NAJNOVIJI gaf Hrvatske turističke zajednice, odnosno propagandni film u kojem je Baranja pripojena Mađarskoj, sam po sebi ne predstavlja previše spektakularni otklon od uobičajenih hrvatskih standarda nesposobnosti. Osim ako autori znaju nešto što ostatak javnosti ne zna, odnosno imaju uvid u neke tajne detalje pregovora o razmjeni dionica INA-e i MOL-a, najvjerojatnije je riječ o epizodi koja će se na kraju svesti na rutinsko punjenje naslovnica u "sezoni kiselih krastavaca".

Međutim, ovaj minorni incident ipak može poslužiti i nekoj malo važnijoj svrsi, i to tako da javnost upozori kako je turistička propaganda Hrvatske, a s njom i sam hrvatski turizam, posljednjih godina u stvari  izgrađen na potpuno trulim temeljima. Mnogo ozbiljnije epizode, poput reportaže u kojoj njemačka TV-postaja Kabel 1 odmor na Hvaru opisuje kao svojevrsni horor-film, mogle bi sljedećih godina – u uvjetima globalne ekonomske krize kada strani turisti postaju izbirljiviji – postati više nego uobičajene.

Mediteran kakav je nekad bio nije mjesto na kojem bi itko želio provesti godišnji odmor

Problem hrvatskog turizma se, uostalom, može vidjeti i u samom sloganu kojim se strane turiste vabi da u Hrvatskoj troše svoje dragocjene eure i dolare – "Mediteran kakav je nekad bio".
Na prvi pogled te riječi sugeriraju čistu i netaknutu prirodu, zdravu hranu, jednostavan i modernim problemima neopterećen život, sunce i more, toplu mediteransku kuhinju i opušteni hedonistički mentalitet – sve ono što tako bolno nedostaje stanovnicima sumorne, kišovite, hladne i urbane industrijske sjeverne Europe gdje se stenje pod jarmom surovog protestantskog kapitalizma i s njime povezanog modernog načina života. U čemu je problem s takvim sloganom?

Problem s tim sloganom je u tome što on potencijalnim stranim turistima podmeće ne jednu, nego nekoliko bezočnih laži. Ne samo što posjetitelji koji, potaknuti tim spotom, dođu na Jadran najvjerojatnije neće naći  Mediteran kakav je nekada bio, nego Mediteran kakav je nekada bio definitivno nije mjesto na kojemu bi itko htio provesti odmor.

Pogled u prošlost

Kada je to "nekada", zapravo, bilo i kada je to Mediteran bio onakva utopija kakva se prodaje u propagandnim spotovima?

Da li se to odnosi na razdoblje prije 1990. godine? Teško, s obzirom da je pokušaj da se masovnim turizmom iz zapadnonjemačkih džepova iscijedi djelić "Wirtschaftwundera" teško spojiti s nekakvim "iskonskim" duhom Mediterana. Razdoblje prije toga? Iluzorno je očekivati da će netko pronaći išta previše romantično u poratnoj represiji, ratu ili predratnoj neimaštini koja je stotine tisuća ljudi natjerala da kruh traže na rubu svijeta.

A ako se  u potrazi za "iskonskim i neiskvarenim" Mediteranom ide još dalje u prošlost, može se naići na domaći živalj kojemu pljačka na kopnu i piraterija na moru predstavlja esencijalni dio kućne ekonomije. Stranac-namjernik koji završi na takvom Mediteranu može završiti prerezanog grkljana radi komadića srebra ili – ukoliko ima sreće i naleti na malo poduzetnije ličnosti – u nečijem haremu ili kao izložak na tržnici robova. Turistička ponuda koja bi trebala ponuditi istinski doživljaj "Mediterana kakav je nekada bio" trebala bi, stoga, sadržavati iskustvo "krstarenja" u kojem bi netko duže vrijeme ostao prikovan za komad drva, hranjen smrdljivom ribom i povremeno uživajući u ritmu bubnjeva koji ga tjeraju na "rekreaciju".

Opreza nikad dosta

Iz perspektive Hrvatske 21. stoljeća moramo biti sretni ukoliko nitko taj nesretni slogan ne shvati previše ozbiljno. Turisti možda žele uživati u nečemu što nemaju u svojoj zemlji, ali se zato ne žele lišiti nekih elementarnih civilizacijskih dostignuća.

Slogan o Mediteranu "kakav je nekad bio" je daleko opasniji za samu Hrvatsku. Na temelju njega, kao i univerzalnoj ljudskoj sklonosti da se prošlost – ma kakva bila - slika ružičastom bojom, može se stvoriti još jedan mit. Nekada takvi mitovi ne proizvedu ništa više od bezazlene nostalgije, poput Fellinijeve za vremenom kada su njegovim rodnim gradom šetali tipovi u crnim košuljama. Nekada, pak, ti mitovi mogu biti podloga za mrak koji iznjedri Hitlera i Karadžića.

Pronalaženje takvih mogućnosti u jednom minornom detalju turističke propagande možda izgleda kao cjepidlačenje, ali u Hrvatskoj, koja se svoje zlosretne prošlosti tako uporno i tako neuspješno želi riješiti, opreza po tom pitanju nikada ne bi trebalo nedostajati.

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr