PROJEKT INDEX ŽELJA pokrenut je još 2011. godine, a kroz njega ste vi, naši čitatelji, već ispunili na tisuće želja djece i starijih iz domova diljem Hrvatske. 

Sada priča ide dalje. Objavljujemo ispovijesti ljudi u teškim životnim situacijama kojima možete pomoći doniranjem hrane, odjeće, kućanskih uređaja, građevinskog materijala i sličnog. 

Galerija

Projekt počinjemo serijom reportaža iz potresom devastirane Banije u čijim selima smo pronašli desetak lica i zapisali njihove skromne želje.

Kako bi se one ispunile, potrebni ste vi koji ste toliko puta dosad pokazali da imate moć ostvariti sve ono što se na prvi pogled čini nemogućim.

BRANKA SERBEDŽIJU posjetili smo ispred njegova doma u selu Luščani, između Petrinje i Gline.

Do njega nas je dovela Marijana Matešić Ćorluka, osnivačica humanitarne udruge Dobra volja. Donijela mu je naranči, banana, krafni i sličnih blagodati koje si Branko ne može priuštiti. On se istog časa rasplakao. Već na ogradi.

Emotivac je i ne skriva suze. Kroz njih nas pita gdje je Mara, volonterka koja ga je zadnji put posjetila. Marijana objašnjava da Mara ovaj put nije mogla doći. Ali zato pali videopoziv i prinosi mobitel Branku. 

"Maro, što te k meni nema", zavapi 82-godišnjak čim je ugleda na ekranu. Rekli biste da s Marom pije kavu svaki dan ili da mu je kakav rod.  

Branko ima i ozbiljnih srčanih problema

"Vi ste, djeco, puno za nas ovdje na Baniji napravili. Čuvajte se, ne idite po tim ruševinama, pazite na sebe. Evo, kamp-kućicu mi dalo lovačko društvo. Imam gdje da spavam. Lijepo je to. Ali unutra kad ležim, uključim grijalicu pa bi bude vruće. Ako je ne upalim, bude mi hladno. Onda se smrzavam. Ta grijalica malo radi, malo ne radi, a ja sam teški srčani bolesnik, četiri mjeseca u bolnici bio, zamro, vrag me i vratio, joj, djeco moja mila, ovo je gore nego rat...", opisuje nam Branko sve svoje nedaće. 

U dvorištu razrušene kuće živi s daljnjom rodbinom. Voli ih. Kaže da su dobri prema njemu i da ga ne vrijeđaju. Veli, to mu je najvažnije.  

"Tu su snaja, bratova žena i njen sin. On ima malo dijete. Ma ja sam im samo teret ovako star i nemoćan, od kakve sam koristi? Mene djeco sram... Zato bi, eto, volio imati kontejner. Da ja nikom ne smetam i da mi srce ne lupa. Ja bi to držao uredno, čisto", obećava osjećajni Branko.

Zatim kratko zašuti.

Marijana mu nudi da uzme krafnu, da pojede nešto. Branko najprije odbija, a onda se predomišlja. Koščatom rukom uzima pecivo i sjeda na drvenu klupu pred uništenom kućom.

Radio u Švicarskoj, ali nema njihovu mirovinu

Gleda u tu krafnu i kaže:

"Ne živi mi se više. Da me hoće crna zemlja i da me bog smiri, to bi za mene bilo najbolje. Devedeseti sam cener. Gubim i vid. Prošlost sam imao jako lošu. Najstariji bio u oca i majke od nas petero. Kome bilo mrže, meni bilo brže. Brat Rade bio od mene mlađi 15 godina, Mirko 11. Oba umrla. Što nisam ja? Mirko je imao ženu, djecu, ja nikoga. Niži sam od mrava", neutješno će Branko pa nam priča kako sad dobiva 1000 kuna mirovine, a godinu dana je radio i u Švicarskoj. 

"U željezari u Sisku radio sam 27 godina, a u Švicarsku sam otišao 1968. godine. Poznam Basel, Zurich, te gradove. Kad sam se vratio pitaju me: Jesi li ti Branko radio u inozemstvu? Rekoh: Jesam. Iz Švicarske sam donio veliki žuti kufer, unutra je sve to pisalo, ali me zadesio rat pa su papiri izgorjeli. Ne znam kome da se obratim da se za to založi.

Za mene je veliko i 20 kuna. Ja ne pijem, ne pušim. Kad bih mogao vidjeti mogu li tu kakvu mirovinu imati... Nisam ja onaj koji sam nekad bio da bi mogao otići u grad i nešto isposlovati, znaš, dijete, kako je, đe nema vele glave, ne treba ni uzglavlja", usput će rječiti stanovnik Luščana pa se vraća na to kako mu je prije svega želja taj kontejner.

Zna, kaže, da traži previše. Ali u onoj kamp-kućici, koja mu je sada jedini dom, zbilja mu je teško provoditi zadnje godine. 

Marijana otvara ruksak, iz njega vadi kuvertu. Daje mu dvjesto kuna, da ima, da se nađe. Ako nešto zapne, zatreba. I to isprve odbija. Kreće nagovaranje. Onda pruža ruku pa se zahvaljuje. Opet plače. 

Pozdravljamo se i odlazimo.

Već smo u autu, krenuli smo prašnjavim makadamom banijskog sela. Na retrovizoru ga vidimo. Još stoji naslonjen na ogradu. Gleda jesmo li dobro skrenuli. Nepomičan, kao da je kakav kip. Tek tu i tamo obriše oči rukavom. 

Kako pomoći Branku?

Branko je čovjek kojem će uvijek nešto trebati, on živi jako teško. Kako i sam kaže, dvadeset kuna mu puno znači. Osim funkcionalne grijalice, treba mu spomenuti kontejner, ali i hrana te higijenske potrepštine. 

BRANKOVE ŽELJE

- stambeni kontejner 

- pelene broj 5 (za jednogodišnju bebu)

- tenisice broj 42 

- pomoć oko švicarske mirovine (obećano da će biti ispunjeno)

- ispravna grijalica, po mogućnosti da ima i opciju hlađenja (obećano da će biti ispunjeno)

- trajni pekarski proizvodi (tost, kruh u vrećici...), razne konzerve s hranom  (obećano da će biti ispunjeno)

- higijenske potrepštine (WC papir, šamponi, sapuni, vlažne maramice...)(obećano da će biti ispunjeno)

Branko nije tražio novac, ali bi mu sigurno dobro došao. Budući da nema žiro račun i da nam je jasno da bi uplata i podizanje novca sa žiro računa za njega predstavljali ogroman problem, novac mu možete poslati poštanskom uputnicom ili donijeti osobno. Za detalje nam se javite na mail.

ŽELITE POMOĆI?

Index će nastojati koordinirati pomoć svima kojima je pomoć potrebna, jedan po jedan slučaj.

Naši kapaciteti su ograničeni i u slučaju puno mailova, kojima se nadamo, nećemo moći odgovoriti svima.

Javite nam se ISKLJUČIVO ako ste u mogućnosti ispuniti neku želju u potpunosti. 

Ako želite pomoći Branku, javite nam se na indexzelja@index.hr sa subjectom Pomoć za Branka.

U poruci kratko i jasno napišite što želite donirati s popisa želja. Ako želja još nije ispunjena, javit ćemo vam se i poslati upute. 

Naglašavamo, nadamo se da ćemo dobiti puno mailova i da nećemo moći odgovoriti na sve. Molimo vas da nam to ne uzmete za zlo i da vas to ne spriječi da se javite i pokušate pomoći nekom drugom.