Foto: 123rf

SVE više ljudi svakodnevno odlazi iz Hrvatske živjeti u druge zemlje, a Irska je u posljednje vrijeme jedna od popularnijih destinacija. S vremenom se u javnosti stvorilo uvjerenje da je vani lako uspjeti, smatra jedna emigrantica koja je u tekstu "Sve je lako kad si gastarbajter" kroz svoja iskustva pokazala kako to i nije baš tako.

Njenu priču prenosimo u cijelosti:

"Da, kada odeš živjeti u Irsku, pečeni piceki padaju s neba. Servirani na pozlaćene tanjure.

Poslovi se nalaze sami, svi imaju ogromne plaće, ništa ne moraju raditi. Stalno putuju po uzbudljivim destinacijama i kako bi rekao Mile “cere se kameri ko oni glupi Ameri….”

Da, tako izgleda život gastarbajtera.

U glavama onih (nekih) koji su ostali.

Čini se da zadnjih mjeseci većina Hrvata barem na neki način vrlo aktivno učestvuje u zgodama gastarbajtera – jedni kao rodbina i prijatelji koji ostaju, a drugi kao oni koji planiraju otići.

Čini se da na obje strane, većina ljudi misli isto – lako onima koji su otišli van, svi imaju puno novaca, voze dobre aute, uživaju u životu i općenito kao u bajci ( ili Alan Fordu možda) – žive sretno dok ne umru.

Jedino što ljudi, koji nisu otišli, zaboravljaju da ovo nije Utopija.

Neki pogledaju emisiju kako je u Irskoj divno, pročitaju par članaka na webu i nakon vrlo malo promišljanja i planiranja krenu na put u nepoznato. Tada ih naravno dočeka realnost – dođeš u novu zemlju, izađeš sa stvarima nasred ceste i kuda sad? Prvo treba naći smještaj. Rijetki su sretnici koji uspiju naći stan iz Hrvatske. Najčešće ljudi dolaze bez smještaja, nađu hostel, tamo žive dok ne nađu posao. Kad shvatiš da moraš van iz hostela, sad si vjerojatno već sretnik koji je našao posao i misliš da ćeš lako naći stan, no stan je nemoguće unajmiti jer za svaki stan u redu čeka dvadeset ljudi da uleti u njega i svi imaju gotovinu za polog, reference od prijašnjih najmodavaca unazad sve do stoljeća sedmog.

Posao teško naći, a tek stan

Obilaženje od vrata do vrata kod traženja poslova, maraton. Mnogi su uvjereni da će u roku par dana dobiti fenomenalno lagan i fantastično plaćen posao, jer je to jednostavno tako. Onda opet realnost zakuca na vrata i shvatiš da prije nego dobiješ posao moraš imati dovoljno novaca sa sobom da izdržiš sve troškove. Na kraju krajeva, kad dobiješ posao, plaća ne stiže odmah.

Ispada da je lakše naći posao nego stan.

Kada se nađe posao, krene se u potragu za stanom: potražnja je tolika da vlasnici traže preporuke i biraju između hrpe najmoprimaca. Konačno, nađu neku sobu, dijele sobu sa strancima mjesecima. Nakon nekog vremena unajme i stan. Troškovi su na početku ogromni. Osim smještaja, hrane, prijevoza, moraš platiti mobitel na koji će te poslodavci zvati, moraš isprintati bezbroj CV-a, a printanje CV-a u centru grada može koštati i do jedan euro po stranici. Sve to više nije skupo kad nađeš posao, ali do tada treba izdržati.

Otvoriti PPS broj, račun u banci, trenutak kad si ko malo dijete sretan jer konačno imaš “valid proof of adress” je trenutak za pamćenje. Kod mene je to bilo toliko uzbudljivo da sam o tome pisala čak dva posta.

Svatko tko je došao, imao bi bezbroj ovakvih primjera, svatko je na svoj način proživio i preživio težak početak.

Oni koji su došli nepripremljeni žive u katastrofalnim uvjetima, bez novaca, bez igdje ikoga i onda se vrate pljujući po “onima koji lažu da je vani dobro”.

Prije nego što smo krenuli, mjesecima smo čitali, raspitivali se, vrlo pomno i detaljno planirali, općenito – znali smo kuda idemo, što nas otprilike čeka. Napravili smo veliku životnu promjenu, možda najveću.

Ostavili smo sve što smo cijeli život stjecali, sve što smo poznavali, sve koje smo poznavali. Ljude, ljubimce, ulice.

Došli smo na sami početak. Potpuni.

Svaki dan je borba

Bez obzira na sva planiranja, ne možete nikada unaprijed isplanirati svaki detalj i pripremiti se da je sve, ali zaista sve novo. Neizvjesno. Zamislite samo situaciju kada u nepoznatom gradu izađete na pogrešnoj stanici van iz tramvaja, ne samo da ne znate gdje ste, nego ne znate u kojem smjeru biste trebali ići, kuda uopće gledati, kako ikoga nazvati i reći gdje ste? Nemate pojma. Ja sam jako puno putovala po inozemstvu, ali to je sasvim drugačije: kada ideš turistički, uvijek ideš u centar grada, nikada ne obilaziš poslovne i stambene zone. Kada živiš u nekom gradu, centar najčešće postane manje bitan. Po centru nije problem ići jer ionako svi turisti hodaju manje više uhodanim rutama. Izvan centra je sasvim druga priča.

I tako svaki dan u svakoj, ama baš svakoj situaciji.

Kako pronaći autobusnu liniju koja te vodi na odredište? Gdje kupiti kartu? Ako vozaču ne mahneš da ti stane, on neće stati na stanici. Na kojoj stanici izaći ako ne znaš kako izgleda mjesto na kojem trebaš izaći? Ne možeš brojati stanice jer bus ne stane na svakoj. Kuda krenuti nakon toga? U jednom trenutku očaja sam tražila od muža da si instalira na komp i na mob aplikaciju da me može pratiti gdje sam, tako da ako ga očajna i premorena nazovem da sjedim i plačem negdje nasred rinzola, može me naći i doći po mene. Očaj.

Gdje kupiti hranu? Nemamo ni otvarač za konzerve. Treba nabaviti doslovno sve za što do neki dan nismo ni razmišljali da imamo, jer eto, naravno da svatko ima otvarač za konzerve. Bezbroj je sitnica kao otvarač za konzerve – do jučer si ih imao pod normalno, sada sve to treba ponovo nabaviti. Nije skupo, ali stalno nešto fali, stalno nešto nemamo i moramo nabaviti.

Olovka, najobičnija olovka, do jučer ih je bila puna kuća, sad nema ni jedne, jer tko bi nosio najobičniju olovku u drugu zemlju?

Nije dosta što sve te promjene treba odraditi, ako imate djecu, naravno da i njihove kaose treba amortizirati. Ne znam jel teže ako su mali pa jedva razumiju ili ako su u pubertetu pa bi im ionako sve išlo na živce, a sada samo imaju još dodatnog materijala…..

Odjednom više nema prijatelja, poznanika, susjeda, familije…nikoga, nikoga….ni starih ni novih. Nikoga. Uvijek smo imali nekoliko ljudi koje smo mogli nazvati u bilo koje doba dana i noći ako nam rikne auto ili se bilo šta desi, došli bi odmah. Uvijek smo imali nekoliko ljudi za koje smo znali da ako naša djeca nazovu, da će sjesti u auto i dovesti ih doma. Kada promijeniš zemlju, nemaš koga nazvati. Svi su predaleko.

Kako uklopiti djecu?

Kako upisati djecu u školu? Gdje kupiti knjige? Koje knjige? Uniforme? Kakve mrkle uniforme? Crne cipele…šta znači crne cipele – smiju li imati petu, smiju li imati ukrase, smiju biti tenisice, smiju li imati imalo bijeloga, iznad gležnja, ispod gležnja, smiju li imati bijelu oznaku marke, nose li se u školi i izvan nje… Treba izabrati predmete koje će slušati u školi, kako to na brzinu izabrati? Sve ono što svi znaju koji ovdje žive godinama moramo naučiti.

Sve one stvari uobičajene za zemlju iz koje dolazimo više ne vrijede. Doista kaotično.

Traženje posla je fitness za sebe, koliko god posla ima ili nema, ne pada s neba, u cijeloj priči je potrebna velika količina energije, volje i upornosti. I novaca za izdržati dok se posao ne dobije.

Ovdje se radi bitno drugačije nego u Hrvatskoj. Radi se. Puno radno vrijeme se fakat radi. Nema kafenisanja, nema šopingiranja, nema pune Tkalče u radno vrijeme ni fejsbuka ( ma dobro, ima fejsbuka 🙂 )

"Mnogi bi velike plaće, a da rade kao u Hrvatskoj"

Čula sam jedan dobar komentar – mnogi Hrvati nisu navikli raditi pa kad dođu ovdje onda su u komi jer moraju raditi puno radno vrijeme. Koliko god zvuči grubo, slažem se u potpunosti. Mnogi su došli ovdje sanjajući kako će ovdje imati velike plaće i padati će im pečeni piceki s neba, a raditi će lagano kao u Hrvatskoj. Onda su nakon nekog vremena rada puno radno vrijeme počeli prigovarati kako rade ko životinje, kako su premoreni, kako je neizdrživo i kako je Irska jedan veliki užas i kako svi koji pričaju da im je dobro – lažu.

Jedno je sigurno – tko želi i može raditi, taj rad će mu se isplatiti. Tko ne želi ili ne može ili nije navikao ili nešto treće, nema te plaće koja će ga zadovoljiti.

Nekima je početak jako težak, nekima je samo težak. Neki izdrže bez obzira na sve, teškom mukom, neki se vrate.

Nikome nije lagan. Nikome.

Tko god je ostao, napravio je veliku stvar. Doista može reći da je uspio. Tko god je ostao može reći za sebe da je marljiv i snažan.

Bez obzira da puno ili malo pripreme, promjena koju smo napravili, odradili, preživjeli je nezamisliva onima koji to nisu probali".