KOD MOŽDANOG udara liječnici imaju malo vremena. Cilj im je što brže ponovno uspostaviti protok krvi u mozgu kako bi se spriječila smrt moždanih stanica. No, taj povratak krvi ima i tamnu stranu.

Naime, za vrijeme dok je krvotok prekinut, u moždanim se stanicama nakupljaju štetni nusprodukti, a njihove obrambene sposobnosti slabe. Kada se protok krvi naglo obnovi, u oštećeno tkivo istodobno dolaze velike količine kisika, upalne molekule i imunološke stanice koje, umjesto da pomognu, često dodatno oštećuju neurone. Taj fenomen, poznat kao reperfuzijska ozljeda, može proširiti štetu izvan samog mjesta udara i presudno utjecati na težinu trajnih posljedica.

Sve češći uzrok smrti i invaliditeta

Moždani udar je naglo oštećenje mozga koje nastaje kada se prekine ili znatno smanji dotok krvi u dio mozga, zbog čega moždane stanice počinju odumirati. U Hrvatskoj je među vodećim uzrocima smrti i invaliditeta, s incidencijom nešto višom od europskog prosjeka, a po smrtnosti je treći uzrok smrti, odmah iza bolesti srca i tumorskih bolesti, dok je na globalnoj razini drugi najčešći uzrok smrti i prvi uzrok trajnog neurološkog invaliditeta.

Neurokirurg prof. dr. sc. Darko Chudy, pročelnik Zavoda za neurokirurgiju u KB Dubrava kaže da moždani udar ili cerebrovaskularni inzult (CVI) znači da određeni dio mozga ostaje bez opskrbe krvi.

"Danas je on sve češći uzrok bolesti, invalidnosti i smrti. Loše životne navike, debljina i dijabetes vode u poremećaje krvnih žila, a potom u trombozu i CVI", kaže Chudy.

Ističe da se danas zahvaljući naporima neuroradiologa u Hrvatskoj, posebice tima prof Marka Radoša, uspješno uvela trombektomija kao metoda rane revaskularizacije kojom se uklanja čep, odnosno tromb koji je spriječio opskrbu krvlju.

"Danas se posljedice CVI-ja pokušavaju rješavati različitim načinima, a jedan od njih je usađivanje matičnih stanica. No, postoje i druge metode kao što je uvođenje duboke mozgovne stimulacije kod pacijenata koji imaju poremećaj svijesti nakon traume ili ishemije kao što je CVI", dodaje.

Liječenje nanomaterijalima

Znanstvenici sa Sveučilišta Northwestern u SAD-u nedavno su u časopisu Neurotherapeutics objavili rad prema kojem su razvili novo liječenje nanomaterijalima koje bi moglo ublažiti spomenutu sekundarnu štetu. Riječ je o injekciji koja se daje neposredno nakon što se protok krvi u mozgu ponovno uspostavi.

U pretkliničkom istraživanju, provedenom na miševima, pokazalo se da ovaj nanomaterijal može prijeći krvno-moždanu barijeru, prirodnu zaštitu koja inače sprječava većinu lijekova da dopru do moždanog tkiva. Rezultati su pokazali da je ubrizgavanje tih materijala znatno smanjilo oštećenje mozga te da je znatno oslabilo upalnu reakciju, bez vidljivih nuspojava.

Chudy kaže da je krvno-moždana barijera evolucijski izum kojim se stanice mozga štite od utjecaja štetnih tvari koje bi mogle doći iz probavnog sustava i uzrokovati oštećenje živčanih stanica ili potpornih stanica mozga.

"No, takva barijera istovremeno zadaje glavoblje farmaceutskoj industriji jer lijek koji žele da djeluje na stanice u mozgu mora moći proći kroz nju. Dobar primjer toga je dopamin koji ne prolazi barijeru pa se uzima u obliku L Dopa - preparata koji je prolazi te se u mozgu pretvara u dopamin", tumači.

Kako djeluje novo liječenje?

Nova terapija temelji se na tzv. supramolekularnim terapijskim peptidima. To su sitne molekule koje se mogu same organizirati u složenije strukture i "komunicirati" sa stanicama.

Ova tehnologija već je prije privukla pozornost znanstvenika. Prije nekoliko godina slični peptidi, prozvani "plešuće molekule", pokazali su da mogu potaknuti oporavak nakon teške ozljede leđne moždine kod miševa.

Nova studija pokazuje nešto još važnije – da se te molekule mogu dati intravenozno, kroz krvotok, bez operacije ili izravnog ubrizgavanja u mozak.

Naime, znanstvenici su iskoristili činjenicu da krvno-moždana barijera nakon moždanog udara privremeno postaje propusnija. Smanjili su koncentraciju molekula kako bi sigurno prošle krvotokom, a kada konačno uđu u mozak, one se povezuju u jače, učinkovitije strukture.

Manje upale, manje štete

Miševi su u eksperimentima praćeni sedam dana nakon udara. Oni koji su primili terapiju imali su:

• znatno manja oštećenja moždanog tkiva
• slabiju upalnu reakciju
• manju pretjeranu aktivaciju imunološkog sustava

Pritom nije uočena toksičnost niti oštećenja drugih organa. Prema riječima jednog od autora studije, Samuela Stuppa, ključ nove terapije je u njezinom dvostrukom djelovanju. Naime, ona smanjuje štetnu upalu i istovremeno potiče obnovu živčanih veza.

Treba pričekati rezultate na ljudima

No, Chudy, baš kao i sami autori studije, ističe da je ona u početnoj fazi te da treba pričekati rezultate testiranja na ljudima.

"Naime, kod ovakvih studija uvijek je glavni prigovor da se mozak miša i čovjeka bitno razlikuju kako u građi, veličini i, što je još važnije, u funkciji", kaže Chudy.

"Ne samo da se radi o građi mozga u smislu režnjeva nego postoje i neuroni koji su drugačiji kao i potporne stanice ljudskog mozga koje se bitno razlikuju. Zato je u liječenju bolesti mozga vrlo teško naći terapiju. Primjer je dugotrajno i neuspješno traganje za lijekom za Alzheimerovu demenciju ili senilnu demenciju.

Da pojednostavnim, ne postoji miš koji je nakon inzulta prestao čitati ili računati. Postoji niz studija na miševima koje su kod različitih bolesti dale dobre rezultate, ali nisu postigle ništa značajno na ljudima. Nadam se da kod navedene studije nije tako, no u današnje vrijeme kada novac sve gura, pa tako i studije s neprihvaljivim rezultatima, treba biti jako oprezan", upozorio je Chudy.

Što slijedi?

Autori nove studije najavljuju da će sljedeći njihov korak biti dugotrajnija ispitivanja kako bi se vidjelo pomaže li terapija i u oporavku kognitivnih sposobnosti, koje se kod mnogih pacijenata mogu pogoršavati još mjesecima nakon udara.

Također planiraju istražiti mogu li se u molekule dodati neki regenerativni signali kako bi učinak bio još snažniji.

Chudy tumači da tijekom razvoja mozga kao i u organogenezi svakog čovjeka postoje signali, molekule i receptori za te molekule koji usmjeravaju i određuju vrijeme razvoja i regeneracije tkiva koja se mogu regenerirati.

"Živčana stanica je visoko diferencirana te osim u slučaju pojedinih vrsta stanica, kao što su živčane stanice u olfaktornom režnju zaduženom za mirise, ne postoji mogućnost njihove regeneracije. Stoga se traže molekule koje bi mogle pokretati čak i regeneraciju visoko difenciranog tkiva. Nekada se u povijesti pokušavalo s usađivanjem fetalnih stanica mozga u mozak pacijenata s Parkinsonovom bolesti. No, takvi postupci doveli su do razvoja zloćudnog tumora mozga, iako rijetko. Stoga u neuroznanosti kao i u medicini općenito uvijek treba biti vrlo oprezan", poručio je Chudy.