Foto: Privatni album/MORH

"PRIJE dvanaestak godina odslužio sam šest mjeseci obaveznog vojnog roka. Cijelo vrijeme samo smo jednom pucali iz pušaka, uglavnom smo se dosađivali, gledali televiziju, igrali računalne igrice i kartali se. Danju smo se kupali, a noću bježali iz kruga vojarne u grad. U obje vojarne u kojima sam bio, u Lori i na Fiželi, bilo je alkohola i droga svih vrsta", otkrio je za Index profesionalni glazbenik Izet Medošević. Ispovijest čovjeka čiji je pokojni otac od 1991. bio dragovoljac Domovinskog rata te se sa slavonskog ratišta vratio paraliziran, hladan je tuš za sve one koji žarko žele ponovno uvođenje vojnog roka jer žive u uvjerenju da mlade priprema za život, jača im duh te ih uči disciplini i radnim navikama.

>> Veteranka mladima: "Ne primajte oružje u ruke, radije odselite u neku uređenu zemlju"

>> FOTO Obožavatelji vojnog roka nosili oznake s natpisom SS

>> Prosvjed ispred MORH-a: "Pola vlade nije išlo u vojsku, a našu djecu bi slali"

"U mornaricu se ulazilo isključivo preko veze"

"Nakon regrutacije raspoređen sam u mornaricu, u 50. klasu obalnog topništva u Splitu. U mornaricu smo svi, od prvog do zadnjeg, upali preko veze i to čak nije bila nikakva tajna. Prva dva tjedna obuke vježbali smo samo zajedničko koračanje, odnosno stupanje kako ne bismo osramotili sebe i zapovjednike pred uzvanicima na svečanoj prisezi. Upravo je ta prisega i bila najvažniji događaj na služenju vojske i nakon nje stega je počela slabjeti", prisjeća se bivši ročnik.

Ranojutarnje ustajanja, spremanja kreveta, toaleta, smotra i prozivka, doručak, čišćenje dvorišta, apsurdno stupanje po atletskoj stazi koje bi trajalo satima, potom ručak, a onda opet monotono  stupanje do večere i na kraju dana prozivka te odlazak na spavanje - tako su, prisjeća se on, kao kopirani preko indigo-papira, izgledali vojnički dani.

"Kada smo se udomaćili, počeli smo bježati iz vojarne u grad. Svake noći bježala je druga skupina ročnika. Za one koje bi uhvatili, kazna je bila čišćenja WC-a i stražarenje, no čim bi ta kazna istekla i ukazala se prilika, ponovo bismo pobjegli iz vojarne. U ta duga tri mjeseca samo jednom smo zadužili streljivo i odvezli se autobusom u Sinj na gađanje. Svaki ročnik ispalio je desetak metaka prema meti i to je, što se tiče pucanja iz dugih cijevi, bilo sve", kazao je Izet.

Iako je Lora, u odnosu na ostale vojarne, bila poznata po disciplini i strogim dočasnicima, kako su tjedni odmicali stega je, rekao je on, sve više popuštala.

"Alkohol i droge za većinu ročnika nisu bili nepoznanica"

"Budući da su ročnici smjeli u grad, a kontrole nije bilo jer su na portama također bili smješteni ročnici, droga i alkohol bez problema svake večeri unosili su se u vojarnu te bi se noću ponekad dobro opili i opustili uz kartanje. Nadređeni o tome nisu znali ništa. Bio je to takav soj ljudi koji nije znao razliku između marihuane i heroina. Časnici (oficiri) nisu imali veze s nama, njih smo imali prilike upoznati najviše dvaput, a dočasnici su bili borci iz Domovinskog rata, ljudi koji nisu imali ni vojnu niti pedagošku naobrazbu", kazao je Izet.
Sjeća se kako su dočasnici ponekad održavali predavanja koja su se sastojala isključivo od priča iz Domovinskog rata.

"Glavni zapovjedni kadar bili su nam stariji ročnici koji su dobili čin razvodnika. Njih smo mrzili iz dna duše jer bi se među njima uvijek našlo kompleksaša koji bi, dobivši čin, maltretirali sve ostale, a na meti su im posebno bili oni najslabiji", prisjetio se vojničkih dana taj bivši ročnik.

Nakon isteka prvih triju mjeseci dobio je prekomandu iz Splita u Pulu i nagrađen je činom razvodnika. U toj vojarni, rekao je on, bila je sasvim drugačija atmosfera nego u Lori.

"Na Fiželi je vladala totalna anarhija"

"U Puli nijednom nismo išli na gađanje, nismo imali predavanja, nikakve vojne obuke više nije ni bilo, osim što smo jednom prilikom razgledali 40 godina star top. Sve je bilo opušteno, živjeli smo bez ikakvih obaveza, a bili smo smješteni na samoj obali mora te je naše vojevanje neodoljivo podsjećalo na film 'Mediterraneo', u kojem se talijanski vojnici predaju slatkom životu na idiličnom grčkom otoku. Mogli smo se baviti čim god smo željeli da razbijemo dosadu koja je postajala neizdrživa. Većina je vrijeme provodila pred TV ekranom i uz PlayStation, drugi su lunjali po gradu ili plivali u moru. Svi smo se udebljali barem pet-šest kilograma i brojali smo dane do razduživanja", kazao je Izet.

Časnici su potom ročnike počeli puštati da vikendom odlaze kući. Umjesto dva dana, koliko je bilo dozvoljeno, neki su se kod kuće zadržavali i tjedan dana, a nikakvih osobitih sankcija za takvo ponašanje nije bilo.

"Na Fiželi je vladala totalna anarhija. Iz obližnjeg Mozila, u kojem je boravila pješadija, u vojarnu je počelo pristizati sve više i više droga svih mogućih vrsta koje smo, već naviknuti na njih, tamanili da bi nam dani bili koliko toliko podnošljiviji i zanimljiviji", prisjetio se bivši ročnik.

Bacanje vremena i novca

Nakon povratka sa šestomjesečnog služenja vojnog roka i ono malo znanja što su stekli tijekom obuke, brzo su, tvrdi on, zaboravili.

"Kada s današnje vremenske distance sagledam svoja iskustva tih dana, kao jedinu prednost tako kratkog i nesadržajnog vojnog roka je prilika da ljudi upoznaju neke nove ljude iz drugih krajeva zemlje i iz različitih miljea te da shvate u kojoj zemlji i s kakvim ljudima doista žive. Treba imati na umu i to da je, za razliku od današnje situacije, ta vojska još uvijek bila hrvatska vojska, nije bila pod zapovjedništvom NATO-a te je sve to imalo domaći štih. Imali smo neki osjećaj bratstva i zdravog domoljublja, za razliku od današnjih klinaca koji su svjesniji globalne situacije i sluganskog položaja u kojem se Hrvatska i njena vojska sada nalaze. Zagovornicima ponovnog uvođenja vojnog roka stoga poručujem - vojni rok od 6 ili 8 mjeseci, a posebno onaj od 30-ak dana, nije dovoljan da mladost izgradi ikakvu radnu etiku i nauči se odgovornosti te se na određeni način osamostali. Stoga ga je potpuno uzaludno uvoditi. Kada podvučem crtu i sve sumiram, smatram da je vojni rok neosporno bacanje vremena i novca u trenutku kada je mladima mnogo potrebnije bolje obrazovanje u državi koja živi na granici siromaštva i nije ugrožena direktnom vojnom prijetnjom", poručio je bivši ročnik Izet Medošević.