FOTO: RobertTrivers.com

PRILIKA za razgovor s Nobelovcima ne pruža se često, čak ni nama, znanstvenim novinarima. No redovno su to intervjui za pamćenje jer vrhunski znanstvenici nikada nisu dosadni. Uglavnom su osobenjaci, britkog i snažnog uma te poprilično zanimljivih životnih iskustava uz koja se čovjek može dobro zabaviti, ali i iz kojih može mnogo naučiti.

Stoga sam doslovno skočio na priliku da za Index porazgovaram s evolucijskim biologom Robertom Triversom, kojem je Švedska kraljevska akademija 2007. dodijelila nagradu Crafoord Prize tešku 500.000 dolara koja se smatra Nobelom za biologiju.

Časopis Times uvrstio ga je među 100 najvećih znanstvenika 20. stoljeća, ugledni psiholog i popularizator znanosti Steven Pinker opisao ga je kao jednog od najvećih mislilaca u povijesti zapadne misli , a također je poznato da je vodio iznimno uzbudljiv život; među ostalim bio je i član Crnih Pantera.

Trivers će od 10. do 13. listopada u Zagrebu održati niz zanimljivih predavanja. Prvo, na temu feminizma, homoseksualnosti, transseksualnosti i ubojstava iz časti održat će se u kinu Europa s početkom u 16:30 (više informacija na ovom linku).

Organizatori 2. Simpozija o snazi evolucijske misli rekli su mi da ću preko Skypea, za najavu događaja, s njime moći porazgovarati 15 do 20 minuta, no razgovor se protegnuo na gotovo dva sata.

'U redu prijatelju moj ja ću si skuhati šalicu kave dok razgovaramo. Možeš početi čitati svoja pitanja', rekao mi je ležerno iz atmosfere svoje kuhinje slavni znanstvenik, dajući znak da možemo krenuti na novinarsko druženje koje je u konačnici ispalo i ugodnije i osobnije i zanimljivije od mojih očekivanja.

Kako nisam imao srca ništa izrezati, maratonski razgovor prenosim vam u cijelosti. No sumnjam da će se itko tko voli znanost požaliti na njegovu dužinu. Naprotiv.

O OTPORIMA LIJEVIH I DESNIH

Vaši radovi nerijetko su znali uzrokovati kontroverze među gorljivim pobornicima kako lijevih tako i desnih političkih ideologija. Čini se da se desnima ne sviđa ideja da se evolucija, odnosno geni mogu doživjeti kao opravdanja za ljudske mane, grijehe i zločine. Mnogim lijevima smeta pak ideja da bi ljudi mogli biti dovoljno uvjetovani genima da bi utopijsko društvo moglo biti teško ili čak nemoguće ostvariti. Moje iskustvo kao znanstvenog novinara je da ljudi biraju kojim će znanstvenim činjenicama vjerovati u ovisnosti o svojim uvjerenjima. Primjerice, lijevi će u većem postotku biti skeptični prema GMO-ima, a desni prema klimatskim promjenama. Mislite li da ljudi imaju kriva očekivanja od znanosti, da očekuju da udovoljava njihovim ideološkim očekivanjima?

Da, u određenoj mjeri. No ta tema mi je zapravo neizrecivo dosadna jer s njom živim već 45 godina. Kada sam objavio prve radove, u ranim 70-ima, svijetom je dominiralo lijevo razmišljanje. To svakako vrijedi za SAD. Jer u 60-ima smo prošli kroz borbu za ljudska prava. Do kraja 60-ih pojavio se feminizam. Kroz 60-te i 70-te SAD je bio angažiran u strašnim ratovima s nevinim ljudima u dalekim zemljama. To je imalo razorne učinke u Kambodži, Laosu i Vijetnamu. To vrijeme je bilo prožeto idejama ljudi koje bih ja nazvao pseudomarksistima. To su bili ljudi koji su glumili da su marksisti. Neki od njih, prominentni evolucijski biolozi, bili su jako protiv mene. Zašto? Zato što sam ja po njima bio biološki determinist. Zašto? Zato što sam predstavio teoriju o ljudskom ponašanju utemeljenu na prirodnoj selekciji koja je organizacijsko načelo cijele biologije. Odnosi se na sva živa bića, kako na viruse, tako i na nas. Odnosi se na sva svojstva živih bića. Ona je neizbježna sila, a izuzetno je jednostavan princip koji se može objasniti desetogodišnjem djetetu. Prirodna selekcija jednostavno podrazumijeva da će neka živa bića ostaviti više potomstva, a druga manje. Nasljedna svojstva onih koja će imati više preživjelog potomstva postat će brojnija, dok će svojstva onih čiji potomci neće preživjeti nestati. Kako karakteriziramo ta nasljedna svojstva? To su svojstva koja pridonose reprodukciji i opstanku. Dakle, prirodna selekcija nam daje silu koja djeluje u evoluciji i daje nam ono što ta sila odabire – to su svi geni, odnosno svojstva koja pridonose reprodukciji i preživljavanju. Budući da prirodna selekcija mora djelovati na gene kako bi rezultirala evolucijskom promjenom, ja sam morao pridati značaj genima. Zbog toga su me lijevi proglasili biološkim deterministom, gotovo fašistom, seksistom, što nikako nisam, rasistom, što također nisam, jer sam bio oženjen ženom tamne kože s Jamajke, a imao sam djecu mulate. Bilo mi je teško shvatiti kako me netko doživljava rasistom. Dakle, proživio sam cijelu tu uzbunu na lijevoj strani i mogu reći da prezirem te ljude. Oni nisu imali pojma što govore, a promovirali su diskreditirani sustav razmišljanja – marksizm-lenjinizam, za ime Božje. Dick Levins i Dick Lewontin bili su dvojica prominentnih evolucionista na mom odsjeku. Oni su mi onemogućili da dobijem položaj profesora u trajnom zvanju. A oni su napisali jedan rad u kojem su tvrdili da u marksizmu-lenjinizmu ne postoji baš ništa što bi se moglo dokazati pogrešnim. Ja sam tada pomislio: 'Ajme, ne događa se često da ljudi priznaju da postoji nešto što je izvan njihovih intelektualnih mogućnosti'. Dakle, umoran sam od tih kritika s lijeve strane. Danas, 45 godina kasnije, genetika kao disciplina doživljava pravu eksploziju. U međuvremenu smo naučili cijelo mnoštvo stvari koje tada nismo znali. Primjerice, mi danas može specificirati koje tkivo je genski aktivnije u smislu da uključuje više ekspresije većeg dijela ljudskog genotipa. Pogodite koje je to tkivo? Tkivo mozga! Više od 60 posto svih gena izražava se u mozgu. Sljedeća je jetra u kojoj se ispoljava oko 30 posto gena. Zašto toliko mnogo? Zato što ona mora očistiti mnoštvo kemikalija pa treba složenu molekularnu mašineriju. Dakle, ako se toliko gena ispoljava u mozgu, za očekivati je da će na svojstva ponašanja utjecati mnoštvo gena, ali vrlo suptilno. Možda ih nećete moći prepoznati ni kod vlastite djece ili unučadi. U nekim slučajevima gledate svojstva svoje djece pa prepoznajete osobine svojeg oca ili majke. No obično već kada dođete do unučadi, moje je iskustvo, a ja imam petero djece i desetero unučadi, da je malo teško prepoznati nasljeđe. Razlog tome može biti činjenica da toliko mnogo različitih gena utječe na ponašanje. Dok geni stignu do unučadi, vjerojatnost da će neki vaš biti prisutan kod njih pada na jednu četvrtinu. Stoga, kada je riječ o ljevičarima, neka idu dovraga. Što se desnih tiče, opravdavanje loših osobina genima je besmislica. Ako imate gene za nacističko ponašanje, da ne daj bože tučete ženu kada vam se ne sviđa što govori, to vas ne opravdava. To je vaša osobina i vi ste odgovorni za nju. I ja imam neka genska svojstva s kojima se borim. Imam tendencije koje mi se ne sviđaju, koje su štetne i uvaljuju me u nevolje. No njih je često teško promijeniti. Kao što možda znate, napisao sam knjigu Prijevara i samozavaravanje. O tome ću govoriti i u Hrvatskoj. Vlastito samozavaravanje je osobito teško nadvladati upravo zato što je vaše vlastito. Možete biti slijepi za svoje osobine ili ih možda ne možete promijeniti. Jedan primjer. Ako mi napravite nešto pakosno, moja prirodna reakcija bit će da vam uzvratim istom mjerom. Međutim, to često nije najbolja strategija; ponekad je najbolje ne poduzeti ništa. Naše odustajanje od toga da išta poduzmemo ponekad će biti evolucijski najbolja strategija kako se ne bismo uvukli u problem. Dakle, vi mi napakostite. U meni se odmah javi poriv da uzvratim. No onda se pojavi glas koji kaže: 'Bobe već si bio u takvoj situaciji 630 puta. Svaki put si odabrao uzvratiti pakosno i svaki put si vidio da si pogriješio. Nemoj to sada opet ponoviti'. Međutim, tada se obično pojavi snažniji glas koji kaže: 'Ne, ovaj 631. put sam u pravu.'

Mislite li da je zbog evolucije gena koja je trajala stotinama milijuna godina neke stvari u našem ponašanju nemoguće promijeniti odgojem, kulturom ili obrazovanjem?

Mislim da ništa u genima nije tako duboko zacrtano da se ne bi moglo mijenjati. Kao što imamo razvijena svojstva, tako smo razvili i kritičnost i sklonost promjenama kada je to potrebno. To može biti u odgovoru na utjecaje drugih ljudi ili na neka iskustva iz života koja nam pokazuju da neke stvari ne funkcioniraju. Ispričat ću vam jedan vlastiti primjer. Jednom sam rekao jednom svom prijatelju kako mi je neka žena napisala neko ružno pismo i kako se spremam napisati joj nešto ružno za uzvrat. On me je na to pitao - zašto? Ja sam odgovorio: 'Zato što me je povrijedila pa ja želim nju povrijediti za uzvrat'. No on je na to rekao da ću time postići samo to da će mi ona uzvratiti još jednim ružnim pismom pa u tome neće biti nikakvog napretka. Nakon tog razgovora odlučio sam da joj neću napisati ružno pismo. Zaključio sam da je to jedan od razloga zašto su prijatelji vrijedni. Moj prijatelj nije bio povrijeđen. On se možda identificirao s onim što sam mu ispričao, ali nije osobno patio. Stoga nije imao poriv da uzvrati. Mogao je na miru promisliti kako bi stvari trebalo napraviti; hoće li posljedice neke akcije u budućnosti biti loše. Dakle, budući da je bio izvan situacije, mogao mi je dati bolji i objektivniji savjet nego što sam ga sam sebi mogao dati.

O RAZOČARANJU FEMINISTICAMA

Kako vam se čine reakcije feministica u ovom kontekstu? Rekli ste da ste očekivali da će vam one biti prirodne saveznice jer smatrate da je ženski spol u mnogo čemu superiorniji. No to se nije dogodilo. Kako sada, nakon dugo vremena gledate ne takav obrat?

Imam averziju prema ponavljanju stvari, a o ovome ću govoriti na mom predavanju u Zagrebu. No možda ipak mogu načeti temu tek toliko da ljudi dobiju neku ideju o čemu ću govoriti. Na predavanju ću predstaviti svoje interakcije s prvim valom feministica za koje sam naivno mislio da bi mi mogle biti saveznice. Naime, moja vlastita teorija o tome da je evolucija slijepa za spolne razlike i danas je živa i dobro se drži. Hvala na pitanju. Samo u znanstvenim časopisima citirana je 11.500 puta. Niti jedan moj rad nije toliko citiran. U toj teoriji nema ništa krivoga. Ako bismo spolove promatrali evolucijski, onda je ženski spol dominantan, a ne muški. Koja je definicija ljudskog bića? To je stvorenje koje je sposobno stvoriti drugo živo biće iz vlastitog tijela kao svoju kopiju. A tko to čini? U velikoj većini vrsta to čine ženke. Ulaganje u potomstvo također uglavnom dolazi od ženki. Ako se vratimo unazad u evoluciji četiri milijarde godina, znamo da prve tri milijarde uopće nije bilo mužjaka. Bilo da je riječ o bakterijama ili jednostaničnim stvorenjima postojala su samo bića koja su iz svojih tijela stvarala svoje kopije. U tom smislu ženski je spol prethodio muškom oko tri milijarde godina. Sve naše religije to su izvrnule naglavačke. Bog je muško! Otac, Sin i Duh sveti. Zašto ne Majka, Kći i Duh sveti? Dakle, čak i na elementarnoj razini pitanja kada su se ženke pojavile i slično, evolucija je sklona ženskom spolu. Stoga ja volim reći, o čemu ću govoriti i u Hrvatskoj, da je potomstvo na prvom mjestu. Mi pokušavamo za sobom ostaviti što je moguće više potomstva. Nakon toga dolazi glavni investitor u potomstvo, što su opet gotovo uvijek ženke. Zadnji i najmanje opravdani su muškarci. To je moje viđenje stvari. No vratimo se na feminizam. Bio sam šokiran kada sam vidio su me feministice odmah odbacile. A zašto? Zbog iste gluposti o genskom determinizmu. One su htjele da ženski i muški spol u svemu budu identični, osim u vanjskom izgledu genitalija i sličnim sitnicama. Osobito su htjele da muškarci i žene budu identični u ponašanju osim možda po tome kako će se odijevati, malo više ružičasto ili u tome sa čime će se igrati, s lutkama ili kamionima. Htjele su zapravo pretvoriti superiorni spol u inferiorni. Htjele su pokazati da i žene mogu biti jednako pretjerano samouvjerene, jednako nesvjesne, jednako društveno glupe kao i muškarci. To znači umanjiti same sebe u ime genske jednakosti. To je besmislica. Na svojem predavanju u Hrvatskoj govorit ću o homoseksualnosti o čemu feministice nemaju baš puno za reći. Govorit ću o transseksualnosti, o čemu i sam nemam puno što za reći, kao i o ubojstvima zbog časti. O takvim stvarima ljudi koji su odbacili biologiju nemaju puno što za reći.

O VARANJU, SAMOZAVARAVANJU I TRUMPU

Među ostalim razvili ste zanimljivu teoriju o varanju i samo zavaravanju. Kako u tom kontekstu vidite Trumpovu kampanju? Tko tu sve vara i tko se samozavarava?

Hahahaha, o moj Bože. To je najstrašnija stvar koja se dogodila u američkoj povijesti, a ja sam se rodio u II. svjetskom ratu. Taj tip je jeftini varalica. Cijeli svoj imperij izgradio je na varanju, na otimanju tuđeg novca. Mogućnost da SAD izabere jeftinog varalicu da vodi zemlju koja ima neproporcionalan utjecaj na svijet je zastrašujuća. Nedavno je izašao jedan članak o Donaldu Trumpu. Ja živim na Jamajci gdje imam svoje imanje, svoj mali tropski raj uz dodatak dosta oružja, nasilja i kriminala, kako bi mjera bila baš kako treba. Često se šalim da ću, ako Trump postane predsjednik, ostati ovdje. Dakle izišao je taj vrlo zanimljiv članak u časopisu Nation. U njemu autorica kreće od toga kako nitko nikada nije vidio Trumpa da se smije na način koji bismo uobičajeno smatrali smijehom. Recimo da ja kažem nešto o vama, možda i neku kritiku, a vi na to odgovorite: 'Sredio si me Bobe' i nasmijete se. Evo upravo se smijete, a čini mi se kao topao osmjeh. No taj tip se uopće ne smije. On ismijava druge, no ljudi su analizirali 20 godina njegovih snimaka i nigdje nisu našli da se smije. Pronašli su samo jednu situaciju u kojoj je pas počeo lajati upravo kada je on imitirao Hillary kao da laje. Tada se nasmijao jer je to bila velika koincidencija, i to je jedini primjer. U članku se potom citira rad jednog mojeg vrlo kreativnog studenta Roberta Lyncha koji je pokazao da se ljudi koji se puno samozavaravaju malo smiju. On je to mjerio tako da je snimao i analizirao reakcije ispitanika na izvedbu standup komičara. Postoji jedan program za analizu smijeha. Primjerice, kada je smijeh neiskren, oči se ne smiju. Ako je osmjeh topao, pojavit će se i bore oko očiju. Otkrio je jaku korelaciju koja je pokazala da ljudi koji se više samozavaravaju, manje smiju. Autorica teksta tu analizu primjenjuje na Trumpa i zaključuje da se on jako samozavarava. Na kraju navodi psihijatra koji kaže da je humor dobar za hvatanje u koštac s vlastitim sramom. Sram je snažniji osjećaj u životu od osjećaja krivnje. Primjerice, ako sam nekoga povrijedio, a stvar nije previše ozbiljna, trebam se samo ispričati. Ja s time nemam problema. Time ću stvar skinuti sa savjesti. No sram nastaje kada sami sebi učinite nešto nažao jer se sramite onoga što ste učinili. Ja osobno ne znam puno o tome, no znam da me neke stvari koje sam napravio prije 20 ili 30 godina, a kojih se sramim, i dan danas još uvijek peku. Autorica tvrdi da se osoba koja ima smisla za humor i koja se može smijati, također može dobro nositi s vlastitim sramom. Trump to ne može.

Mislite li da se i Trumpovi sljedbenici također samozavaravaju?

Složio bih se. Mislim da on odlično igra na njihovo samozavaravanje. U SAD-u smo posljednjih godina imali neka izuzetna iskustva. Budući da danas svatko ima mobitel, svatko može snimati slike ili video zapise. Stoga danas imamo snimke policijskih ubojstava građana. To se sada sve promijenilo. Policajci često znaju lagati, no sada postoje snimke koje to pokazuju. Crnci su stoga skovali slogan 'crni životi su važni'. Što su bijelci na to smislili? Izišli su sa sloganom 'bijeli životi su važni'. No mi u skladu s tim sloganom živimo već 400 godina. Otkad su bijelci stigli ovamo, nitko nikada nije tvrdio da bijeli životi nisu važni. Jesu li pritom životi američkih Indijanaca bili važni? Nikako. Pobijeno ih je 20-ak milijuna. SAD je utemeljen na genocidu, budimo iskreni. Dakle, on će igrati na takve gluposti kao što je 'bijeli životi su važni'. On je jeftini prevarant. No u tome je uspješan.

O CRNIM PANTERAMA, RAZBOJNICIMA, OTKAZU...

Živjeli ste prilično uzbudljiv život. Bili ste čak član Crnih pantera sve dok vas Huey Newton nije ekskomunicirao, kako je sam rekao za vaše dobro. Zanimalo bi me što je to bilo, je li vam život bio u opasnosti?

U to vrijeme bio sam u psihološki pobuđenom stanju uma. Naime, meni je utvrđen bipolarni poremećaj. Takvi ljudi prolaze kroz faze ushita da bi zatim pali u depresiju i potom se ponovno oporavili. U to vrijeme bio sam u ushićenom stanju što je smetalo neke članove. No bio sam zaštićen jer je on bio vođa skupine. Stoga, kad je on rekao da me izbacuje za moje vlastito dobro, zapravo je odlučio da će me izbaciti sa svojeg teritorija. Tehnički je upotrijebio baš taj biološki izraz. Pritom je mislio na teritorij Oaklanda gdje su utemeljene Crne Pantere.

Meni je osobno bilo zanimljivo čitati o tome kako ste živjeli vrlo uzbudljiv život. Među ostalim dva puta su vas napali pljačkaši. Jednom ste se čak obračunali s njima. Također mi je bilo zanimljivo vidjeti kako ste se u par navrata, u želji da budete vjerodostojni, okrenuli protiv svojih kolega i svojeg vlastitog sveučilišta. Primjerice, htjeli ste da se povuče jedan rad u prestižnom časopisu Nature, na kojem ste bili koautor, jer je vaš kolega fabricirao neke rezultate. Kako se to odrazilo na vaš život i vašu karijeru? Netko bi mogao reći da vam nije štetilo jer vam je Švedska kraljevska akademija ipak dodijelila nagradu Crafoord Prize. No kako vi doživljavate?

Mene su izbacili sa sveučilišta. Od srpnja više nisam zaposlen. To je strašna cijena jer sam sposoban poučavati još nekih pet ili šest godina, a kada se to preračuna, to je oko milijun dolara. Tu je također novac za mirovinu i zdravstveno osiguranje. Sve to mi je oduzeto tako da sada tragam za novim poslom. No u tom slučaju ja jednostavno nisam imao izbora. Otkrio sam prijevaru u vlastitom radu u kojem smo mjerili simetriju tijela i sposobnosti kod djece na Jamajci prije 20 godina. Od tada smo ih postojano pratili. Čovjek koji mi je došao na postdoktorat bio je prevarant. On je odradio statistiku, budući da ja ne znam statistiku. Osim što je krivo odradio statistiku, promijenio je i neke podatke. Kada sam to dokazao, pokušao sam povući rad. Nature se složio pod uvjetom da ga povuku i drugi autori. No dvojica nisu pristali, a Nature je rekao da možemo objaviti povlačenje u nekom kratkom tekstu od nekoliko stotina riječi. Tako sam otkrio stvari koje su me iznenadile – da Nature, koji je jedan od najutjecajnijih znanstvenih časopisa svijeta nije htio da se vidi da su objavili rad koji je prijevara. Konačno je Nature objavio tekst o povlačenju, no na takav način kao da je bio problem u mojim podacima, a ne u statističkoj obradi. Druga stvar je da ni moje sveučilište ni moji kolege nisu bili zadovoljni. Govorili su mi da sam mogao razotkriti prijevaru, ali da je nisam morao razglasiti, da nisam morao povlačiti časno ime Rutgersa po blatu. Konačno su mi na ružan način oduzeli posao.

Dakle, bio sam relativno neustrašiv u životu, no samo kada nisam bio u krivu. Ako sam u krivu bježat ću i od zeca. No ako nisam u krivu, a vi jeste, onda možete biti 30 posto teži od mene, a ja ću vam se ipak najvjerojatnije suprotstaviti. To je odavno moja osobina. Kada sam imao 14 godina neki me je nasilnik bacio na tlo jer sam navodno razgovarao s njegovom djevojkom. To mi se nikako nije svidjelo. Otišao sam u knjižaru, kupio knjigu od Johna Lewisa o boksanju i počeo raditi sklekove. U školi sam se pridružio boksačkom timu i naučio boksati. Kasnije na Jamajci kada su mi zaprijetili da će me ubiti mačetama, upotrijebio sam vještinu rukovanja nunčakama i nožem. Razbojnici to nisu očekivali od nekog omanjeg bijelca. Dakle, ja se spremno suprotstavljam nasilnicima, a smatram i da imam integriteta. Stoga sam iznenađen kada vidim da ga neki nemaju. U tom kontekstu došao sam na jednu šalu. Još od vremena Darwina postoje alternativne teorije prema kojima prirodna selekcija favorizira ono što je dobro za vrstu ili ponekad za kulturu ili grupu. U tom slučaju mi smo evoluirali kako bi vrsta lakše preživjela. To je glupost. Individualna reproduktivna uspješnost unutar vrste je ključ. Dakle, geni pridonose uspjehu reprodukcije i preživljavanju pojedinca. Je li to dobro ili nije za vrstu, treba vidjeti. Ja sam se stoga šalio da se ja, da je kojim slučajem tumačenje bilo da prirodna selekcija služi preživljavanju vrste, ne bih gnjavio da postanem biolog. Jer mi još uvijek ne znamo što točno znači termin vrsta. Dakle, mi bismo u srcu naše discipline imali konstrukt koji bi bio vrlo slab. Da je bilo tako, ja ne bih ni krenuo u biologiju.

O HOMOSEKSUALNOSTI I GLUPOSTI HOMOFOBA

To će biti prvi put da dolazite u Hrvatsku? Planirate li ostati duže i posjetiti možda obalu?

Ne, obala me ne zanima. Nagledao sam se puno obala širom svijeta. Zanimaju me ljudi u Zagrebu i kako misle. Planirano je da održim četiri predavanja. Rekli su mi da u Hrvatskoj postoje kreacionisti pa da bih mogao nešto i njima poručiti. Ja sam na to odgovorio da im mogu posvetiti najviše pola sata. Ideje kakve čujemo u Bibliji, da smo stvoreni prije 6.000 godina, previše su budalaste da bih se njima bavio. Ne znam gdje je Hrvatska u tom kontekstu.

Govorit ćete i o homoseksualnosti, zar ne? Naime, ovdje u Hrvatskoj imamo medicinske stručnjake i biologe koji čak na državnoj televiziji izjavljuju da je homoseksualnost neprirodna i da je svojevrsna bolest koja se može liječiti.

Čuo sam za to. To su sranja, točka. Prije svega postoje neki pseudoznanstvenici, kao jedan naš fizičar na jednom sveučilištu koji doslovce vjeruje da je homoseksualnost bolest koju uzrokuje nekakav parazit. U tom slučaju ona bi se prenosila seksom među mladićima. Mi znamo da homoseksualnost ne kreće na takav način. Postoje poneki dječaci koji budu zlostavljani pa uđu u takav stil života, a da s njime nisu zadovoljni jer su zapravo heteroseksualni. No većina ne postaje homoseksualcima na takav način. Neki dan sam vidio fotografiju dvojice 15-godišnjaka u Iranu koji su bili uhvaćeni jer su se zabavljali jedan s drugim. Ne znam jeste li čuli za to, ali postoji stara perzijska izreka koja kaže: 'Jedna stvar koja nikada nije viđena kod mula (islamski vjerski vođa) jest samilost'. Kada pogledate za što sve ljude vješaju u Iranu, a u posljednje vrijeme ih vješaju jako puno, to je ludo. Dakle, takvim ljudima ću pokazati da postoje geni za homoseksualnost. Oni su relativno česti, udio u populaciji im je oko tri posto. Mi smo ih locirali, a jedan od njih je vrlo zanimljiv. Govorit ću i o homofobiji. Te budale će moći vidjeti slike svoje psihe, ako to žele. Neki su homoseksualnost pokušali objasniti ulaganjem homoseksualaca u rođake. No ta je teorija imala dosta problema, a najveći je bio seks. Ako se homoseksualac ne reproducira, onda bi bio najbolji nositelj svojstva investiranja u rođake. No ako je homoseksualac, onda će najveći dio njegove energije ići u vođenje gej života ili u to da se skrasi s jednim muškarcem i da žive zajedno kao par, ali bez djece. Dakle, oni će voditi udoban život više srednje klase bez djece, umjesto da posvete energiju ženi i reprodukciji. Stoga se ta teorija ulaganja u rođake može odbaciti. No postoji jedan gen koji predodređuje muškarce da postanu homoseksualci, a on, kada se nađe kod žene, ima pozitivan utjecaj na njezin seksualni uspjeh. Zato je koristan i preživljava. O tome ću, među ostalim, govoriti. U SAD-u konzervativni kršćani imaju sklonost da kažu da se ljudi ne rađaju kao homoseksualci nego da takvima postaju. Možda je tako i u Hrvatskoj. Pitao sam se zašto je to tako. Čini mi se da je stvar u tome da kao konzervativni kršćani ne mogu zamisliti da se netko rađa kao homoseksualac jer bi to u tom slučaju bila Božja odgovornost budući da nam je on dao biologiju.

Robert Trivers Wild Life from Work site on Vimeo.