PREČESTO nam dolaze vijesti o smrti još jednog Amerikanca u Afganistanu, no malo ili nimalo pažnje daje se Amerikancu koji je dao svoj život neposredno prije invazije sovjetskih snaga 1979. godine, kojom je u toj zemlji započelo 40-godišnje razdoblje ratovanja što traje i danas, za CNN komentira kanadski novinar Arthur Kent.

Dogodilo se to na Valentinovo prije 40 godina. Američki veleposlanik u Afganistanu Adolph Spike Dubs kidnapiran je i ubijen pod okolnostima koje do danas nisu razjašnjene. Radi se o jednom od vrlo problematičnih slučajeva iz hladnog rata, koji je detaljno opisan u brojnim svjedočanstvima i istrazi State Departmenta o Dubsovoj smrti. U cijeloj toj kontroverzi uglavnom se izgubio karakter samog čovjeka. Spike Dubs bio je jedan od najboljih u State Departmentu, čovjek kojem su se njegovi kolege divili.

”Lako je prilazio ljudima, gotovo svatko se smatrao njegovim prijateljem. Smatrao je da možemo uspostaviti dugoročne odnose u najboljem interesu za sve strane ako se povežemo s ljudima na svim razinama, od gospodarskih do kulturoloških. To je bio njegov pristup, a ne postavljanje zidova i izgradnja barijera”, kaže njegova kći Lindsay Dubs McLaughlin, kojoj je bilo 25 kad je njen otac umro, te naglašava kako je imao prosvijetljen pogled na međunarodne odnose. Danas je ona baka i živi sjeverno od Washingtona.

Čovjek kojem su se kolege divile

Dubsovi bivši suradnici biranim riječima govore o čovjeku koji je tako nasilno otrgnut od njih. ”Ljudi su ga poštovali. Bio je jednostavan čovjek, bilo mu je lako pristupiti, bilo je jednostavno osjećati da bi mogao biti jedan od nas”, kaže Doug Wankel, veteran Agencije za borbu protiv narkotika (DEA). Mike Malinowski bio je američki konzul u Kabulu prije 40 godina. ”Na osobnoj razini bio je zaista ugodan tip. Nazvao bi i rekao: ’Hej Mike, ovdje Spike’”, kaže Malinowski.

Dubs je poštovanje zaslužio tijekom najmračnijih sati hladnog rata. Bio je u Moskvi za Kubanske krize 1962. i prenosio poruke između američkog predsjednika Kennedyja i sovjetskog vođe Hruščova, tvrdi njegova kći. Iako je tada imala samo sedam godina, Lindsay se sjeća da je otac silazio sa zadnjeg kata veleposlanstva u prostorije gdje su se okupile američke obitelji i uvjeravao ih da će sve biti u redu. ”Iz izričaja i odabira riječi, zaključio je da će se Hruščov ipak povući i da će se situacija smiriti.”

Tijekom 70-ih godina Dubs se vratio u Moskvu kao otpravnik poslova, a to je dužnost dovoljno visoka da bude pod stalnim nadzorom KGB-a. Do trenutka kad ga je predsjednik Jimmy Carter poslao u Kabul, Dubs je bio dobro poznat sovjetskom vodstvu.

Otet prije točno 40 godina

Kad su ga otmičari 14. veljače 1979. izvukli iz njegova vozila i držali pod oružjem u hotelu Kabul, Sovjeti su shvatili da je sudbina njihovog sposobnog suparnika u njihovim rukama. Naime, godinu dana ranije, afganistanski su komunisti uz pomoć Sovjeta državnim udarom preuzeli vlast. Afganistanski se režim obratio svojim ruskim pokroviteljima za pomoć u reakciji na Spikeovu otmicu. Malinowski i Wankel bili su među američkih dužnosnicima koji su došli u hotel. ”Tamo nas je dočekala velika konfuzija”, kaže Malinowski. Stigle su i afganistanska vojska i policija i ”strahovali se da će ti ljudi početi pucati u svim smjerovima”.

”Uskoro su se pojavili neki Rusi u civilnoj odjeći. Znao sam da pripadaju KGB-u već po načinu njihova ponašanja”, prisjeća se Wankel. Sovjeti su priznali svoju nazočnost na licu mjesta, ali su naglasili kako događaj spada u afganistansku nadležnost, stoji u izvještaju State Departmenta o Dubsovoj smrti.

”Pokušavali smo sugerirati Sovjetima što treba učiniti. Primjerice, rekli smo im da je iz našeg iskustva u takvim situacijama dobro dovesti profesionalne pregovarače i psihologe koji će pokušati ishoditi miran završetak krize. No bilo je jasno da Sovjeti nisu željeli nikakve savjete od nas”, rekao je Malinowski.

Počela je pucnjava...

Prošla su četiri sata i američki su dužnosnici pokušavali uspostaviti kontakt s afganistanskim komunističkim vodstvom, ali u tome nisu uspjeli. Baš kao ni u uspostavi kontakta s otmičarima. Bruce Flatin, politički savjetnik u veleposlanstvu, uspio je razgovarati s Dubsom kroz zatvorena vrata sobe 117. Dubs je na njemačkom jeziku, koji su obojica govorili, uspio reći da je dobro. Međutim, nakon kratkih početnih rečenica, otmičari su prekinuli razgovor.

A onda, otprilike sat vremena iza ponoći, jedan od Rusa dao je vojnicima znak za akciju, otkriva Malinowski. Tri afganistanska vojnika s puškama AK-47 prišla su sobi, objasnio je Wankel. ”Razbili su vrata i ušli. Odmah je počela pucnjava.” Začula se gromoglasna vatra iz triju automatskih pušaka koje su pucale po unutrašnjosti sobe, te još pet pozicioniranih s druge strane ulice, koje su ciljale po prozorima i vanjskim zidovima.

”Sve je počelo čim je sovjetski časnik mahnuo bijelom maramicom. Sovjeti su imali potpuno operativno zapovjedništvo nad svim jedinicama koje su bile u hotelu”, objasnio je Malinowski.

Kad je pucnjava prestala, Wankel i Malinowski s nosilima su požurili prema sobi, zajedno s liječnikom iz veleposlanstva i drugim osobljem. Onda su se začula još četiri pucnja, ovaj put iz pištolja. Ekipa je zastala i potom ušla u sobu.

”Puščani dim bio je tako gust da se jedva moglo išta vidjeti”, rekao je Wankel. ”Zakoračili smo na dva mrtva Afganistanca. Pretpostavljam da su bili mrtvi jer smo doslovce stali na njihova tijela ulazeći u sobu. Veleposlanika smo pronašli kako nagnut sjedi na stolici. Brzo mu je prišao liječnik, no odmah je rekao kako smatra da je veleposlanik mrtav”, sjeća se Malinowski.

Nestali svi dokazi

Materijalni dokazi nestali su s mjesta zločina. Treći otmičar, koji je uhvaćen živ, nekoliko sati kasnije pojavio se kao mrtvo tijelo u rukama afganistanske policije. Njegovo je tijelo bilo jedno od četiri koja su pokazana Amerikancima. Tijelo četvrtog otmičara također je pokazano Amerikancima, ali taj čovjek nije bio u sobi s Dubsom, stoji u izvješću State Departmenta.

Obdukcija na klinici Walter Reed u Washingtonu pokazala je da je Dubs ”preminuo zbog najmanje 10 rana izazvanih vatrenim oružjem malog kalibra”. Nijedno od oružja nije predočeno američkim istražiteljima, ni danas se ne zna tko je pucao iz ”fantomskog” pištolja, ne zna se čak ni tko su bili otmičari.

State Department je kritizirao sovjetske i afganistanske vlasti, nazivajući obrazloženje kabulske vlade ”nepotpunim, obmanjujućim i netočnim”, uz napomenu da ”u incidentu uopće nije spomenuta uloga Sovjeta”. ”Postoji dovoljno dokaza da bi se utvrdila ozbiljna pogrešna tumačenja i skrivanje istine od strane vlade”, zaključuje se u američkom izvješću.

Ovaj zločin potkopao je američki ugled u kritičnom trenutku hladnog rata. Poznati američki novinar Walter Cronkite rekao je kako ”ubojstvo veleposlanika u Afganistanu pridonosi osjećaju da je Amerika svojevrsni bespomoćni gigant, kojeg se može zlostavljati i vrijeđati po volji”.

Deset mjeseci kasnije, sovjetske su snage okupirale Afganistan i tako inicirale rat koji traje već četiri desetljeća. Nakon smrti Spikea Dubsa, srušeno je sve za što se zalagao, posebice se to vidjelo u dugotrajnoj i skupoj američkoj ulozi u krvavom debaklu.

”Napravio je neke početne korake. Čini se da je sve što je pokrenuo u međuvremenu propalo. Mislim da bi danas bio vrlo tužan”, rekla je njegova kći Lindsay.