Foto: Index

ČITAJUĆI gospodarske programe stranaka čiji će se akronimi za manje od mjesec dana pojaviti na izbornim listićima, još jednom sam shvatio da je po pitanju gospodarstva hrvatska politička scena nevjerojatno homogena. Od ekstremne ljevice do krajnje desnice, preko stranaka u lijevom i desnom centru pa sve do HDZSDP-a, praktički je nemoguće naći gospodarski program koji bi po bilo čemu znatno odudarao od ostalih.

Razlike između prijedloga gospodarskih politika tek su kozmetičke prirode, dok se u bitnome sve političke opcije nalaze čvrsto na ekonomskoj ljevici. Zato ne treba čuditi što se u debatama i predizbornim prepucavanjima vrlo malo raspravlja i debatira o ekonomskim pitanjima. Oko čega bi se i debatiralo, kada su po tom pitanju svi na istoj strani?

"Država će…"

Programi naših političkih stranaka u svojoj su srži etatistički. Hrvatski političari ne vjeruju u ekonomiju koja se bazira na principu slobodne razmjene dobara i usluga, ugovornim odnosima i fiskalnoj odgovornosti. Umjesto toga, na hrvatskoj političkoj sceni vlada unisoni stav da je država tu kako bi centralno upravljala ekonomskim aktivnostima. Neučinkovita poljoprivreda? Država će subvencionirati. Loše obrazovanje? Država će ga popraviti. Male plaće? Država će propisati veći minimalac. Previše nepodobnih medija? Država će financirati podobne. Energetska kriza? Država će propisati štedne žarulje. Nekonkurentnost hrvatskih proizvođača? Država će povećati carinske namete.

Razlike oko toga na koji način bi trebalo napraviti ovo ili ono doduše postoje, ali još nitko nije adresirao centralnu paradigmu po kojoj je zadatak države da regulira ljudske odnose, oblikuje društvene vrednote, odgaja građane metodom mrkve i batine, te regulira svaki aspekt ekonomskog djelovanja.

Kako bi izgledao program prave pro-tržišne stranke?

Kada bi u Hrvatskoj zaista postojala stranka koja prihvaća osnovne zakonitosti ekonomije i shvaća da je tržište, a ne komitet sastavljen od centralnih planera, najbolji alokator oskudnih resursa, i kada bi političari građane zaista počeli doživljavati kao odrasle i odgovorne osobe kadre samostalno donositi ekonomske odluke za sebe i svoje obitelji, onda ne bi bio problem naći gospodarski program koji bi sadržavao sljedeće mjere:

1.     Privatizacija svih državnih poduzeća i gotovo svih javnih poduzeća
2.     Smanjenje javne potrošnje
3.     Otvorena trgovina (ukidanje svih carinskih nameta i regulativa)
4.     Ukidanje državnih poticaja poljoprivredi i trgovačkim društvima
5.     Liberalizacija radnog zakonodavstva (npr. ukidanje diskriminatorne institucije minimalne plaće)
6.     Ukidanje poreza na osobni dohodak građana
7.     Balansirani proračun (trošimo koliko imamo, nema dodatnih zaduženja)
8.     Deregulacija bankarskog sustava
9.     Ukidanje svih oblika ekoloških poticaja i smanjenje ekoloških regulativa
10.     Ukidanje obveze članstva u cehovskim udruženjima (odvjetnička komora, udruženje taksista, i sl.)
11.     Odustajanje od zahtjeva za ispunjenjem minimalnih tehničkih uvjeta (MTU) za gospodarske subjekte
12.     Ukidanje svih parafiskalnih nameta i obveznog članstva u gospodarskoj / obrtničkoj komori
13.     Strategija zatvaranja I. mirovinskog stupa, neodržive Ponzijeve sheme poznate kao "međugeneracijska solidarnost"
14.     Ukidanje obveze uplaćivanja u II. mirovinski stup i prelazak na dobrovoljnu mirovinsku štednju
15.     Ukidanje obveze uplaćivanja doprinosa u HZZO
16.     Uvođenje ravnomjernog poreza (flat tax)
17.     Prestanak financiranja tzv. "nevladinih" udruga i tzv. "nezavisnih" medija novcem poreznih obveznika
18.     Ukidanje obveze plaćanja pristojbe za HRT
19.     Odustajanje od formiranja energetske politike (osloboditi tržište energijskih proizvoda i usluga)
20.     Ustavna reforma s naglaskom na veću zaštitu nepovredivosti privatnog vlasništva i smanjenjem opsega države

Usporedimo li ove točke s političkim programima naših stranaka, prvo opažamo da dvije najveće političke opcije u svojim programima ne predlažu niti jednu od nabrojanih mjera. Slična je situacija i s ostalim političkim strankama u čijim programima se ponekad može naići na sramežljivo zastupanje tek jedne ili dviju od ovih točaka, često nekonzistentno ubačene u ostatak programa.

Lekcija koju ćemo prije ili poslije morati naučiti

Gore opisane mjere nisu rezultat nekakve "neoliberalne ideologije" ili "tržišnog fundamentalizma". One su conditio sine qua non ukoliko ne želimo završiti u žestokom državnom bankrotu. Znam da bi bilo ljepše živjeti u svijetu Branka Kockice, u kojem su kuće od čokolade i prozori od marmelade, ali takav svijet nažalost ne postoji. Tzv. "socijalna osjetljivost", radnička prava, sigurnosna mreža… sve je to lijepo i krasno za one koji si takav luksuz mogu priuštiti. Mi ne možemo.

Politika je odraz javnog mnijenja. Dok god većina građana ne shvati da su gornje mjere nužne, i ustraje u samozavaravanju idejom da možeš dobiti nešto za ništa, političari će i dalje izlaziti sa programima koji nisu ništa nego lista lijepih želja, ostvariva samo u čudesnom svijetu bajki.

Ostaje nam nadati se da će građani naučiti lekciju na vrijeme. Jednom kada država proglasi bankrot, uzalud će se plakati za prolivenim mlijekom.