JUAN Guaido, 35-godišnji slabo poznati predsjednik Nacionalne skupštine, u srijedu se proglasio predsjednikom Venezuele i otvorio novo poglavlje u tragediji kroz koju ova zemlja prolazi već godinama. Službeni predsjednik Nicolas Maduro, naravno, ne želi ni čuti za to da ga ovaj oporbenjak zamijeni na čelu države.

>> Venezuela je u većem rasulu nego ikad. Što se tamo događa?

Guaida su kao novog privremenog predsjednika Venezuele u međuvremenu priznali SAD, Kanada, Gruzija, Brazil, Argentina, Čile, Kolumbija, Ekvador, Peru, Gvatemala, Honduras, Kostarika i Paragvaj. S druge strane, Meksiko, Bolivija, Kuba, Turska, Rusija i Kina su poručile da i dalje priznaju Madura kao legitimnog predsjednika te da se protive "uzurpaciji moći" i američkom "imperijalizmu" koji navodno stoji iza ovog prevrata.

EU je pak "snažno pozvao na početak neposrednog političkog procesa koji vodi prema slobodnim i vjerodostojnim izborima" i potpuno podržao Nacionalnu skupštinu "kao izabranu instituciju čije ovlasti trebaju biti obnovljene i poštovane" te naglasio kako narod Venezuele ima pravo odlučiti svoju budućnost, ali ipak nije priznao Guaida za šefa države.

Guaido tvrdi da je preuzeo vlast u skladu s Ustavom

Guaido je u kolumni koju je objavio za Washington Post, kao pripremu za svoj čin, prošli tjedan iznio svoje ustavne argumente za preuzimanje vlasti u državi. Prema članku 233 Ustava Venezuele, tvrdi Guaido, Nacionalna skupština ima pravo - štoviše obavezu - preuzeti ured predsjednika u slučaju njegove trajne odsutnosti, odnosno nesposobnosti obnašanja dužnosti.

Prema članku Ustava 333, građani trebaju obnoviti i provoditi Ustav ako ga vlast ne poštuje. Maduro se stavio iznad Ustava, ali samo narod Venezuele može biti iznad njega, zaključuje Guaido. A na temelju članka Ustava 350, koji poziva narod Venezuele da odbaci bilo kakav režim koji krši demokratske vrijednosti i ljudska prava, Guaido smatra da također ima pravo, s međunarodnom zajednicom, odbaciti Madurovu uzurpaciju predsjedništva. 

Tako, tvrdi Guaido, Ustav njemu i Nacionalnoj skupštini koju predvodi daje mogućnost za "razrješenje trenutne političke krize i ponovnu uspostavu demokratskog poretka". Plan je, kako navodi: zaustaviti uzurpaciju kroz nacionalno jedinstvo i kroz eksterni i interni pritisak; formirati prijelaznu vladu kako bi otvorili kanale za humanitarnu pomoć; obnoviti vladavine zakona i razdvajanje vlasti; i sazvati slobodne izbore tako da Venezuelanci mogu odlučiti o svojoj budućnosti. Pri tome je, kaže, krucijalno da međunarodna zajednica prepozna Nacionalnu skupštinu kao jedinog legitimnog predstavnika Venezuele, a Madurovo predsjedništvo odbaci kao uzurpaciju vlasti. 

Nacionalna skupština također je u svom priopćenju obznanila da je Guaido preuzeo dužnost predsjednika, ali da i parlament mora opet preuzeti svoje ovlasti. Međutim, ne slažu se svi s pravnim argumentima oporbe za preuzimanje vlasti od Madura. Osim Moskve, Havane i drugih saveznica Caracasa, ljevičarski kritičari SAD-a već su ovo prozvali još jednom "smjenom režima" u režiji Washingtona. Štoviše, u članku za Bloomberg, i profesor prava na Sveučilištu Harvard Noah Feldman slaže se s ovom ocjenom.

Bloomberg: Maduro je pokopao Ustav, ali ni Guaido ga ne slijedi

Jedna država ne može naprosto proglasiti predsjednikom druge države nekoga tko to očito nije i ponašati se kao da je to stvarno stanje stvari, piše Feldman. Istina je da je sam Maduro pokopao venezuelanski ustav i da predsjednički izbori na kojima je pobijedio 2018. nisu bili ni slobodni niti pošteni. Ako ništa drugo, pobijedio je s većinom od 67,8 %, a prema anketama je u to vrijeme imao podršku od 20 do 30 %. Oporba, većina promatrača, Organizacija američkih država, Europska unija, SAD, Argentina, Meksiko, Kolumbija, Brazil, Čile i Kanada su ih proglasili namještenima.

Maduro je zatim nelegalno uspostavio novu Ustavotvornu skupštinu koja mu je, kao i Vrhovni sud, potpuno odana, u isto vrijeme ukidajući ovlasti Nacionalnoj skupštini koju drži oporba. Pokazatelje ekonomske propasti koju je Madurov režim uzrokovao, od milijunske hiperinflacije preko opće nestašice hrane, pitke vode i lijekova do milijunskog egzodusa iz zemlje, teško je uopće nabrojati.

Međutim, kako tvrdi Feldman, argument da Maduro nije više predsjednik i da Guaido samo popunjava ispražnjenu poziciju nije ništa više nego "smokvin list za smjenu režima". Bilo bi bolje da SAD otvoreno kaže da traži smjenu režima, smatra on, bez spornih pravnih opravdanja. Članak 233 Ustava Venezuele, naime, navodi da predsjednik Nacionalne skupštine može zamijeniti predsjednika kad je njega smijenio Vrhovni sud, kad je mentalno ili fizički onesposobljen ili kad napusti ured. Naime, predsjednik se prema venezuelanskom Ustavu može smijeniti samo referendumom, iako valjda napomenuti da je Nacionalna skupština pokušala raspisati takav referendum, ali režim ju je glatko odbio.

Nijedan od tih uvjeta nije tehnički ispunjen, a nigdje u Ustavu ne navodi se da Nacionalna skupština odlučuje da "nema legitimno izabranog predsjednika" zbog neregularnih izbora. Druga dva članka Ustava na koja se Guaido poziva još su slabiji argument jer, po mišljenju ovog pravnika, to zvuči više kao "lijepi sentiment nego pravna obaveza". 

Narod Venezuele protiv vojne intervencije, ali za mirni odlazak Madura

Osim toga, takvi pravni argumenti mogu se okrenuti protiv Washingtona jer, barem u teoriji, protivnici SAD-a ili Trumpove administracije mogli bi proglasiti Trumpa nelegitimnim predsjednikom, a nekog predstavnika oporbe pravim predsjednikom SAD-a - iako Trump nije opozvan službenom procedurom u Kongresu, kao što nije ni Maduro. U tom smislu, to bi zaista mogao biti opasan presedan, kao što tvrdi Moskva, za međunarodno pravo. 

A Trump je, podsjetimo, prema izvještavanju Associated Pressa, još 2017. sugerirao članovima svoje administracije moguću invaziju na ovu južnoameričku zemlje. Tu opciju je i jučer, komentirajući novonastalu situaciju, odbio skinuti sa stola. Iako su tu opciju odbacili lideri susjednih južnoameričkih zemalja, neki venezuelanski oporbenjaci otvoreno su je podržali. "Vojna intervencija koalicije regionalnih snaga mogla bi biti jedini način da se okonča glad koja prijeti milijunima života", napisao je u siječnju prošle godine, u kolumni za portal Project Syndicate, Ricardo Hausmann, bivši venezuelanski ministar i profesor s Harvarda. Bivši gradonačelnik Caracasa Antonio Ledezma također se založio za, kako ju je nazvao, "humanitarnu intervenciju" kojom bi se uklonio Maduro. 

No kako u riječi urednika piše Guardian, njegova zabrinutost za kršenje ljudskih prava i diktaturu u Venezueli prilično je licemjerna s obzirom na njegove glasovite simpatije prema autokratima, od Putina do saudijskog princa Muhameda bin Salmana, posebno ako uzmemo u obzir to da Venezuela sasvim slučajno leži na najvećim rezervama nafte na svijetu. Usto, vojna intervencija SAD-a mogla bi proizvesti daleko veću katastrofu u toj zemlji, čak i ako zanemarimo neugodne asocijacije na dugu povijest američkih vojnih intervencija u korist raznih vojnih hunti u zemljama Južne i Srednje Amerike. 

Venezuela s Madurom na čelu, potpuno je jasno, nema budućnosti. No kao i inače, i u ovom slučaju valja uzeti u obzir volju naroda - a većina Venezuelanaca, prema anketama venezuelanske agencije Datanalisis, ne podržava vojnu intervenciju (54 % je izričito protiv takve opcije), iako njih 63 % podržava "ispregovarani sporazum kojim bi se predsjednika Madura udaljilo s vlasti". Madurovi protivnici, ali i saveznici, u Venezueli i izvan nje, morali bi ovaj faktor uzeti u obzir.