PELJEŠKI most je napokon pušten u promet. Bratstvo i jedinstvo hrvatskog naroda se pokazalo u punom sjaju. Čak su se Milanović i Plenković rukovali. Bilo bi bolje da se jedan zaputio pješke s jedne strane mosta, a drugi s druge pa da su se na sredini izgrlili i izljubili. Ali hajde, s obzirom na to kako su se oslovljavali zadnjih nekoliko mjeseci, i ovo je dobro.

Most je lijep i funkcionalan. Rješava neke zaista bitne probleme. Zaobilazi jednu nefunkcionalnu državu na istoku, koja i nije prava država, nego međunarodni protektorat. Spaja Dubrovnik s ostatkom Hrvatske i smanjuje relativnu turistički prometnu izoliranost jer je Dubrovnik jako ovisio o avionskom prometu.

Najmanji doprinos u izgradnji mosta dala je - Hrvatska

Revitalizirat će se i Pelješac, vrijednost zemljišta će narasti, a turizam će se proširiti na dijelove poluotoka na kojima je bio dosta limitiran zbog prometne nepovezanosti. Ni samoj ceremoniji otvorenja se ne može puno prigovoriti. Prelasci ratnih veterana na motorima i Rimčeve Nevere spajaju nastanak Hrvatske s opstankom Hrvatske, borbu iz prošlosti s borbom za budućnost.

Ipak, činjenica je da se najmanje radi o doprinosu Hrvatske. Pelješki most je Hrvatska zaželjela, EU platila i Kina izgradila. Činjenica je da želja bez realizacije ne znači puno. Dapače, želja postoji još od sredine 90-ih, a dok EU nije platila i Kina izgradila, most je bio samo standardna priča iz Hrvatske o neispunjenim političkim obećanjima, korupciji i propalim projektima.

Dok je sve vodila Hrvatska, ništa nije funkcioniralo

Da se pitalo samo Hrvatsku, njene političare i institucije, most vjerojatno još ne bi postojao. Jer Hrvatska ga planira i gradi još od kraja 90-ih, s praktički nikakvim uspjesima sve dok se EU i Kinezi nisu uhvatili posla.

Ideja o samom mostu potječe iz 1997., 2000. je dodan u prostorni plan županije, a 2005., za vrijeme Ive Sanadera, svečano su otvoreni radovi na njemu. 2007. su radovi otvoreni drugi put, taman pred parlamentarne izbore. Prvi dizajn mosta je napravila grupa autora s Građevinskog fakulteta u Zagrebu.

Posao je dobio konzorcij hrvatskih građevinskih tvrtki Viadukt, Konstruktor i Hidroelektra Niskogradnja. Sve tri kompanije su završile u stečaju. Prva 2017., druga 2013. a treća je 2018. prestala postojati.

Zanimljivo je da je sljedeća najbolja ponuda, austrijske građevinske tvrtke, bila čak duplo skuplja. Do 2010. hrvatski konzorcij je napravio tek tri posto potrebnih radova, a potrošio 246 milijuna kuna od ugovorenih 1.9 milijardi kuna. Isplaćeno je 246 milijuna kuna za radove u vrijednosti 71 milijun kuna.

Projektant mosta je bio Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), a izbila je velika afera kada se 2009. otkrilo da su projektanti i izvođači mosta, autoceste i brze ceste, tvrtke IGH i Konstruktor, preko tvrtke Profectus suvlasnici milijuna četvornih metara zemljišta na Pelješcu i okolici. Nakon toga je tadašnja premijerka Jadranka Kosor objavila da se odustaje od gradnje.

To je samo dio trakavice s izgradnjom mosta koja se odvijala dok je samo Hrvatska upravljala s njom. Srećom je Hrvatska 2013. ušla u EU, koja je 2015. preuzela financiranje, a 2018. je odabrana kineska kompanija za izvođenje projekta, planiranog trajanja 36 mjeseci.

Pelješki most nije svehrvatski, nego europsko-kineski projekt

Pelješki most je izgrađen upravo zbog toga što nije bio svehrvatski, nego je bio europsko-kineski projekt koji se izvodio na teritoriju Hrvatske. Da je zaista ostao svehrvatski, mosta još ne bi bilo, a troškovi bi bili daleko veći. Ako je suditi po omjeru isplaćenih sredstava sa stvarnom vrijednosti radova dok je projekt vodio konzorcij kompanija iz Hrvatske, bio bi minimalno tri puta skuplji.

Stoga se istodobno radi o primjeru svega dobroga što je Hrvatska napravila i svega lošega. Dovoljno je pametna i sposobna da shvati kako joj je članstvo u EU u interesu, dovoljno pametna da shvati kako je, ako već nemaš normalnog susjeda s kojim se možeš dogovoriti, bolje zaobići ga.

No Hrvatska je, nažalost, dovoljno nesposobna da sama više od 15 godina nije mogla ni početi raditi ono što je EU napravila u sedam (otkad je preuzela financiranje do danas), dovoljno korumpirana da se cijeli projekt jednom zaustavljao zbog manipulacije zemljištem, dovoljno politički nepismena da je političar dva puta mogao otvarati radove na mostu, a ljudi glasati za njega zbog toga.

Sve afere i korupcija javnost je već zaboravila

Narod kao narod, veseo je što je napokon sve gotovo. Već su zaboravili sve afere, sve ulupane milijune, korupciju, iskorištavanje za jeftine političke bodove i ultimativnu činjenicu da Hrvatska sama u više od 15 godina nije mogla ni pošteno početi radove na Pelješkom mostu, a kamoli završiti izgradnju.

Treba se veseliti, treba slaviti rješavanje problema, povezanost teritorija, ljepotu samog mosta, olakšavanje prometa itd. Ali treba i smanjiti euforiju, jer iako je Pelješki most uspjeh Hrvatske, cijela priča o tome kako je on izgrađen ustvari je porazna. Dokaz da Hrvatska sama ne može ni sagraditi most.

Pitanje je kad će Hrvatska sama moći izgraditi takav most

Kako smo onda izgradili autocestu, pitat će se mnogi. Pa na manje-više isti način na koji smo gradili most dok nije preuzela EU. Uz visoke troškove, opću korupciju, puno političkog prenemaganja... A koliko je cijeli proces bio održiv, dovoljno govori informacija da je i danas plaćamo, bez obzira na to koristili je ili ne, iz cijene svake litre goriva.

Čestitke Hrvatskoj na tome što je dobila most. Sljedeća faza je da institucije države postanu dovoljno efikasne da Hrvatska može sama graditi mostove. Pri tome nije bitno tko će fizički izgraditi most, nego da institucije Hrvatske mogu izvesti projekt od početka do kraja bez korupcije i obične nesposobnosti. To će biti daleko veći razlog za slavlje