MASOVNI prosvjedi odvijaju se diljem Francuske s ciljem zaustavljanja najavljene mirovinske reforme. Predsjednik Emanuel Macron najavio je promjene u mirovinskom sustavu, a glavna se odnosi na produljenje dobi za mirovinu s trenutnih 62 godine na 64 godine.

Sindikati pozivaju građane na prosvjed, javni prijevoz je stao, dio rafinerija je prestao s radom, a zatvorene su i neke škole. U ponedjeljak 7. veljače je diljem Francuske prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova prosvjedovalo 1.27 milijuna ljudi, a prema podacima sindikata preko 2 milijuna.

Drugi je to krug prosvjeda, koji su počeli 19. siječnja, a organizatori su najavili da će se ovaj krug odvijati bar do četvrtka 11. veljače. U prvom krugu je diljem Francuske prosvjedovalo milijun ljudi, od čega 80 tisuća samo u Parizu, pa se da zaključiti da pokret protiv predložene mirovinske reforme jača.

Duga povijest problema s mirovinskim sustavom u Francuskoj

Praktički sve ankete pokazuju kako se Francuzi snažno protive povećanju dobi za umirovljenje sa 62 na 64 godine, stoga se radi o politički skupom potezu Emmanuela Macrona. Slične reforme su pokušale provesti prijašnje vlasti, s desnog i lijevog političkog spektra.

Socijalist François Hollande je uz velike napore, otpore sindikata, javnosti i političara uspio progurati povećanje mirovinskih doprinosa 2014. Prije nego što je reforma odobrena, čak dva puta je srušena u Senatu.

Prijedlog ekonomista je već tada bio da se hitno mora podignuti dob za ulazak u starosnu mirovinu, to je bila želja i samog Hollandea, ali je politički izvedivo bilo samo povećanje doprinosa. Čak i to je jedva doneseno, i samo je omogućilo da se ne uruši cijeli mirovinski sustav Francuske, koji bi prema prognozama bez reforme bio u minusu 20.7 milijardi eura u 2020. To je izbjegnuto pa je trenutni godišnji manjak oko 10 milijardi eura.

I Nicolas Sarkozy je 2010. bio suočen s masovnim prosvjedima zbog porezne reforme. Iako iz liberalno-konzervativne stranke, nakon izbijanja financijske krize 2008. vratio se politikama državnog intervencionizma, osuđivao "diktaturu tržišta", a na kritiku da je postao socijalist je jednom prilikom odgovorio: "Jesam li postao socijalist? Možda." Ipak, upravo on je odgovoran za podizanje dobi za mirovinu sa 60 na 62 godine.

Za neobično nisku dob umirovljenja je odgovoran socijalist François Mitterrand, koji je smanjio dob za odlazak u mirovinu sa 65 godina na 60. Čak i nakon Sarkozyjevog podizanja na 62 godine, to je još uvijek jedna od najmanjih dobi za starosnu mirovinu u EU.

Većina država najavljuje podizanje dobi za starosnu mirovinu. Švedska je 2020. podigla sa 61 na 62 godine, a ove godine je najavljeno podizanje na 63 godine, i očekuje se nastavak rasta sljedećih godina. Danska, Italija, Njemačka, Grčka... većina zemalja planira povećati dob za ulazak u starosnu mirovinu, već je povećala, ili oboje.

Francuska jako puno izdvaja za mirovine. Hrvatska ima drugi najmanji radni vijek prosječnog umirovljenika u EU. 

Gledano udjelom u bruto društvenom proizvodu (BDP), Francuska jako puno izdvaja za mirovine. Treća je od svih članica OECD-a, a time vjerojatno i u svijetu, nakon Italije i Grčke. S troškom mirovinskog sustava koji iznosi 14.5 posto BDP-a je u puno goroj situaciji od Njemačke (10.4 posto), Japana (9.7 posto), SAD-a (7.5 posto), Švicarske (6.4 posto) itd. Prosjek članica OECD-a je 7.7 posto.

Ukupno gledano Francuska ima relativno najskuplju socijalnu državu na svijetu, sa socijalnim izdacima od 31.6 posto BDP-a. Daleko više od Njemačke (26.7 posto), Švedske (23.7 posto), SAD-a (22.7 posto), Norveške (20.7 posto) itd.

Francuska je rekorder i u potrošnji na državna socijalna davanja za nezaposlenost (izraženo udjelom u BDP-u), druga po potrošnji na socijalne usluge kućanstvima i treća u svijetu po potrošnji na razne mjere za tržište rada.

Hrvatska nije članica OECD-a pa nije uključena u navedene podatke, ali prema analizi Svjetske banke iz 2019. udio mirovina u BDP-u iznosi oko 10 posto. Prema istoj analizi, prosječni radni vijek umirovljenika u Hrvatskoj je drugi najkraći u EU (31 godina radnog staža prema podacima HZMO-a), a 45 posto umirovljenika je otišlo u prijevremenu mirovinu. Ti podaci objašnjavaju relativno niske mirovine u Hrvatskoj.

Koliko Francuzi rade i rade li manje od Hrvata?

2000. je uvedeno tjedno radno vrijeme od 35 sati tjedno, a zadnjih godina se razmatra skraćivanje na 32 sata. Ipak, stvarnost je kompleksnija. Većina Francuza ipak realno radi 39 sati tjedno, zbog brojnih izuzetaka od zakona.

Podaci za 2017. pokazuju kako Francuzi nisu najveći neradnici u EU. Ta "čast" pripada Nijemcima, koji u prosjeku godišnje rade 1354 sata. Francuzi s 1514 radnih sati godišnje jesu među narodima koji najmanje rade, ali više od Islanđana, Nizozemaca, Norvežana, Danaca i već spomenutih Nijemaca.

Ali rade 76 sati godišnje manje od Švicaraca, 95 manje od Šveđana, 209 manje od Talijana, 232 manje od Iraca itd. Radnici u Hrvatskoj godišnje odrade 1835 sati, čak 321 sat više od Francuza. Najviše u EU rade Poljaci, u prosjeku 2082 sata godišnje, 247 sati više nego radnici u Hrvatskoj i čak 568 sati manje nego radnici u Francuskoj.

Globalno gledano je situacija još nepovoljnija za argumentiranje da Francuzi puno rade. U SAD-u prosječni radnik godišnje na poslu provede 1757 sati, u Kini i Indiji između 2100 i 2200 sati, a Meksiku 2255 sati.

Diljem svijeta se radi sve manje

Dugoročno gledano, u većini zemalja svijeta se radi sve manje i manje. Godišnji broj radnih sati u većini država pada od početka 50-ih godina prošlog stoljeća. Taj trend je posebno izražen u državama zapadne Europe, posebno Njemačkoj i Francuskoj.

1950. je prosječni radnik u Francuskoj radio 2193 sata godišnje, a u Njemačkoj 2427 sati. Tada su jedine zemlje na svijetu u kojoj se radilo manje od 2000 sati godišnje bile SAD, Švedska i Nizozemska. S vremenom je broj radnih sati u zemljama Europe padao puno brže nego u SAD-u, pa se danas u većini država EU radi manje nego u SAD-u.

Sve zemlje zadnjih desetljeća bilježe pad ukupnih radnih sati, s iznimkama poput Kine i Indije. U tim državama danas ljudi rade više nego 1970. (prva godina iz koje postoje podaci), što je globalna rijetkost. Čak su i poslovično radišni Japanci smanjili ukupan broj radnih sati godišnje s 2137 1970. na 1738 danas. Ali još uvijek je to daleko više od Francuza.

Korijen problema je demografija, sustav međugeneracijske solidarnosti je postao neodrživ

Problem je višeslojan, a vezan je i uz demografiju. Stanovništvo Francuske stari, udio starijih od 65 godina je sve veći, udio mlađih od 15 godina sve manji, a pada i postotak stanovništva između 15 i 64 godine. Suma je ta da udio potencijalno radno aktivnog stanovništva (15-64 godine) pada, udio budućeg radnog stanovništva (0-14 godina) također pada, a raste samo udio starijih od 65 godina.

To stvara velike probleme mirovinskom sustavu utemeljenom na međugeneracijskoj solidarnosti, u kojem trenutni radnici uplaćuju za mirovine trenutnih umirovljenika, s obećanjem da će kada oni ostare novi radnici uplaćivati za njihove mirovine.

Na tome sustavu se temelje svi moderni mirovinski sustavi, a paradoks je u tome što se radi o sustavu starom više od sto godina. Nije problem uplaćivati mirovine trenutnim umirovljenicima kada dolazi 10 radnika na jednog umirovljenika, koliki je bio omjer netom nakon uvođenja sustava međugeneracijske solidarnosti. Teret "uzdržavanja" umirovljenika se tada rasporedi na velik broj plaća.

Ali kako broj umirovljenika raste brže od broja radnika zbog starenja stanovništva i sve manjeg broja rođenih, tijekom vremena omjer 10:1 postane 6:1, pa 3:1, pa 1.67:1. Toliko otprilike danas iznosi odnos umirovljenika u Francuskoj, 1.7 radnika na jednog umirovljenika.

Jednostavno sustav postane neodrživ, kao što je već odavno postao u Francuskoj i ostatku Europe. Trenutni manjak u mirovinskom sustavu Francuske, što se odnosi na razliku između doprinosa za mirovinsko osiguranje trenutnih radnika i ukupnog iznosa mirovina, je oko 10 milijardi eura.

Jedan od glavnih problema svake vlasti u Francuskoj

Sve manje radnih sati tjedno, sve manje ukupnih sati rada godišnje, drastično smanjenje dobi za odlazak u mirovinu sa 65 godina na 60, sve manje mladih, a sve više starih, neodrživ omjer radnika i umirovljenika, sve veći manjak u mirovinskom sustavu. Svakom godinom stanje postaje sve gore i sve manje održivo.

Macron ima državničku odgovornost da, ako već ne može popraviti stanje, bar ublaži posljedice održavanja na životu sustava staroga 140 godina u sasvim drugačijim uvjetima nego kada je uveden i kako je zamišljen. Te odgovornosti su bili svjesni i njegovi prethodnici, bez obzira s koje strane političkog spektra dolazili.

U Hrvatskoj je stanje još gore nego u Francuskoj

Stanje u Hrvatskoj je daleko gore, iako se za razliku od Francuske problem gura pod tepih. Ipak se radi o politički osjetljivom pitanju, a onaj koji ga pokuša riješiti može samo izgubiti političke bodove. Za hvatanje u koštac s njim je potrebno imati dozu državništva, a ne samo politikantstva. Takvih ljudi u Hrvatskoj nema.

Omjer radnika i umirovljenika u Hrvatskoj je 1.31 naprema 1. To znači da sto umirovljenika "uzdržava" 131 radnik. U Francuskoj, gdje sve političke opcije prepoznaju problem i svaka vlast ga pokušava ublažiti, je omjer 1.7 radnika na 1 umirovljenika, tj. 100 umirovljenika "uzdržava" 170 radnika.

"Uzdržava" je točna riječ za opisati mirovinski sustav utemeljen na međugeneracijskoj solidarnosti, jer trenutni radnici izdvajaju iz svoje plaće (doprinosi) za isplatu mirovina trenutnim umirovljenicima. Nema službenih podataka koliki je manjak u mirovinskom sustavu Hrvatske, ali procjenjuje se oko 20 milijardi kuna, tj. 2.65 milijardi eura godišnje.

Francuska, zemlja sa 68 milijuna stanovnika, brine se zbog godišnjeg manjka od 10 milijardi eura. Hrvatska, zemlja s 3.9 milijuna stanovnika, ne zabrinjava se zbog godišnjeg manjka od 2.65 milijardi eura. Da, francuski manjak je 3.77 puta veći, ali na 17.4 puta više stanovnika.

Ako vas bune brojevi, samo znajte kako se Francuska bori s problemom koji je daleko manji nego u Hrvatskoj, a Hrvatska ga ignorira.