TREBALO mi je vremena skupiti hrabrosti i kliknuti na vijest koja me je zdrmala već samim svojim naslovom. Neke stvari shvaćam možda i preosobno, ove je jeseni moja najmlađa unučica krenula u prvi razred. Iskreno, uza sav svoj stoicizam, ne znam kako bih ovo preživio. Neke stvari ne bi nitko nikada smio iskusiti.

"Čuvaju te anđeli"

Još mi je tata znao na noćnom stoliću ostaviti figurice anđela, oni su bili tu da me čuvaju dok spavam. Taj plastični kičeraj koji nam je poklonio naš župnik spada u malobrojne stvari iz djetinjstva za koje mi je jako žao što sam ih izgubio.

Prvi sam koji bi volio da svakoga od nas, a posebno našu djecu, čuvaju anđeli i spriječe bilo kakvo zlo koje bi im se moglo dogoditi. 

Nažalost, ne čuvaju nas, ne trebam ni objašnjavati zašto. Ne čuvaju učenike u Prečkom, djecu u Gazi, klince na božićnom sajmu u Njemačkoj.

Ili mi čuvamo jedni druge ili nas nitko ne čuva. Ili svi mi čuvamo svu djecu kao da su naša osobno ili njih nitko ne čuva. Učiteljici u Prečkom ti su učenici bili njezina rođena djeca – i kao negdašnji profesor, dobro poznajem taj osjećaj.

Ne znam ni kako bih preživio da je netko ušao u moj razred i nanio bilo kakvo zlo bilo kojemu od učenika. Isto bi mi bilo lakše da mene ubiju. Ako vam to nije jasno, ili nikada niste radili u nastavi ili ne biste smjeli raditi s djecom.

Pokvareni Božić

Lampioni i plišani medvjedići na asfaltu u Prečkom, gomila ljudi koja nijemo stoji pored praznih štandova u Magdeburgu. Otkazani koncerti, prekinute zabave, nogometaši koji deset minuta pred kraj utakmice nijemo zure u obavijest na velikom ekranu.

Nitko ne bi smio imati ovakav Božić.

Ni oni koji čvrsto vjeruju da ga slave točno na rođendan Sina Božjeg, ni oni kojima je to tradicija i vrijeme da se prisjetimo kako je lijepo i neponovljivo kad se rodi dijete. Meni je taj kolovoz 1989. bio najljepši dan u životu, kao što je to i svima onima koji žele roditi potomstvo.

To ne bi smio biti dan kad se zauvijek opraštamo od djeteta. 

Ne znamo mu ni ime, pa ni spol, nije ni bitno. Tuguju za njim i ljudi u Beogradu, i u Crnoj Gori, jer svako dijete doživljavamo nekako kao svoje.

Tko to ne shvaća ili nema djece ili ih ne bi ni smio imati.

Imam dvije domovine, obje sada tuguju za djetetom u vrijeme slavljenja rođenja djeteta.

Nema krivca, ima terapije

I ne vrijedi sada tražiti krivca. Kakve god nam bile naše vlasti, kakva god bila migracijska politika u Njemačkoj, nije sada vrijeme za politikantstvo i preseravanja na razini Orbana. 

Čini se da je u oba slučaja zajednički nazivnik psihička bolest. I ne može netko normalan ući u školu i nožem ubadati djecu. Ili, voziti četiri stotine metara preko ljudskih tijela.

Ovaj Božić neće slaviti ni moja draga klijentica, koja je prošli tjedan sahranila pedesetogodišnju kćer.

Koja se prethodno izgubila iz kuće, tjednima lutala po Koblenzu i okolici, izmičući svim potjerama, a onda skončala svoj život u gustom grmlju na periferiji.

Kad su mi pričali što se s njom događalo u zadnje vrijeme, nije mi bilo jasno kako to da nitko nije shvatio što se zbiva. Nekako prekasno prepoznajemo da je netko psihički obolio i da mu se mora pomoći, sve tumačimo kao nedostatak odgoja ili nebrigu društva ili vjerski fanatizam.

Moramo se već jednom naučiti to prepoznavati. Čini mi se da u našoj zemlji to više ne rade ni profesionalni psihijatri. Ili se i njima može dogoditi katastrofalna greška da puste kući nekoga tko bi još morao ostati na liječenju. Nije to bolest koju utvrdite analizom krvi i rentgenskom snimkom.

Ali je moramo prepoznati, jer kod tih nesretnih ljudi javlja se jaki samoubilački nagon koji u nekoj totalno bolesnoj logici ujedno postane i žudnja za ubojstvom.

Nema smisla, ima razloga za život

Ljudi se ljute kad svemu ovome zlu ne dajem nikakav viši smisao. Odnosno, nikakav smisao. 

Nama se znaju dogoditi prekrasne stvari, nama se zna dogoditi beskonačno zlo. Nekada smo za to zlo itekako krivi, nekada se jednostavno ono dogodi i mi možemo samo nemoćno plakati.

Nema nikog gore tko nadgleda da sve to što se zbiva dobije neki dublji i viši smisao. Čak i ako stvarno idu ljudi na nebo i susreću se s božanstvom, ono nam neće dati neko razborito objašnjenje zašto baš ovo u Prečkom, zašto baš ovo u Magdeburgu. Da može, onda bismo ubojice slavili kao ljude koji su učinili nešto što vodi konačnoj pobjedi dobra.

A opet, ne kažem da nema razloga živjeti, jer bih se onda ubio na licu mjesta.

Ima, sve dok možemo nekome učiniti nešto dobro, počevši od vlastite obitelji. Ima, dokle god možemo doživjeti i podijeliti radost.

Razloga za život ima i nakon što se dogode ovakve tragedije. Kao prvo, da pomognemo onima koji su izravno pogođeni. Ne govorancijom i traženjem krivaca, nego iskrenom sućuti i svime što pomaže. Kao drugo, da smišljamo kako da se ovakva zla što manje u budućnosti događaju. Nekoć davno umiralo je svako drugo dijete, danas je to već toliko rijetko – a moglo bi biti još rjeđe.

Moglo bi biti da jednoga dana više ni jedno dijete ne umre. 

Tko to u ovo plačno predbožićno vrijeme ne želi, ne bi smio ni živjeti u našem društvu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala