NOVI predsjednik Hrvatske bit će Zoran Milanović koji je od Kolinde Grabar-Kitarović dobio gotovo 105 tisuća glasova više.

Birači su jasno pokazali da žele promjene i da im je dosta ludila na Pantovčaku

Radi se o prilično uvjerljivoj poruci nezadovoljstva hrvatskog biračkog tijela dosadašnjom predsjednicom, odnosno o pokazivanju želje za promjenom. 

Uzmemo li u obzir to da je Kolindin mandat, a naročito predizbornu kampanju, obilježio niz gotovo nadrealnih gafova, suludih obećanja i bizarnih gesta, a njezin protukandidat Milanović je pobijedio sa sloganom "normalno", jasno je da je biračima dosadilo mahnitanje s pozicije predsjednika i da su se u drugom izbornom krugu odlučili za opciju koja se predstavlja kao - normalna.

Stoga Indexovi novinari Ilko Ćimić, Vladimir Matijanić, Marko Repecki, Gordan Duhaček, Vojislav Mazzocco i Petar Stošić iznose svoje prijedloge prvih poteza koje bi Milanović trebao povući ako zaista želi opravdati svoj slogan iz kampanje, ali i očekivanja birača koji očito žele promjene na Pantovčaku.

Ilko Ćimić: Morat će se žestoko potruditi

Bilo bi normalno da Zoran Milanović kao predsjednik javno upozori aktualnog premijera Andreja Plenkovića i HDZ da je duboko nemoralno držati većinu u saboru s rukama USKOK-ovih optuženika. Prije svega Tomislava Sauche, njegova bivša predstojnika ureda te Milana Bandića, bivšeg člana SDP-a. Da naglasi autoritetom predsjednika da rekordni broj stranačkih prebjega u saboru koji su također predmet interesa USKOK-a, nisu normalno političko stanje.

Nije bilo normalno kada je bivši premijer Kukuriku koalicije rekao da je sukob interesa tema za filozofiju prava. Bilo bi normalno da autoritetom predsjednika ovaj "normalni" Zoran Milanović otvara teme koji će instituciji Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa dati još veća prava, a ne manja. Bilo bi normalno i da se predsjednik Zoran Milanović ogradi od izjave bivšeg premijera Zorana Milanovića koji je rekao da mu se "živo fućka za pozdrav Za dom spremni".

Bilo bi normalno da uspostavi normalne odnose sa susjednim državama, a ne da ih se javno naziva "šakom jada" i "sranjem". Bilo bi normalno da predsjednik ima "tač" gdje treba provoditi radno vrijeme i da se suosjećanje prema tragedijama drugih ne izražava naglašavanjem vlastitih minornih problema. Bilo bi normalno da uzme u zaštitu sve one manjine koje su zatirane posljednjih pet godina s Pantovčaka. Bilo bi normalno i da zaboravi da je gradio političku karijeru u odnosima s NATO-om i da povuče vojsku iz Afganistana.

Tako vam "bog pomogao", predsjedniče, bilo bi normalno da kritizirate Crkvu, da naglasite da smo sekularna država i da otvarate teme za raspravu bez obzira na to što Crkvi to ne odgovara. I ne predsjedniče, bivši premijer koji je vodio Kukuriku koaliciju nije bio u pravu kada je rekao "Čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi". Taj nas je doveo, zajedno s drugima, u ovo - nenormalno stanje. S obzirom na sve ono što (ni)je uradio kao stranački šef i premijer, za zadobivanje povjerenja Milanović će se morati žestoko potruditi. I biti zaista drugačiji. Ulog je vrlo visok. Normalno društvo.

Vladimir Matijanić: Od Milanovića očekujem da pobijedi sam sebe

Od Zorana Milanovića, kao lidera normalne Hrvatske, očekujem da na početku predsjedničkog mandata povuče simbolički snažan potez koji bi označio raskid s nenormalnim: naime, da inicira preimenovanje zagrebačkog aerodroma nazvanog po Franji Tuđmanu, rodonačelniku nenormalnog u hrvatskoj politici. Time bi predsjednik Milanović raskinuo svaku vezu s još jednim zagovarateljem nenormalne Hrvatske, premijerom Zoranom Milanovićem koji je prije nešto više od četiri godine predložio nazivanje aerodroma po Franji Tuđmanu.

Od predsjednika Milanovića očekujem da krajnjim desničarima ne podilazi tako što će o obiteljima svojih oponenata govoriti terminologijom karakterističnom za tiskano smeće koje se zvalo ST. Predsjednik Milanović, dakle, ne bi se trebao tajno sastajati s krajnjim desničarima, pa onda ne bi došao u iskušenje da im podilazi na najgluplje načine šovenskim pričama o vojnim lekarkama. Predsjednik Milanović trebao bi se suzdržati od ozloglašavanja antifašističke prošlosti hrvatskih nogometnih klubova ili od nacionalistički priprostih dosjetki o Bizantu, Balkanu, cajkama i Srbima kakve je izgovarao jedan od novijih korifeja političke nenormalnosti u Hrvata, premijer Zoran Milanović.

Onaj koji je po Tuđmanu nazvao zagrebački aerodrom. Ukratko, od predsjednika Milanovića očekujem nemoguće: da nakon što je trijumfirao na izborima pobijedi sebe.

Vojislav Mazzocco: Za početak, na inauguraciji bi mogao ne izgovoriti riječi "Tako mi Bog pomogao"

Teško je nešto konkretno očekivati od čovjeka koji je pobijedio obećavajući samo da će biti normalan. Po mom shvaćanju normalnosti koje ne mora za druge vrijediti, Milanović bi već na inauguraciji mogao postupiti normalno pa ne izgovoriti riječi „Tako mi Bog pomogao“, na kraju predsjedničke zakletve. Ne vjerujem da će to učiniti jer bi to bilo previše normalno.

Druga normalna stvar koju bi mogao odmah napraviti je razodjenuti sirote pripadnike Počasno-zaštitne bojne iz nakaradnih lažno povijesnih odora. Bio bi to simboličan čin raskida s tuđmanizmom koji su Kolinda Grabar-Kitarović i Tomislav Karamarko nakon desetljeća i pol normalnosti vratili u život.

Za vrijeme petogodišnjeg mandata novi bi se predsjednik mogao, i morao, angažirati na popravljanju društvene klime i zatrpavanju ideoloških rovova. Ne bi to trebao činiti nasilno pozivajući na obesmisleno zajedništvo nego stavljajući stvari na njihovo mjesto, održavajući zdrav odnos prema nepopravljivoj prošlosti.

Na koncu, od Milanovića očekujem da ponudi viziju Hrvatske 2050. godine od koje smo sada jednako daleko kao i od 1990. godine. Njegova ideja ne bi nikoga obavezivala, jer za to nema ovlasti, ali bi mogla konačno pokrenuti raspravu o tome gdje smo i kamo želimo stići, umjesto da se prepiremo otkud smo došli.

Gordan Duhaček: Neka ostvari najavu povlačenja hrvatskih vojnika iz Afganistana

Milanovićeva pobjeda na predsjedničkim izborima je prvenstveno pobjeda građana Republike nad domoljubima hrvatske države. Indikativno je da je Milanović i u kampanji i u pobjedničkom govoru spominjao “našu Republiku”, što se ne čuje često u hrvatskom javnom prostoru i što bi tijekom cijelom mandata trebao nastaviti ponavljati, objašnjavajući zašto koristi taj izraz i zašto tako postavljena Hrvatska - u kojoj je dominantna paradigma ustavni patriotizam a ne primitivno nacionalističko domoljublje - znači više sreće za sve koji u njoj žive. 

Najveća bi pogreška bila da se Milanović kao predsjednik odjednom počne umiljavati desnici, kao što je znao činiti kao premijer jer mu tu njegovi glasači nikad ne bi oprostili, ali se s njima ne treba ni stalno otvoreno svađati. Možda je najbolje da ih ignorira dok se ne ispušu, a i nakon toga.

Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović su pokazali da je lako ostati na Pantovčaku samo jedan mandat ako se ideološki vrluda i tako izda vlastitu bazu. Milanović zapravo treba nastaviti kako je govorio i kako se ponašao u kampanji, stavljajući naglasak na pravu na različitost i jednakosti svih građana. Republikanske vrijednosti utemeljene na Francuskoj revoluciji imaju dugu tradiciju i veliku podršku među ljudima koji žive u Hrvatskoj, paradigma “naše Republike” nastavlja se na za svoje vrijeme (a u nekim aspektima i danas) progresivnu politiku Stjepana Radića i Josipa Broza Tita, dok paradigma “hrvatske države” i doslovno i metaforički baštini NDH, to je u biti ništa doli krvoločni nacionalizam i autodestrukcija Hrvata.

Bilo bi dobro da Milanović ostvari svoju najavu iz kampanje o povlačenju hrvatskih vojnika iz Afganistana. Nakon nedavne objave Afghanistan Papers u Washington Postu jasno je da ni SAD ne zna što tamo radi. S obzirom na ovlasti koje predsjednik ima u vojsci i vanjskoj politici, Milanović ima priliku ostvariti to obećanje, a provedba te najave pokazat će i s kakvim novim vještinama nagovaranja i pregovaranja raspolaže novi predsjednik u odnosu na svoj premijerski mandat.

Marko Repecki: Milanović je sad najplaćeniji influencer u zemlji, neka to iskoristi 

Zoran Milanović je u vrijeme svog premijerskog mandata pokazao nerazumijevanje i nezainteresiranost za ekonomska pitanja, što je zapravo uobičajeno za hrvatske političare od kojih je većina cijeli život provela u javnom sektoru, na pozicijama u raznim ministarstvima.

Kada čovjek provede 10-15 godina u Ministarstvu vanjskih poslova pa se nakon toga preseli u sabor, na neki način izgubi doticaj s realnošću. Nakon što je 2016. izgubio izbore, Milanović se povukao s mjesta predsjednika SDP-a i odrekao se i saborskog mandata te krenuo u privatni biznis, u kojem je vjerojatno bolje upoznao s čime se sve susreću ljudi koji pokušavaju nešto raditi.

Kao vlasnik konzultantske tvrtke Milanović je imao priliku vidjeti kako to izgleda kad svaki mjesec moraš sam sebi isplatiti plaću, i uz nju još porez, prirez, mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Kada je vidio koliko sve to košta, odlučio si je isplaćivati minimalac. Iako su ovlasti predsjednika u ekonomskoj i poreznoj politiku nikakve, kao najplaćeniji influencer u zemlji Milanović bi se u sljedećih pet godina, ako je išta naučio u svom kratkom izletu u poduzetništvu, trebao javno zalagati za modernizaciju hrvatske ekonomije, smanjenje utjecaja politike na izbor dobitnika i gubitnika u tržišnoj utakmici i svođenje poreza i javne potrošnje na razumnu mjeru.

Hrvatska je gušenjem privatnog sektora postala jedna od najsiromašnijih članica Europske unije i ako želi uhvatiti korak s usporedivim zemljama poput Češke i Slovačke, mora postati bolje mjesto za biznis, a predsjednik svojim utjecajem u javnosti u tome može pomoći.

Petar Stošić: Trebao bi svoju prgavost konstruktivno kanalizirati

Zoran Milanović nije zaslužio, ali je dobio drugu šansu da zaista doprinese u pretvaranju Hrvatske u normalnu državu. Dobio je tu šansu naprosto kao suvislija, uljuđenija, staloženija i naprednija opcija. Sve su to, naravno, relativni pojmovi kad je Milanović u pitanju - svi se sjećamo njegovih nadrealnih zoranizama, njegove podvojenosti kad je u oporbi i kad je na vlasti, njegove blažene ravnodušnosti i neodgovornosti prema gorućim ekonomskim i diplomatskim problemima dok je bio premijer.

No isto tako nema sumnje da je Kolinda Grabar-Kitarović svoj predsjednički mandat odradila kao sumanuti putujući cirkus. Ceremonijalnu, ali simbolički vrlo bitnu funkciju srozala je na razinu balkanskog reality showa, hvaleći se u isto vrijeme da nas je izmjestila iz "regiona". Tu je Milanoviću otvorila ključnu priliku: da vrati dignitet predsjedničkoj funkciji. I da samo to napravi, da ga parafraziramo, nešto dobro će se dogoditi.

Dakle, da se ne slizuje s optuženim i osuđenim kriminalcima, s huškačima nacionalističke mržnje. Da se jasno, bez dvostrukih signala, usprotivi rehabilitaciji ustaških pozdrava i ratnih zločinaca. Da ne opravdava policijsko nasilje nad ilegalnim migrantima izlikama u stilu pretučene supruge koja je "pala niz stepenice". Da svoju prgavost konstruktivno kanalizira u razbijanje hadezeovske kulturne i političke hegemonije zahtijevajući vladavinu prava. 

Da se ne sramoti viseći pred ogradom Bijele kuće, ulizujući se Donaldu Trumpu i Vladimiru Putinu i lupetajući o "sukreiranju američke vanjske politike", već da zaista radi na pozicioniranje Hrvatske u Europi i svijetu, u skladu s našom veličinom, značajem i, prije svega, našem članstvu u savezima i klubovima liberalnih demokracija: Europskoj uniji i NATO-u. Da sa saveznicima traži rješenja za današnje globalne probleme: migrantsku krizu, klimatsku krizu, krizu liberalne demokracije. Nije pritom ključno da imamo i dalje vojnike u Afganistanu, ključno je da ne sjedimo na dvije stolice i da se predsjednik ne slizuje s neprijateljima zapadnih vrijednosti radi sitnih kratkoročnih interesa - kao što je ne jedan Milanovićev prethodnik radio.