Foto: Hina

CIJELA 1991. godina za Hrvatsku je bila iznimno teška. Oružana pobuna prerasla je u otvoreni rat i okupaciju. JNA, kao jedna od najvećih vojnih sila Europe, otvoreno se stavila na stranu velikosrpske politike. A znate što je Europa pričala? Davno je to bilo, no još odzvanjaju riječi europskih političara koje smo slušali putem televizije i radija, a otprilike su išle: "sačuvajmo Jugoslaviju“, "nema jednostrane secesije“, "ne možemo priznati Hrvatsku i Sloveniju“, "odcjepljenje vodi u rat“.

Sjećam se dobro one večeri, 8. listopada 1991., gledamo stari televizor u prostorijama tadašnjeg Radio kluba Split, nešto prije 20 sati, Vladimir Šeks čita kratak tekst: "U skladu s neotuđivim pravom Republike Hrvatske na samoodređenje, polazeći od volje građana Republike Hrvatske iskazane na referendumu od 19. svibnja 1991. godine (…) Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ“.

Sabor glasa. U sljedećem trenutku Republika Hrvatska je neovisna zemlja. Ali sami smo. Trećina države je okupirana. U Vukovaru se vode teške borbe. Mladićevi tenkovi pokušavaju kod Zadra i Šibenika izaći na more. Malo niže od Karlovca pobunjenici i JNA pokušavaju presjeći Hrvatsku.
Sami smo. Nitko nas ne priznaje kao državu. Europski političari samo lupetaju o nekakvom "mirnom rješenju krize u SFRJ“ i kako treba provoditi embargo na uvoz oružja (da, toga su se sjetili!), valjda dok nas tenkovi JNA ne pregaze i problem se riješi nekom Miloševićevom Trećom Jugoslavijom.

Glasovi u noći

U tim trenucima mrkle balkanske noći kada sijevaju samo cijevi i noževi, svaka dobra riječ, svaka pomoć, svaka izjava stranih političara koja je govorila dobro o Hrvatskoj, koja je govorila istinu o onome što se događa u Hrvatskoj – vrijedila je više od zlata.

Svi se sjećamo Hansa-Dietricha Genschera, jednog od najvećih političara suvremene Njemačke, liberala u žutom puloveru koji se zalagao za Hrvatsku i njeno međunarodno priznanje, unatoč ogromnom pritisku da stvari ostaje kakve su bile. U razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung 2011. godine rekao je kako je mu je već u lipnju 1991. godine za posjete Beogradu, pri susretu s Miloševićem, postalo "potpuno jasno da taj čovjek želi veliku Srbiju". Mnogi su iz ostatka Europe u to vrijeme Miloševića, u njegovim elegantnim plavim odijelima i s dobrim znanjem engleskoga, gledali kao nekoga tko će "smiriti stvari“, dok eto Hrvati i Slovenci samo kompliciraju…

Sjetit ćemo se velikog pacifista, aktivista i prilično nekonvencionalnog talijanskog političara Marca Pannelle koji je kao uvjereni pacifist (često je za svoje ideale štrajkao glađu i pozivao se na Gandhija), došao na bojišnicu kod Osijeka. Tamo je, fotografirajući se u odori hrvatskog vojnika, dao simboličnu, no tako važnu podršku Hrvatskoj. Pomoć kako bi skrenuo pažnju svijeta na jednu malu zemlju koja se bori za svoju slobodu i svoj opstanak, nepriznata od svijeta.
Bilo je i drugih, da ne nabrajamo dalje. Hrvatska, zemlja koja je prošla rat za neovisnost, koja je prošla fazu da je nitko nije priznavao, koja zna što znači ako želiš biti svoj na svome – Hrvatska je valjda zadnja u Europi koja bi trebala mirno gledati nasilje koje se događalo ovih dana u Kataloniji.

Licemjerno ponašanje Hrvatske

Mirni referendum o neovisnosti, organiziran bez ikakva nasilja, bez prijetnje i bez ikakve sile ometan je dugim pendrecima španjolskih policajaca. Pendrečili su poput najgore socijalističke policije, bez ikakva reda, i staro i mlado, i penzionere i studente – sve koji su se našli ispred njih.

Europska unija šuti jer po briselskim diplomatima masovno pendrečenje je valjda unutarnja stvar svake članice. A posebno je jadno i licemjerno, uvlakački (da ne kažemo nešto drugo) ponašanje hrvatske diplomacije, gdje se ni predsjednica ni premijer ni ministar vanjskih poslova ne usuđuju stati pred kamere i jasno reći kako je ponašanje španjolske policije potpuno neprihvatljivo. Umjesto toga se iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova šalje pisano priopćenje u kojem stoji: "Vezano uz razvoj situacije oko referenduma u Kataloniji, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ističe kako se Republika Hrvatska kao članica EU-a snažno zalaže za promociju europskih vrijednosti i vladavinu prava". Kako lijepo rečeno! Je li u te "europske vrijednosti“ spada i pendrekom po leđima onih koji mirno prosvjeduju? Guranje ljudi po ulici? Upadanje na mjesta glasanja?

Naše Ministarstvo vanjskih poslova "drži kako u ovom unutarnjem pitanju Kraljevine Španjolske dosljedna privrženost tim vrijednostima upućuje na potrebu kontinuiranog dijaloga kojim bi se nadišli sporovi i pronašlo mirno rješenje".

Podsjeća li vas ovo na 1991. i kako je "problem“ Hrvatske i Slovenije "unutarnje pitanje SFRJ“? Podsjeća li ovo na to kako je u "Jugoslaviji potrebno mirno rješenje“, dok su tenkovi napredovali po Slavoniji? Jer vidjeli smo dobro – pendrečila je samo jedna strana, ona španjolske državne policije i pridruženih joj snaga.

Umjesto da smo jasno rekli kako pendrečenje radi izražavanja stava u Europi nije i ne smije biti dopušteno i kako treba Kataloniji omogućiti referendum, upravo kakav smo i mi imali – hrvatska diplomacija kukavički se skriva iza birokratskih priopćenja. Bitno da su eto, diplomatske guzice na toplom i plaća ide, a ti Katalonci valjda samo kompliciraju, kao i Hrvati 1991.

Hrvatskoj diplomacija koja će samo prepisivati EU stavove ne treba

Uz ovakve ulizivačke stavove, gdje se samo kopira stav europske birokracije, Ministarstvo vanjskih poslova nam i ne treba pa bi mogli radi uštede dati tamo svima otkaz, za prepisivati velike misli Junckera i ekipe bit će dosta dva studenta (tri ako je misao izražena nakon večere s alkoholom pa je teže pohvatati).

Ljude i zemlje bez stava nitko ne cijeni. A mi ovakvim stavom Republike Hrvatske vrijeđamo uspomenu na upravo one koji su u doba kada nam je bilo najgore ustali protiv službene politike Europe i rekli istinu – Hrvatska je pod agresijom i Hrvatska ima pravo biti neovisna država.

Gospodo diplomati, ako želite da Europska unija (i vaši položaji) uopće opstanu – onda masovna pendrečenja ne mogu biti "unutarnja stvar“ neke države.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala