se više kupuje europsko", smatra Wolf. "Strateška autonomija znači da morate imati tehnologiju proizvedenu u Europi, jer ćete se u protivnom oslanjati na druge aktere", dodaje on.

Opasnost od protekcionizma

Međutim, Wolf je znatno skeptičniji prema primjeni istog načela u drugim sektorima.

"Moramo biti izuzetno oprezni da se ovo ne pretvori u skup protekcionističkih politika. Ako štitite domaću industriju od svake konkurencije, na kraju ćete dobiti manjak inovacija, što će se loše odraziti na rast", upozorava. Za Wolfa, uspjeh se ne mjeri tržišnim udjelom ili brojkama u opskrbnom lancu. "Rast novih, zanimljivih, inovativnih tvrtki, rast produktivnosti, rast zaposlenosti. To je ono što nam je u konačnici potrebno", zaključuje.

Stručna dijagnoza: Nedostaju kapaciteti

Alberto Alemanno, profesor prava na Sveučilištu HEC u Parizu, nudi izravnu provjeru stanja na terenu.

"EU u većini sektora jednostavno nema ni industrijsku bazu ni opskrbne lance da bi mogla djelovati samostalno. Općenito davanje prednosti europskim tvrtkama samo bi povećalo troškove za industrije koje se na njih naslanjaju", kaže Alemanno. "Ciljano davanje prednosti u istinski strateškim sektorima može se opravdati, ali samo ako se pojam 'strateški' definira rigoroznom analizom, a ne političkom pogodnošću, što se čini da je sada slučaj", ističe.

Podjele među članicama

Pukotine unutar EU-a već su jasno vidljive. Francuska se zalaže za stroga pravila o lokalnom, odnosno europskom, udjelu u proizvodnji. S druge strane, Njemačka preferira fleksibilniju ideju "Proizvedeno s Europom", koja bi uključivala i trgovinske partnere poput Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva i Norveške. Manje, izvozno orijentirane zemlje strahuju da će one snositi troškove, dok će Francuska i Njemačka izvući najveću korist.

"Stvarna napetost postoji između dva bloka država. Manje članice boje se da će im ovo povećati troškove i uglavnom koristiti velikim gospodarstvima", objašnjava Alemanno.

Složenost opskrbnih lanaca

Fredrik Erixon, direktor Europskog centra za međunarodnu političku ekonomiju, objašnjava praktične izazove, a njegova je procjena otrežnjujuća.

"Nije tako lako uvesti ovakva ograničenja. Europa mnogo uvozi iz drugih zemalja, a te komponente europske tvrtke koriste za proizvode koje zatim ponovno izvoze. Dakle, ako uvedete ograničenje koje će vam povećati troškove, to će ujedno povećati i cijenu europskog izvoza", kaže Erixon.

Njegov primjer pogađa u srž problema: njemačka tvrtka gradi vjetroelektranu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima s komponentama proizvedenim u više zemalja. U takvom je slučaju pojam "europske prednosti" nejasan, pogotovo ako vlada UAE-a za dodjelu ugovora zahtijeva lokalnu proizvodnju.

"Bit će vrlo, vrlo teško razraditi precizne detalje kako bi takav sustav mogao funkcionirati", dodaje.

Rizik odmazde saveznika

Erixon također upozorava na problem sa saveznicima. EU izvozi više strateških dobara nego što ih uvozi. Ako Europa isključi Kanadu, Ujedinjeno Kraljevstvo ili partnere iz Mercosura, oni bi mogli uzvratiti sličnim mjerama, što bi više naštetilo Europi.

"Moramo uz to imati i nekakav sustav pouzdanog partnerstva koji bi omogućio našim bliskim saveznicima i prijateljima da u tome sudjeluju, kako ih ne bismo isključili. Jer ako to učinimo, oni će uzvratiti istom mjerom protiv nas. U tom slučaju bit ćemo neto gubitnici, jer im izvozimo više takve robe nego što od njih uvozimo", pojašnjava Erixon.

Što se može očekivati?

Očekuje se da će prijedlog Komisije o politici "Kupujmo europsko", koji bi trebao biti predstavljen sredinom ožujka, ciljati odabrane strateške sektore. Uvest će se stupnjevani pragovi dodane vrijednosti stvorene u EU, vjerojatno između 60 i 80 posto, uz iznimke za pouzdane partnere i savezničke zemlje.

Devet država članica, uključujući Švedsku, Finsku, Irsku i Estoniju, već je u zajedničkom pismu upozorilo da svako davanje prednosti europskim tvrtkama mora biti krajnja mjera, vremenski ograničena i primjenjiva samo na specifične sektore. Čini se da je politički dogovor postignut, no tehnički detalji još uvijek nisu razrađeni.