NEMA te rasprave o pobačaju a da se u nju ne umiješa neki zajapureni vjerski fanatik s optužbom da provodimo genocid nad nerođenom djecom. U takvim usijanim glavama ateist je čovjek koji na vijest o nečijoj trudnoći odmah krene nagovarati žensku čeljad da obavezno pobaci.

Suptilna razlika

Nerijetko me ponese ona moja zabluda i moja profesionalna deformacija još iz profesorskih dana da sve treba potanko objasniti - pa i tu naoko malu, ali vrlo ključnu razliku između zalaganja za pobačaj i zalaganja za pravo na pobačaj. 

Da se ja zalažem za pobačaj, nikada ne bih postao otac i djed. U nama je nagon za razmnožavanjem, mi volimo napraviti potomke i načelno je svima nama drago čuti da je neka žena ostala u drugom stanju. Ja sam u tom pogledu gotovo pa konzervativac, uvijek će mi biti žao što zbog raznih okolnosti nisam imao više od jednog djeteta.

I sve je to lijepo i krasno osim kad se ženi dogodi neželjena trudnoća. U tom se slučaju zalažemo za ženino pravo da odluči hoće li ili neće roditi. Samo zatucanima je isto zalaganje i za pobačaj i za pravo na pobačaj.

Glavna etička zabluda

Jedna od ključnih odlika religije, a napose kršćanstva, jest da se na sve moralne probleme gleda kao na jednostavne, pa se nude kategorična rješenja. Plod u utrobi majke smatra se zasebnom osobom (čiji život započinje još začećem), ergo, pobačaj = čedomorstvo. Takvo zaključivanje jest, kao prvo, udarac na našu etičku intuiciju.

Kao drugo, jedan prilično složeni odnos između organizma u nastanku i njegove majke pojednostavljuje se kao neka relacija između dvije osobe. U religiji, posebno katoličkoj, nema mjesta graničnim situacijama i jedinstvenim odnosima - u trudnoći imamo samo jednu osobu (majku) i organizam koji u potpunosti pripada njoj i koji koristi isključivo majčine resurse. I činjenica da to nije usporedivo s odnosom majke i već rođenog djeteta temelj je za davanje slobode majci da odluči što će učiniti sa svojim tijelom. 

Nije bitno kada počinje život

I tu apsolutno nema veze ono biološko pitanje počinje li život začećem ili možda ipak nešto kasnije: primjerice, nakon dva tjedna kad se konačno "odlučuje" hoće li iz embrija nastati samo jedan plod ili više njih. Rasprave o toj temi krajnje su izlišne jer nema stvarnog učinka na etički stav.

Poludim kad poput slona u staklarskoj radionici nahrupi neki vjerski ostrašćeni liječnik pa nam s velikom važnošću kaže kako je dokazano da život započinje začećem, da je to stav 90% liječnika i biologa. U praktičnom smislu to nema veze s vezom, nijedna žena ne doznaje da je trudna dan nakon odnosa i sve koje razmišljaju o pobačaju to obave kad plod ima već možda mjesec ili dva.

Doduše, taj liječnik obično želi reći da su i kontracepcijska spirala i pilula za dan poslije otprilike isto kao i kada majka zadavi dijete u kolijevci - i onda vam tek postane bjelodano koliko takav stav udara na naš temeljni etički osjećaj i intuiciju.

S one strane dobra i zla

I stoga je krajnje nezrelo, pa i suludo, kad se pobačaj nazove zločinom. Da u jednoj stvari odmah budem jasan - ja pobačaj ne smatram nečim dobrim (to sam, zapravo, već i rekao na početku).

Pobačaj u sebi ima elemente nečeg tragičnog - prekida se život ploda koji je mogao postati dijete. Tragedije, one kakve su pisali Sofoklo ili Shakespeare, u sebi nosu ideju da stvari nekada krenu potpuno neželjenim tijekom, na koji tragični junaci više ne mogu utjecati.

Biološki zrela i intelektualno još nezrela maloljetnica nošena snagom svoje fiziologije ulazi u spolni odnos i ostaje trudna, a nesposobna da se na bilo koji način doista brine o plodu u svojoj utrobi. Udana žena popušta hiru svog supruga i njegovom nekorištenju kondoma. Ona sama ne koristi sredstva jer je u njezinom kraju sramota otići doktoru; moglo bi joj se, štoviše, dogoditi da joj on namjesto medicinske pomoći održi bukvicu iz katekizma, a da joj u apoteci ne izdaju lijek. Ili, još gore, silovana djevojka tjednima nakon traume doznaje da zlodjelo na njoj nije ostavilo samo duševne rane. Sve su to obrasci za tragične priče, u kojima nema i ne može biti sretnog završetka. 

Samo trudnica može i mora donijeti odluku

Ali u svim tim različitim pričama s praktički istim obrascem samo trudnica - i apsolutno nitko više - može i mora donijeti odluku. Svi ostali mogu njoj ponuditi ovu ili onu pomoć, biti joj moralna potpora, no ne i sudjelovati u odlučivanju.

Ni u danima kad sam i ja bio vatreni (ili, ako hoćete, zadrti) kršćanin te smatrao da je pobačaj moralno neopravdan, niti jednoj ženi nisam sugerirao što da radi u slučaju neželjene trudnoće niti docirao kad bi mi neka samoinicijativno priznala da je pobacila. Štoviše, bio sam jasno protiv bilo kakve crkvene ili, još gore, državne zabrane pobačaja. 

I ateisti padnu u kušnju soljenja pameti trudnicama

Znaju i ateisti skliznuti u soljenje pameti trudnicama, kao kad je svojedobno Richard Dawkins ženi kod čijeg je ploda ustanovljen Downov sindrom savjetovao da pobaci. Istina, nije ovo pametovanje maligno poput vjerskog, no ipak ga se pametni ljudi moraju kloniti. Da se ta žena obratila meni za savjet, ja bih joj samo rekao da ona ima potpunu slobodu odlučiti što hoće.

Nije ta odluka lagani teret i mnogi bi ga htjeli prebaciti na drugog pa da onda i netko drugi bude odgovoran ako se izbor pokaže lošim. Moje zalaganje za pravo na pobačaj znači i to da žene u potpunosti preuzmu i odgovornost za svoje tijelo. Bez dociranja bilo popova, bilo filozofa i znanstvenika.