POVIJEST ponekad zna imati morbidan smisao za koincidencije, pa je tako ovih dana hrvatska javnost jedno tipično domaću aferu imala prilike uspoređivati sa sličnim i daleko razvikanijim događajem u "bijelom svijetu".

Tako će hrvatski mediji koji prate najnoviju, i potencijalno završnu, epizodu "slučaja Glavaš" odnedavno za svoj tretman cijele afere imati savršeni uzor u načinu na koji je britanski tisak - što ozbiljni, što onaj "bulevarski" - popratio kratko, ali spektakularno mučno umiranje otrovanog ruskog prebjega Aleksandra Litvinenka.

Vrlo je vjerojatno da će se sljedećih dana i tjedana u hrvatskom tisku i na TV-ekranima intenzivirati paradiranje medicinskih stručnjaka koji javnost bombardiraju nerazumljivim izrazima, politikanata koji izražavaju stvarnu ili hinjenu sućut za kontroverznog saborskog zastupnika, kao i novinara koji će to iskoristiti za još jedno kopanje po najprljavijem rublju hrvatske bliske prošlosti.

Dakako da postoje i značajne razlike u dva slučaja. Za razliku od nesretnog Litvinenka kojemu je na samom početku afere besprizivno presudio netko drugi, Glavaš je u epizodi štrajka glađu sam kovač svoje sudbine i još je, u najmanju ruku, prerano tvrditi da će priča imati isto onako predvidljivi i neumitni kraj. Međutim, jednom kada su se na ekranima i naslovnicama pojavile riječi "Želim smrt", stvoren je presedan koji će, zahvaljujući notornom hrvatskom licemjerju biti iskorišten, odnosno stvorit će se još jedan morbidan konsenzus.

Odnosno, mnogi će, ma koliko se javno zaklinjali da im je najvažnija dobrobit Branimira Glavaša, priželjkivati da se slavonskom tribunu što brže ispuni ta želja.

Ukoliko se stvari uistinu budu kretale u tom smjeru, situacija u Hrvatskoj prilično će podsjećati na još jedno dugo umiranje koje se u Hrvatskoj događalo prije sedam godina. I tada, kada je umirao predsjednik Franjo Tuđman, taj trenutak se napeto iščekivao od strane licemjera koji nisu krili svoje ambicije da što brže i što potpunije ispune politički vakuum koji je trebao nastati s njegovim odlaskom s političke scene. I nestajanje Branimira Glavaša također bi mnogima - pogotovo drugoligaškim "igračima" kojima nedostaje karizme ili političke vještine kontroverznog slavonskog zastupnika - predstavljalo jedinstvenu priliku za stjecanje političkih bodova i pozicija koje inače ne bi mogli očekivati ni na jedan drugi način.

I, slično kao i prije sedam godina, tom žalosnom događaju implicitno bi se davao pozitivni "spin" kroz tumačenje o "otvaranju nove stranice" odnosno, uklanjanju još jednog dijela "herojske", ali u novim okolnostima "prevladane" prošlosti koja Hrvatsku koči na putu u svijetlu euroatlantsku budućnost.

Morbidni scenarij prema kojemu bi Glavaš za vrijeme pritvora trebao podleći posljedicama štrajka glađu također bi trebao predstavljati najelegantnije, najjednostavnije i, barem u kratkoročnom smislu, "najjeftinije" rješenje problema koje hrvatskoj državi, ali i javnosti, donosi kaznenopravno procesuiranje ratnih zločina počinjenih u opkoljenom Osijeku.

Mnogi se u hrvatskoj javnosti više ne bi osjećali rastrgani između apstraktnih "europejskih" načela o istjerivanju pravde po svaku cijenu i konkretnih "hrvatskih" emocija koje priječe bacanje prljavštine na nešto što se, opravdano ili ne, voli nazivati najsvijetlijim trenutkom domaće povijesti.

Ukoliko bi Glavaš umro, ne bi bilo nikakve sudske presude s kojom bi se preko njegovog lika mogla dovoditi u pitanje temeljna "čistoća" domovinskog rata, a proces, odjednom lišen političkog sadržaja i sveden na "sitne ribe", bi, bez obzira na eventualni ishod, daleko lakše bilo prilagoditi "europejskim" kriterijima. Time bi se na jedan morbidan način, prilično sličan onome kojim je prije nekoliko godina riješena afera Bobetko, postiglo i da vuk bude sit, a ovce na broju.

Upravo je zbog te sklonosti "elegantnim" rješenjima, odnosno liniji manjeg otpora, od hrvatske javnosti teško očekivati neko posebno veliko zgražanje na aferu koja je odjednom postala vezana uz ovaj slučaj, odnosno tvrdnje Glavaša da je trenutni hrvatski premijer svoj današnji položaj duguje bezočnom lažiranju stranačkih izbora.

Naime, ukoliko se taj moralno dvojbeni čin uistinu zbio, opravdanje mu je dala "viša" svrha, a zapravo je predstavljao "elegantni" način za uklanjanje jedne političke babaroge, odnosno nečija - makar i lažiranim izborima iznuđena - politička marginalizacija je sa stajališta hrvatskog establishmenta bila "jeftinija" od nekakvih javnih sudskih procesa na kojima bi se čulo ono što se ne treba čuti.

O svemu tome bi Branimir Glavaš, kada bude odlučivao ili, ukoliko bude odlučivao o završetku ove priče, morao itekako voditi računa.

>>>Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Dragan Antulov