Foto: AFP

NIJE lako zvati se Anđa ovih dana. Zvati se Anđa i voljeti sadizam. Naime, onoj prekooceanskoj, Angelini, malo su dali, pa malo nisu dali snimati film spornog scenarija po šumama i gorama Bosne i Hercegovine. Ni u najboljim danima Billy Bob Thornton nije ju ispreskakao kao naš vitalni ministar Grahovac. Sektor za izvoz bosanskohercegovačke boli ipak se presabrao i na kraju odlučio u korist blještećeg Hollywooda. Onoj pak njemačkoj, Angeli, svi danima uporno traže karakteristični brk iznad gornje usne dok je nazivaju ženskim Hitlerom. Izjava o propasti multikulturalnog društva uzburkala je svijet, a maloj, sredovječnoj ženi hladne i bezizražajne mimike lica, odjevenoj u brižno krojene kompletiće iz Burde, priskrbila je epitet upravitelja nacističkog logora. Njena rečenica se tumači gotovo kao verbalna, ksenofobna a-bomba, a veliki vizionari realpolitike joj predviđaju i možebitni metak u potiljak dok bude iz cvjetastog seta ispijala prvu jutarnju kavu.

Angela Merkel dirnula je u osinje gnijezdo njemačke imigrantske stvarnosti. Predizbornim trikom ili nacističkom štiklom, vrijeme će tek pokazati. Činjenica je da najveći broj stranih državljana u Njemačkoj otpada na Turke i da oni imaju najteži problem s asimilacijom u zapadno društvo, jer većinom žive u zatvorenim turskim zajednicama, bez ikakve želje za usvajanjem jezika zemlje u kojoj su nastanjeni, u kojoj žive i zarađuju, a koju, između doručka i večere - uglavnom preziru. Činjenica je također da neprilagođenost jedne etničke skupine i potpuni uzmak od bilo kakve integracije u europske standarde i norme bez obzira na godine boravka, za Njemačku predstavlja vatreno unutardržavno pitanje.

Blaženo i beskrajno licemjerje zapadne politike

U svemu ovome ipak nije toliki problem ni ozakonjeni miris kebaba koliko blaženo i beskrajno licemjerje zapadne politike. Dva su elementa u prošlosti obilježila njemačku useljeničku sliku. Kad su uvozili radnu snagu, nisu razmišljali o opasnim posljedicama, a to je da ne uvoze robote već ljude s reproduktivnim organima koji su sposobni stvarati nove ljude istih takvih stavova, kulture koju su donijeli sa sobom, vjere koju će širiti i načina života koji neće promijeniti ni za sto Dojčlanda. Također, u devedesetima je multikulturalnost bila trend zapadnog društva. Nešto što si morao imati da se frajerišeš na političkim sastancima sa susjednim zemljama. Stupanj civilizacije se mjerio etničkom šarolikošću. Brojem frendova drugih rasa i nacija. Multikulti je bila fancy garderoba koja je savršeno pristajala ušminkanim europskim porecima nekoliko godina. No, sad kad se počela vraćati kao bumerang na socijalno-ekonomskom i društvenom polju, odjednom se traži neko brzo, iluzionističko rješenje koje bi uklonilo tu rastuću islamističku opasnost iz njihove mondene bašte. Ova problematika imigranata u zadnje vrijeme je rapidno ojačala desne stranke i u Švedskoj i Nizozemskoj, tako da se može govoriti o svojevrsnom europskom zaokretu.

S druge pak strane, takva EU i Angela mala žena, a veliki zmaj, u jednoj državici koja se guši u težini svog forsiranog zajedništva, a zove se Bosna i Hercegovina, nasilno treniraju multikulturalno društvo. Zagovaraju ga gorljivo. I postavljaju kao jedini uvjet normalnih odnosa i budućeg ulaska u tu istu EU. Kako dakle, objasniti činjenicu je projekt multikulturalnosti u Njemačkoj zapravo pokidan koncept, jer neki brkati Ahmet ne želi šprehati tuđi jezik ni za živu glavu, a projekt multikulturalnosti u Bosni i Hercegovini mora opstati pod svaku cijenu, bez obzira na to što se jedan konstitutivni narod u svojoj zemlji ne može služiti svojim jezikom po svim Ustavom zagarantiranim stavkama? Dvoličnošću? Ma, putuj Europo... Multikulturalnost bi u normalnim zemljama morala biti prihvaćena i poželjna od svih naroda, i jedino tako bi imala smisla. Nametanje tog kompleksnog i u svojoj biti tako delikatnog osjećaja suživota može izazvati samo kontraefekt.

BiH je svojevrsni svjetski multikulti laboratorij

Sudeći po ovim licemjernim mjerilima, mogli bismo reći da je BIH svojevrsni svjetski multikulti laboratorij. U kojemu se testira izdržljivost triju naroda do krajnjih granica. Pa u trenutku dok cijela Europa sa svojih ulaštenih cipela trese imigrante kao kravlju balegu, u stranim medijima prenose izborne rezultate u BIH kao pobjedu promjena i drugačijeg razmišljanja. Samo da podsjetimo, kod nas je zapravo pobijedila najlažljivija multikulturalnost odjevena u jednonacionalnost, preglasavanje jednog naroda, prosipanje sile i nametnuta demonstracija kvaziunitarizma. Taj i takav scenarij u njemačkim medijima prolazi kao "konačno zdravorazumsko rasuđivanje ubogih Balkanaca“, a bosanskohercegovački Muslimani imaju status žrtava i danas u miru.

Netko zloban bi mogao zaključiti da Njemačka prezir i nemogućnost rješenja sa svojim Turcima ispire odnosom prema bosanskohercegovačkim Muslimanima i našoj državi koja postoji samo na papiru i u konstruiranom svijetu Zlatka Lagumdžije. Ali ne mi. Mi nismo zlobni. Mi samo glasno razmišljamo i k tome pokušavamo normalno živjeti unutar ovih kaosa, pokušavamo doživjeti zdrav zrak za sva tri naroda i izdržati. Istinu da je multikulti koncept promašena ideja svugdje, osim u našoj srcolikoj stvarnosti podijeljenijoj nego ikada. Da takvo stanje i sve one mlade i liberalne među nama pretvara u inatljive borce za opstojnost vlastitog naroda, a koje se kasnije etiketira u tri plastične vreće – klerofašisti, fašisti XL i fašisti light. Tako da možemo razumjeti njemačku Anđu dok je zovu Hitlerom. Nas ovdje vole nazivati Dodikom.

Što se tiče američke Anđe, lijepo bi bilo da ni Brad Pitt ne besposličari kad bude pratio ženu u majci Bosni i svijetu prenese kroz svoj scenarij stvarnu istinu o stanju u BiH. Film se može komotno zvati - Jebo sad sedam godina u Tibetu.