TIJEKOM rata u Ukrajini strategije Rusije i Ukrajine sve su se više razilazile. Isprva je Rusija nastojala iznenaditi Ukrajinu koristeći modernu vojsku i brze manevre, koji su trebali donijeti brzu i odlučnu pobjedu.

No s vremenom je njezina vojska bila ozbiljno degradirana i sve se više oslanjala na topničke i masovne pješačke napade kako bi postigla proboje na bojnom polju, istodobno pojačavajući napade na ukrajinske gradove. U područjima koja su okupirale ruske snage nastoji se nametnuti "rusifikacija" i oštro se obračunava s osumnjičenima za špijunažu i sabotažu ili jednostavno disidentstvo, piše Foreign Affairs.

Ukrajina je bila inovativnija u svojim taktikama i discipliniranija u njihovoj provedbi. Potpomognuta sve većom zalihom zapadnog oružja i agilnim zapovjedništvom, uspjela je povratiti neka područja koja su okupirale ruske snage. No Ukrajina se bori na vlastitom teritoriju i ne može doprijeti daleko u Rusiju. Dakle, dok se Ukrajina ograničila na otpor ruskoj vojsci, Rusija ima za metu Ukrajinu u cjelini; njezine oružane snage, njezinu infrastrukturu i njezino stanovništvo.

Klasični način ratovanja

Klasični način ratovanja, koji je dominirao vojnom znanošću prije Prvog svjetskog rata, svodio se na bitke. Strategija je bila usmjerena na dovođenje vojske u poziciju za borbu, a taktika se ticala same borbe. O pobjedi su odlučivali broj poginulih ili zarobljenih neprijateljskih vojnika, količina uništene opreme te koja će vojska zauzeti bojno polje. Na taj su način bitke određivale ishode ratova. Ovaj pristup bio je potkrijepljen ratnim zakonima, koji su pokrivali postupanje sa zarobljenicima i neborcima i pretpostavljali da će poraženi neprijatelj prihvatiti ishod bitke.

Čak i prije Prvog svjetskog rata postojalo je mnogo razloga za sumnju u to koliko je taj model rata zahvatio stvarnost, posebice zbog načina na koji je inzistirao na tome da civilna i vojna sfera budu odvojene.

Ali klasični model nastavio je oblikovati očekivanja uoči Prvog svjetskog rata. Taj se sukob, međutim, pretvorio u dugi rat iscrpljivanja, tijekom kojeg je temeljna ekonomska i industrijska snaga počela igrati daleko važniju ulogu od pukih ishoda na bojnom polju. A sposobnost zrakoplova da napadaju neprijateljske gradove dovela je u pitanje koncept zasebnog bojnog polja, odvojenog od civilnog društva. Ljudi i imovina postali su prirodne mete.

Obrazloženje za gađanje naseljenih središta bilo je jednostavno: vojske su se u pripremama za borbu oslanjale na civilnu infrastrukturu. Tvornice streljiva ovisile su o civilnoj radnoj snazi. Kad je nacionalnim vladama trebalo više trupa, unovačile su civile. Drugim riječima, kada je cijela jedna država bila u ratu, nije bilo nevinih.

Štoviše, vlade koje su odlučivale o ratu i miru ovisile su o potpori naroda. Ranjivi građani, koji pate pod neprekidnim bombardiranjem, mogli bi se okrenuti protiv rata, čak do te mjere da zahtijevaju kapitulaciju vlastite strane. Mnogim je stratezima bombardiranje gradova izgledalo kao daleko jednostavniji put do pobjede nego dobivanje bitaka. Tako je rat postao totalan, što je dovelo do masovnih zračnih napada u Drugom svjetskom ratu i odluke SAD-a da baci dvije atomske bombe na Japan 1945. Nakon toga civili su bili pošteđeni samo u ratovima koji nisu dugo trajali i koji su se vodili daleko od gradova.

Totalni rat

Međutim, tri su događaja natjerala zapadne stratege da promijene mišljenje o totalnom ratu. Prvo, logika totalnog rata dovela je do nuklearne katastrofe. Ako se to željelo izbjeći, trebalo je pronaći način da se ograniči ratove. Drugo, rasla je svijest da su napadi na civile kontraproduktivni. Ovo je bio zaključak studija provedenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata o utjecaju savezničkih kampanja strateškog bombardiranja, a potom kasnijeg iskustva Vijetnamskog rata, u kojem su napori da se pronađe i eliminira komunistički Viet Cong doveli do mnogih civilnih žrtava.

Treći razvoj bio je pojava precizno navođenog streljiva 70-ih godina 20. stoljeća. U načelu, dramatična poboljšanja u preciznom ciljanju, koja je omogućila tehnologija, značila su da više nije bilo izgovora za kolateralnu štetu. Operacije su se mogle provoditi tako da se izbjegne civile i pogodi samo vojne ciljeve. S precizno navođenim oružjem pojavila se prilika da se oživi klasično ratovanje koncentrirano na potkopavanje neprijateljske vojne organizacije kroz duboke udare i brze manevre. To je bila lekcija izvučena iz odlučne pobjede Sjedinjenih Američkih Država nad iračkim snagama u Prvom Zaljevskom ratu.

Unatoč tome, iako je ova doktrinarna promjena bila očita u planiranju nedavnih zapadnih vojnih intervencija, klasična ratna strategija često je padala u vodu nakon što su se ti ratovi pretvorili u protupobunjeničke kampanje, kao u Iraku i Afganistanu. U oba sukoba SAD i saveznici uložili su napore da izbjegnu patnju civila kako bi osigurali potporu i izbjegli poticanje pobune, ali ti su napori bili zanemareni kada su njihove vlastite snage bile u opasnosti.

Za zapadne je sile dodatni izvor napetosti bilo to što su ih lokalne zajednice često smatrale nepoželjnima, osobito kad su podržavale vladu kojoj je - upravo zato što se oslanjala na inozemnu potporu - nedostajao narodni legitimitet.

Rusija se supčava s organiziranom i profesionalnijom vojskom

S druge strane, u desetljećima nakon Hladnog rata Rusija nije potpuno napustila model totalnog rata. To je bio slučaj čak i kada se koristilo precizno navođeno streljivo. U Siriji su, primjerice, ruske snage pokazale da je izbjegavanje civilnih ciljeva stvar izbora, a ne tehnologije, namjerno napadajući pobunjeničke bolnice. Čak i u svom dvorištu Rusija je koristila nepoštednu taktiku, posebno u čečenskim ratovima 90-ih godina i u prvom desetljeću ovog stoljeća, tijekom kojih je Moskva primijenila grubu silu izravno na civilna područja i gradove.

Sada Rusija isto to radi u Ukrajini. No ovaj put se suočava sa sve bolje organiziranom i profesionalnijom vojskom. Kako je Kremlj postajao sve više frustriran u svojoj kampanji okupacije zemlje, počeo je pribjegavati redovitim napadima na ukrajinsko civilno društvo i gospodarstvo. To je uključivalo slanje projektila na Kijev i druge gradove, sravnjivanje stambenih kompleksa sa zemljom, a ponekad i cijelih gradova, napad na ukrajinsku energetsku infrastrukturu i uspostavljanje dugotrajnih opsada, kao što je bio slučaj s Mariupoljem u proljeće prošle godine, oko Sjeverodonjecka prošlog ljeta i Bahmuta nedavno. To su operacije koje uključuju topničke baražne vatre, koje pretvaraju gradove u ruševine i prisiljavaju njihovo stanovništvo na bijeg.

Unatoč maksimalnim ciljevima Rusije u Ukrajini, moguće je tvrditi da ona ne teži totalnom ratu. To je zato što se Rusija suzdržala od uporabe nuklearnog oružja - krajnjeg simbola suvremenog totalnog ratovanja. Ipak, nuklearno oružje već je odigralo ključnu ulogu u postavljanju granica sukoba. Na početku rata ruski predsjednik Vladimir Putin pozvao se na nuklearnu prijetnju kako bi upozorio zemlje NATO-a da se suzdrže od izravne intervencije.

Istodobno, njegova želja da izbjegne rat s NATO-om odvratila ga je od upotrebe nuklearnog oružja manjeg opsega unutar Ukrajine i od napada na susjedne zemlje NATO-a. Unatoč tome, Rusija je uvelike slijedila pristup totalnog rata, koji je koristila u drugim sukobima od kraja Hladnog rata.

Ukrajina slijedi pristup klasičnog rata

Istodobno Ukrajina slijedi pristup klasičnog rata. U obrani vlastitih gradova, tvornica i energetskih postrojenja ukrajinske snage nastoje izbjeći nepotrebnu štetu na civilnim područjima i sačuvati svoje oskudno streljivo za ruske vojne ciljeve visokog prioriteta. Štoviše, Kijev je bio sputan ograničenjima koja su mu postavili zapadni dobavljači. Jedno je područje u kojem se to dogodilo - i još jedan primjer odvraćajućeg učinka prijetnje totalnim ratom - Washingtonovo namjerno ograničavanje sposobnosti Ukrajine da napadne ruski teritorij, barem na načine koji uključuju zapadno oružje.

Ukrajinske snage izvele su neke napade na mete unutar Rusije koristeći bespilotne letjelice i sabotaže, ali njih je bilo malo. Naime, SAD je uskratio Ukrajini dalekometno topništvo i zrakoplove koji bi joj omogućili dublje i češće udare iako bi učinak takvih napada na zemlju veličine Rusije bio više simboličan nego materijalan.

Zbog ovih ograničenja Rusija je vodila totalni rat na ukrajinskom teritoriju a da se sama nije suočila s ozbiljnim rizikom od bilo čega sličnog. Kontrast između ruskog i ukrajinskog pristupa postao je još oštriji kako je rat odmicao.

Budući da su i Ukrajina i Rusija bile dio Sovjetskog Saveza do 1991. godine, njihove oružane snage imaju zajedničku povijest, kao i zajedničko iskustvo sa sovjetskom starom opremom. Međutim, od 2014. Ukrajina je sve više dolazila pod zapadni vojni utjecaj. Taj se proces ubrzao tijekom priprema za rusku invaziju, a još više kada je rat počeo.

Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici pružili su Ukrajini razne oblike pomoći, uključujući obuku, obavještajne podatke i napredne sustave naoružanja. Iako je Ukrajina upotrijebila oružje koje joj omogućuje gađanje ruske imovine smještene daleko iza crte bojišnice (poput zapovjednih mjesta, skladišta streljiva i logističkih čvorišta) i područja gdje su koncentrirane ruske trupe, Rusija nije imala druge mogućnosti osim osloniti se na svoje topništvo i pješačke napade s ciljem da ukrajinske gradove učini neobranjivima.

Ruski pristup

Pojačavajući kontrast, ruske su snage pokušale "rusificirati" područja pod svojom kontrolom - nametanjem jezičnih, obrazovnih i valutnih zahtjeva lokalnom stanovništvu - te su koristile mučenja i pogubljenja kako bi spriječile ukrajinski otpor. To je dodatak raširenim ratnim zločinima koje su počinili Rusi, uključujući otmice, pljačke i seksualno zlostavljanje, što odražava njihov strah od sabotaže i opću nedisciplinu.

Dosad su rezultati ruskog pristupa potvrdili standardne kritike strategije totalnog rata. Napad na ukrajinsko civilno društvo nije utjecao na potporu javnosti ukrajinskoj vladi. Umjesto toga, gomilanjem dokaza o nečuvenom ruskom ponašanju Ukrajina je postala još odlučnija u namjeri da oslobodi svoj teritorij i da nijedan pedalj dugoročno ne prepusti Rusiji. Humanitarne posljedice ruskih metoda također su ojačale zapadnu podršku Ukrajini. Osim toga, ruski totalni ratni ciljevi učvrstili su ukrajinsko uvjerenje da ne postoji očiti "kompromisni mir". Ruska taktika totalnog rata nije spriječila ni ukrajinske operacije.

Posljednjih mjeseci Moskva je pružila određena obrazloženja za svoje napade na civilnu infrastrukturu, povezane s ukrajinskim odbijanjem da prihvati rusko pripajanje četiriju pokrajina u istočnoj Ukrajini u rujnu. Ti su napadi iznimno otežali život Ukrajincima jer su redovito stradavali civili, a tijekom zimskih mjeseci česti su i nestanci struje. No Ukrajinci su se naučili prilagoditi zaustavljajući sve veći broj projektila i bespilotnih letjelica protuzračnom obranom i pronalazeći načine da se nose s civilnim poteškoćama. Nakon godinu dana rata nije bilo vidljivog učinka na volju Ukrajine da se bori.

Totalna diskreditacija pristupa totalnog rata

Godina rata u Ukrajini dodatno je diskreditirala pristup totalnog rata. Ali što se otkrilo o klasičnom ratovanju? Iskustvo upozorava da se pobjede na bojnom polju bitne za ovaj pristup mogu pokazati nedostižnima kada se čini da obrambene snage imaju inherentnu prednost u odnosu na napadače. U takvim situacijama vojske mogu zapeti u dugotrajnim i iscrpljujućim sukobima.

Moguće je svladati slabijeg neprijatelja probijanjem rupa u njegovim linijama, ali to obično zahtijeva manevriranje oklopnim vozilima, iznenađenje neprijatelja neočekivanim napredovanjem, postizanje uspjeha okruženjem i guranje neprijatelja u brza povlačenja do točke da se na kraju ne može oporaviti.

Takav ishod nije lako postići. U Ukrajini su najuspješnije ofenzive obiju strana bile u situacijama kada je obrana bila slaba. Rusko napredovanje dogodilo se tijekom prvih dana rata, kada su njihove snage imale prednost iznenađenja i mogle se brzo kretati. Na jugu su naišli na slab otpor, osobito ondje gdje je obrana bila slabo organizirana, poput Hersona. Ipak, na sjeveru su zauzeli prednje položaje koji se nisu mogli održati, ubrzo su upali u nevolje protiv agilne ukrajinske obrane i bili prisiljeni na povlačenje.

U sljedećoj fazi rata, počevši od bitke za Donbas, ruski su dobici bili malobrojni i pokrivali uska područja, a postignuti su samo uz goleme troškove i višemjesečne napore.

S druge strane, ukrajinska najimpresivnija ofenziva dogodila se u Harkivu u rujnu, kada su njene snage iskoristile slabu i loše pripremljenu obranu dok je rusko vrhovno zapovjedništvo bilo usredotočeno na Donjeck i Herson. Ipak, u područjima u kojima je ruska obrana bila pripremljena, a zatim ojačana dodatnim trupama stvorenim mobilizacijom, napredak Ukrajine je usporen.

Ukrajinske snage bile su dodatno ograničene početkom zime jer je tlo postalo močvarno. Ukrajinska protuofenziva za ponovno zauzimanje Hersona počela je sporo u kasno ljeto, a njene su snage počele napredovati tek kada su uspjele presjeći ruske linije opskrbe, čime je grad Herson postao neobranjiv. Evakuiran je u studenom.

Što slijedi?

U nadolazećim mjesecima smjer rata može biti oblikovan promjenom ravnoteže vatrene moći. Kada sljedeći put dobije priliku krenuti u ofenzivu, Ukrajina će imati koristi od više oklopnih vozila, uključujući borbene tenkove Challenger, Leopard i Abrams, koje su joj nakon dugotrajnih rasprava u siječnju poslali Europa i SAD. Kijev će također dobiti pješačka vozila, poboljšanu protuzračnu obranu te granate i projektile većeg dometa.

No trebat će vremena da se to oružje isporuči i da se ukrajinske snage obuče za njegovo korištenje. U međuvremenu, Ukrajina će se morati nositi s novom ruskom ofenzivom, koja je iscrpljujuća u svojim metodama, ovisno o spremnosti Rusije da prihvati velike žrtve kako bi ostvarila svoje dobitke. Iako bi joj brojnost mogla omogućiti napredovanje u nekim područjima, ruske snage tek trebaju pokazati sposobnost iskorištavanja bilo kakvog prodora.

Zasad se Ukrajina mora nositi s ovim pritiskom najbolje što može, zabrinuta zbog stope kojom troši streljivo, nadajući se da će svoju liniju držati dovoljno čvrsto da kad i ako nova ruska ofenziva počne jenjavati, može iskoristiti vlastitu priliku da prijeđe u ofenzivu.

Nove sposobnosti Ukrajine bit će usmjerene na manevarsko ratovanje. U prvim mjesecima rata mnogi zapadni komentatori proglasili su tenkove zastarjelima na temelju značajnog broja koje su Rusi izgubili od protutenkovskog navođenog oružja, bespilotnih letjelica i topničke vatre. No postoje objašnjenja za gubitke ruskih tenkova, uključujući i neuspjeh u praćenju vlastite doktrine kombiniranog ratovanja, zbog čega su bili razotkriveni. Još jedan razlog za slabost ruskih ofenziva bila je neočekivano ograničena uloga koju su imale ruske zračne snage.

Umjesto toga, očita ranjivost ruskih zrakoplova na protuzračnu obranu kao da je dodatno potvrdila ono što je postalo odlučujuća značajka suvremenog ratovanja - korištenje relativno jeftinog oružja za onesposobljavanje ili čak uništavanje vrlo skupih sustava.

Tenkovi

Sada su tenkovi, zajedno s brojnijim pješačkim vozilima, središnji dio nedavnih paketa opreme koje je Zapad pristao poslati Ukrajini. Ako vojska treba premjestiti vatrenu moć sa zaštitnim oklopom preko opasnog terena, onda joj treba nešto vrlo slično tenku. Rijetko je korisno promatrati bilo koje sustave bez uzimanja u obzir strateškog konteksta u kojem se koriste i drugih mogućnosti dostupnih objema stranama. Nova ukrajinska ofenziva protiv ukopane ruske obrane predstavljat će značajan test klasičnog ratovanja u njegovom najčišćem obliku.

Osnovni problem s ratovima je to što ih je lakše započeti nego završiti. Nakon što su njeni početni napadi otupjeli Rusija se našla uhvaćena u dugotrajnom sukobu, u kojem se ne usuđuje priznati poraz čak ni kada je put do pobjede nedostižan.

Takvi ratovi neizbježno postaju iscrpljujući jer se zalihe opreme i streljiva troše, a gubici trupa rastu. Raste i iskušenje da se pronađe alternativni put do pobjede napadom na socioekonomsku strukturu neprijatelja. Rusija nije odustala od tog alternativnog puta iako je dosad time samo očvrsnula ukrajinsku odlučnost.

Rusija je ustrajala u neučinkovitim i skupim strategijama, možda u uvjerenju da će na kraju njezina veličina i spremnost na žrtve pokazati svoje prednosti. Nasuprot tome, ukrajinski put do pobjede ovisi o potiskivanju ruskih snaga u dovoljnoj mjeri da Moskva shvati da je krenula u uzaludan rat.

Budući da ne može gađati ruski narod, Ukrajina mora iskoristiti točnost svojih sustava većeg dometa za gađanje vojske čineći ruske opskrbne linije, zapovjedne mreže i koncentracije trupa ranjivijima. Rusija nastoji stvoriti okolnosti u kojima je ukrajinskom narodu dosta ratovanja. Ukrajina nastoji položaj ruske vojske učiniti neodrživim. Kako rat bude ulazio u svoju sljedeću, kritičnu fazu, te će se strategije i suprotstavljeni pristupi ratu koje predstavljaju suočiti s najtežim ispitima, zaključuje Foreign Affairs.