ANDREJ PLENKOVIĆ nema namjeru kazniti Tomislava Ćorića, Josipa Aladrovića i Olega Butkovića, ministarski trojac koji je posjećivao opskurni klub Dragana Kovačevića, direktora Janafa. Kako smo doznali u komunikaciji s vladinom službom za odnose s javnošću, Plenković smatra sasvim dovoljnim što se zapitao "mislite da sam ja oduševljen?" te da "nema saznanja tko gdje ide na ručak i s kim se druži".

>> Plenković o odlasku svojih ministara u klub: Što mislite, da sam oduševljen?

Prvi čovjek hrvatske vlade, dakle, vjeruje kako su njegovo mrgođenje i očinski prijekor dovoljna kazna za odlaske u ilegalni klub i to je dobro, ali samo za Plenkovića i njegov doživljaj vlastitoga značaja.

Inače je loše.

Idealno stanište za Milanovićeve snobovske potrebe

U cijeloj aferi Janaf, mimo čina davanja mita koji će dobiti kaznenopravni epilog, najozbiljniji aspekt jest hodočašćenje ministara u Kovačevićev takozvani klub – dvije prostorije u jednoj zagrebačkoj zgradi uređene kao ilegalni ugostiteljski objekt za tobožnju elitu.

>> Tko je sve od moćnika bio u Kovačevićevu klubu? Donosimo imena

Naravno, to je idealno stanište za snobovske potrebe Zorana Milanovića koji je prekomjernim brbljanjem proteklih tjedana skrenuo pažnju javnosti na sebe i svoje izlete u Kovačevićevu prčvarnicu.

>> Milanović o odlasku u klub: Došla je riba, nitko je nije htio kupiti...

Jest, skandal je da je tamo odlazio i predsjednik države, naročito u vrijeme kada je zbog pandemije štošta u državi bilo zatvoreno, a ministar zdravstva Vili Beroš plašio ljude izmišljenim nedopuštenim druženjima Dalmatinaca po kafićima sa zatamnjenim staklima. Srećom, predsjednik države u Republici Hrvatskoj nema prevelike ovlasti, a nekako se i naviklo da predsjednici ove zemlje, od prvog do sadašnjeg, ne biraju društvo. Odlasci trojice ministara, dakle dijelova izvršne vlasti s vrlo konkretnim i širokim ovlastima, u ilegalno okupljalište u kojem se, prema dosad objavljenom, dijelilo mito, bilo bi, međutim, ozbiljan problem u ozbiljnijoj državi.

Premda se osobno čini imun na korupciju, Plenković je kao rijetko koji hrvatski premijer i političar proširio zonu nekažnjivosti u visokoj politici. Netočno ispunjavanje imovinskih kartica, prešućivanje vrijednih nekretnina u njegovoj je stranci posve obezvrijeđeno, bagatelno nedjelo. Imovinske su kartice ustanovljene kao kontrolni mehanizam, mjera nadzora političara i njihove eventualne želje da javnu funkciju iskoriste za svoje, a ne opće dobro, u Plenkovićevu HDZ-u svedene su na dosadnu formalnost.

Ćorić je bio najiritantniji u priči o Kovačevićevoj ilegalnoj jazbini 

Sada vidimo da sfera dopuštenog obuhvaća i neformalna druženja premijerovih bliskih suradnika – što ministri jesu – s osobama za koje se sumnja da su počinitelji teških koruptivnih kaznenih djela – što Dragan Kovačević jest – u ilegalnim jazbinama – što Kovačevićev klub jest. Premijer, eto, nije oduševljen, čak je na početku afere novinarima predložio da potraže objašnjenja od ministara, ali oni su bahato otklonili tu mogućnost. Najiritantniji je bio Ćorić, politički mediokritet kojega je smjerna poslušnost partijskom šefu dovela čak do mjesta ministra gospodarstva i održivog razvoja. "To nisu detalji koje ću ja dijeliti s vama ni s hrvatskom javnošću", rekao je o odlascima u klub.

Opazio je i kako "treba propitivati svaki sustav. Ako postoji sumnja na korupciju, svi trebaju djelovati, ali propitkivati tko je što jeo je ispod svake razine", Ćorićeve su misli, velikodušno podijeljene s javnošću.

>> Ćorić o klubu: Javnost se zabavlja stvarima koje su ispod svake razine

Da, složimo li se s potrebom propitivanja svakog sustava, opet dolazimo do nerješive enigme: kako propitati sustav, ako na ozbiljna pitanja o odgovornosti nositelja izvršne vlasti oni odgovaraju uvrijeđenošću? Umjesto jasnih odgovora, iz vlade nude Plenkovićevu "neoduševljenost" kao lijek.

Koga briga je li Plenković oduševljen postupcima ljudi koje je postavio za ministre?

Ona je, međutim, irelevantna s političkog i pravnog aspekta. Duševna stanja istaknutih političara bitna su samo ako ozbiljno odstupaju od poželjnih okvira. Odnosno, koga briga je li Plenković oduševljen postupcima svojih ministara? Ako nisu u skladu s propisima ili ako postoji ozbiljna sumnja u njihovu legalnost, treba ih smijeniti. Ako su po propisima, onda je njegovo "nisam oduševljen" još neprimjerenije.

Tri hrvatska ministra u priči o Kovačeviću i takozvanom klubu pokušavaju preuzeti ulogu nevinih u bordelu. Vidjeli su da je to mjesto neobično, znali su tko sve tamo dolazi, ali im, eto, tako prostodušnima nije palo na um da bi se tamo zbivalo nešto ilegalno.

Za brojač novca mislili su da je neobičan interijerski detalj, ukras, nešto poput raspela na zidu. Milijunsko se mito dijelilo u klubu u koji su zalazili, Milanović je tamanio ostatke hrane, samo Butković, Aladrović i Ćorić nisu ništa razumjeli.

Tako nam, barem, valja zaključiti iz Plenkovićeve reakcije i njihove uvrijeđene musavosti.

Ako je ministarskom trojcu zaista sve bilo normalno u ilegalnom ugostiteljskom objektu, onda ne bi bilo loše razmisliti i o njihovoj sposobnosti upravljanja velikim sustavima poput ministarstava. No to nema tko uraditi. Plenkoviću je, nakon svih ministara koje je morao smijeniti ili zamoliti da odu, sada važnija stabilnost od slanja takozvanih poruka o takozvanoj privrženosti vladavini prava.

Potpuni izostanak svijesti ministara o vlastitoj poziciji

Konačno, čak i ako ministri zaista nisu znali ni mogli znati što se sve događa, ako se tih dana kada su oni odlazili u tzv. klub tamo nije dijelilo mito, posjećivali su nešto nalik neregistriranom ugostiteljskom objektu. Ministri se u Hrvatskoj regrutiraju iz redova stranačkih poslušnika, sva njihova odgovornost i status temelje se na odnosu prema stranačkoj hijerarhiji. Otud i potpuni izostanak svijesti o vlastitoj poziciji, o obavezi slijepog pridržavanja zakona. Ne, zakoni su za manje sretne i spretne, bitno je samo što će šef reći.

Nije bitno ni kako će reagirati ugostitelji čija je djelatnost u Republici Hrvatskoj regulirana nizom propisa, nerijetko potpuno apsurdnih. Vrijedni inspektori spremni su ih kazniti ako nemaju odgovarajuću vrstu vage ili plan evakuacije okačen na zidu. Hrana i piće serviraju se po precizno normiranim uvjetima, zna se točno kako i gdje te koliko košta odstupanje.

Plenković se nedavno hvalio da je "identificirao" one koji miniraju rad Stožera. Je li identificirao i ministre?

Sve to nije važilo za Dragana Kovačevića niti ga je omelo u stvaranju nefiskalizirane izbe za društvo mrtvih puhala, sasvim sigurno bez plana evakuacije i vage, ali s brojačem novca. I nikome od istaknutih političara, uvaženog predsjednika i ministara, nije palo na um prijaviti uvaženog Kovačevića uvaženim inspekcijama čiji strogi službenici prebrojavaju novčanike legalnih ugostitelja. Ili barem otkloniti ideju o odlasku na takvo mjesto.

>> U Kovačevićevom klubu iza šanka stoji brojač novca

Prije dva tjedna Plenković se ničim izazvan pohvalio novinarima da su identificirani oni koji miniraju rad Nacionalnog stožera i dovode u pitanje kredibilitet njegovih odluka. Čelni čovjek vlade je ovom konstatacijom, vjerojatno nehotice, demonstrirao apsurdno shvaćanje demokracije koje je brusio u devedesetima kao ne pretjerano bitan kotačić režima Franje Tuđmana: vladina tijela, poput stožera, imaju se uvažavati, njihove odluke nužno je primati na znanje, a prema njima valja se odnositi kao prema liječničkim preporukama – gutati ih bez suvišnih upitnika.

Premijeru je očito ostalo nepoznato, ili možda čak nejasno, da je famozni Stožer tek jedno od vladinih tijela te da ga je sasvim legitimno i uvažavati i prezirati, i obožavati i ismijavati. Za razvoj demokracije bilo bi ga bolje ismijavati nego obožavati, ali Plenković to ne mora znati.

Plenkovićev bijeg u omiljeni zaklon - neinformiranost

Kada je otkrivena veza njegovih ministara s Kovačevićem, predsjednik vlade potražio je utočište u omiljenom zaklonu - neinformiranosti. Nije mu prvi put, ovih smo dana u medijima čitali podsjećanja na situacije u kojima se pravio neinformiranim. U slučaju požeškog župana, čija je supruga prijavljivala nasilje ne samo policiji nego i njemu, Plenkoviću, ali i u aferi s grupom Borg, s čijim se članovima sastajao tijekom pisanja Lex Agrokora, da bi, na koncu, objavio kako mu njihove aktivnosti nisu poznate.

Premijer se, naime, voli praviti neupućen te je i sada otkrio kako ne može znati gdje tko odlazi i s kim se tko druži, ali je, vidjeli smo i to, vrlo dobro znao tko se protivi radu Stožera. Jednostavno, bilo bi korisnije kada bi on i pripadajuće sigurnosne agencije vrijeme i energiju trošili na čuvanje zakonitosti, a ne na očuvanje staljinističkog koncepta nedodirljivosti državnih tijela.

Jer jest, Milanović je nesposobnošću da iza logičnog pitanja - zašto primatelj i davatelj mita nisu uhapšeni odmah nakon primopredaje - stavi točku ukrao show. Beskonačnim pričanjem te otvorenim i slabo razumljivim zagovaranjem veće političke kontrole nad istražiteljima, privukao je pažnju javnosti.

Ipak, pravi problem je Plenković.