IMA LI ZAISTA ova država ikakvih problema osim Thompsona? Događa li se u 2025. ili 2026. u Hrvatskoj, svijetu, ovom dijelu Mliječne staze išta što bi zasjenilo Thompsona? Postoji li ijedna politička, društvena ili tehnološka tema, od sigurnosnih prijetnji do umjetne inteligencije, kojom se hrvatska politika bavi barem upola kao Thompsonom?

Zdravstvena zaštita? Gerijatrijska skrb? Održivost mirovinskog sustava? Nedostatak radnika? Sezonski turizam koji nam uništava cijelu obalu? Bilo što?

Evo, rukometaši idu prema završnici. Bit će doček, velik i svečan doček s puno ljudi, kakav god rezultat bio. Hrvati u siječnju vole rukomet, vani je mokro, hladno i mračno, i ionako nema puno drugih kolektivnih radosti. Malo opuštanja i druženja dobro dođe.

Koje je glavno pitanje? Ne taktika, ne borbenost, ne činjenica da ekipa ostavlja zadnji atom snage na terenu. Glavno pitanje je: hoće li Thompson nastupati. Ako hoće, što će pjevati? Ako neće, tko ga je zabranio? Ako rukometaši kažu da ga žele, što ćemo onda? Što ako donesu i medalju? Što će gradonačelnik? Tko će koga "cancelirati"? Hoće li se pisati priopćenja, sazivati konferencije, dijeliti moralne packe?

Nismo normalni

Jesmo li mi svi skupa normalni? Jesu li politika, mediji, svi, uopće normalni? Zaista, je li doista najvažnije pitanje jedne države što grupa sportaša pjeva u svlačionici ili na pozornici nakon utakmice? Pjevaju ono što ih diže. Danas Thompsona, prije pola stoljeća Mišu Kovača, sutra nešto treće. Neće pjevati ljubavnu serenadu.

Kako se uopće Thompson našao u toj ulozi? Stvar je u primjeni psihologije na političku agendu, na političku promidžbu i na političko upravljanje masama. U doba post-istine Thompson se pokazao gotovo genijalnim političkim alatom. On je savršeni okidač identitetskih refleksa.

Jedni se oko njega okupljaju jer u njemu vide potvrdu vlastitog osjećaja pripadnosti načetog globalizmom. Drugi se okupljaju protiv, jer u njemu vide utjelovljenje svega protiv čega se definiraju. I jedni i drugi se moraju definirati u prošlosti, jer sadašnjost i budućnost ne razumiju. Crno-crvena prošlost je jednostavnija.

To usput odgovara na pitanje zašto Thompson baš sada. Ne zato što se on promijenio, on pjeva isto već 35 godina, pjevao je i za vlada lijevih i desnih opcija. Promijenio se društveni okvir. U doba post-istine pjesme više nisu glazba, nego oznake pripadnosti. Politika i društvo više ne komuniciraju argumentima, nego simbolima. A njegovi stihovi su tu idealni.

Politika voli prodavati emocije, a ne rješavati stvarne probleme

Hrvatska trenutno ide na autopilotu. Okolnosti su takve da nam objektivno ne ide previše loše. Turizam nas drži jer je svijet bogatiji nego ikad, a mnoge konkurentske destinacije su zapele u ratove, nestabilnost ili vlastite gluposti. Kao tranzitna zemlja opet smo važni. U doba pucanja globalnih trgovačkih lanaca, dio naših tvrtki, blizu bogatih tržišta zapadne Europe, koristi prilike. Industrijska proizvodnja raste. Standard građana, po svim mogućim mjerljivim parametrima, također raste.

Uvozimo radnu snagu, nema tko raditi. Imali smo izbore, i to više njih u kratkom razdoblju. Nisu ih pratile ozbiljne optužbe za krađu ili manipulaciju. Funkcionalna smo demokracija. Država radi. Da sutra ostanete bez ručka i slomite nogu – država će vam osigurati nekakav ručak i liječnika. Da zapnete na Južnom Velebitu, pokupit će vas i helikopter. No, sustavni problemi postoje. Nisu mali. No, njih ne volimo rješavati.

Ova društvo ima ozbiljnih sustavnih problema

Bio sam prije mjesec dana u jednom manjem dalmatinskom mjestu i iskreno sam se užasnuo. Centar grada, ne sela na otoku već grada u Dalmaciji, potpuno prazan. Ne samo zatvoreni kafići, nego zatvorene kuće. Spuštene škure. Tu se više ne živi. Grad je pretvoren u sezonski turistički park. Može li društvo dugoročno funkcionirati tako?

Znate li da Hrvatska ima oko tri puta više bolničkih kreveta po stanovniku nego Švedska? Ne zato što smo zdraviji, nego zato što nemamo razvijenu palijativnu skrb. Kod nas se u bolnicu ide umrijeti. U instituciju koja je tehnički, kadrovski i etički potpuno neprilagođena ljudima kojima medicina više nema što ponuditi osim dostojanstva. Istodobno, kronično nam nedostaje medicinskih sestara. Smjene se krpaju, sustav visi o koncu, iako ih godišnje školujemo stotine. Mladi uzmu diplomu i odu.

A školstvo? Koliko je ono prilagođeno svijetu koji dolazi? Svijetu u kojem umjetna inteligencija već sada briše tisuće jednostavnih administrativnih poslova, upravo onih za koje mi još uvijek masovno obrazujemo ljude.

A tu su i teme o kojima se ne želi govoriti ozbiljno. Alkohol. Kockanje. Klađenje. Sustavni društveni problemi koji razaraju obitelji, proizvode dugove, obiteljsko nasilje i socijalnu patologiju. Problemi koje politika rado osuđuje deklarativno, ali nikada stvarno. Jer svaka ozbiljna mjera znači zamjeranje stotinama tisuća birača i diranje u industrije koje lijepo plaćaju.

Da netko u politici počne o stvarnim problemima - nitko ga ne bi slušao

Znate koja je posljedica svega toga? Da bi netko sutra u politici pokušao govoriti o stvarnim temama, o stvarnim problemima ovog društva, nitko ga ne bi slušao! Stvarni problemi ne generiraju parole, ne generiraju simbole, ne generiraju identitetske okidače i moralne panike. Nemaju tisuće ogorčenih komentara na društvenim mrežama.

Taj bi nesretni političar pokušao govoriti o reformi zdravstva, o palijativnoj skrbi, o obrazovanju za svijet umjetne inteligencije, o ovisnostima koje razaraju društvo. Ako bi i došao u kakav večernji termin nacionalne televizije, bilo bi: "Dobro, sve je to lijepo o školstvu, ali što mislite o tome što se pjeva u svlačionici i biste li vi pjevali?" Procjenjivali bi ga po odgovoru na to pitanje.

Politika kao reality-show

Donald Trump nam je, sviđalo se to nekome ili ne, donio novu političku stvarnost. Politika je prestala biti upravljanje društvom, a postala je reality-show. S negativcima, herojima i stalnom produkcijom konflikta (negativac jednih kao heroj drugih). Sadržaj je sporedan, emocija je sve.

Zanimljivo je koliko su se hrvatski političari brzo i uspješno toj logici prilagodili. No, pritom ne treba imati iluzija. Političari nisu publika. Oni su producenti, režiseri i scenaristi, ljudi koji od tog showa žive, koji ga kontroliraju i koji od njega imaju vrlo stvarnu korist.

A vi, građani ove zemlje? Vi ste ispred kamere. Statisti i povremeni sudionici, s unaprijed zadanom ulogom: navijati, zgražati se, dijeliti statuse, svađati se po društvenim mrežama i ponavljati replike koje vam netko drugi servira. Smiješni likovi unutar zadanih zidova reality-showa.

Thompson? On je u hrvatskoj stvarnosti samo zgodan emotivni katalizator. Dok se energija građana troši na navijanje, zgražanje i identitetske okršaje, stvarne odluke donose se izvan reflektora, bez buke i bez otpora. Sve rjeđe se uopće pitamo kamo kao društvo idemo. To je hrvatska verzija post-istine. I to je ono što doista plaši.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala