DA SLOBODAN Šijan, režiser legendarnih Maratonaca, uređuje hrvatsku političku scenu, jučerašnja priča bi glasila: "Plenki je malo nervozan, morao je smijeniti 30 ministara, pa ga je to potreslo…"

Ponašanje hrvatskoga premijera u zadnje vrijeme, pogotovo jučer, najbolje se može opisati navedenom srpskom crnohumorskom komedijom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Krenimo od osnova. Novinari ne postoje kako bi premijeru, koji god da je, postavljali ugodna i fina pitanja. Novinari ne postoje kako bi premijeru, koji god da je, govorili kako je nešto napravio dobro i uspješno. Novinari ne postoje kako bi gradili političarima, ono što se moderno na engleskom kaže, "public relations". Niti da bi se s političarima naslikavali na raznim "eventima", što dio hrvatskih novinara nažalost još uvijek radi.

Novinari postoje kako bi postavljali nezgodna pitanja. Novinari postoje kako bi postavljali provokativna pitanja. Novinari postoje kako bi pitali ono što se ni sami građani ne usuđuju pitati. A kada nađete temu koja dovede do ostavke političara – onda ste tek novinar u punom smislu.

Novinari nisu tu da vam se uvlače, dragi političari

Vjerujem da je za većinu političara priličan stres nakon stranačkog sastanka, gdje vas uvjeravaju da ste najbolji na svijetu, mudri kao Aristotel, zabavni kao Chaplin i zgodni kao Apolon, prilično šokovito doći pred mikrofone i slušati jasna, izravna i nezgodna pitanja – no to je dio demokracije. 

Provokativna, nezgodna pitanja o nezgodnim temama koja slobodno postavljaju novinari i imaju pravo na odgovor među osnovama su demokratskog poretka. Neovisno novinarstvo je zaštita demokracije, kao što je neovisno pravosuđe zaštita slobode i imovine.

Pravo slobodno postaviti pitanje političaru i dobiti konkretan odgovor je ono što smo državnim ustrojem htjeli i za što smo se borili. Postoje, naravno, države gdje se novinari političarima ulizuju i kroz pitanja im se dive – ali takve države imaju na granicama zidove, puškarnice, vojsku i cijeli nadzorni sustav ne zato što se boje migranata, već da im vlastiti građani ne bi pobjegli. Zovu se diktature.

Plenkovića je iznerviralo jer ga Laura Kovesi ne sluša

Plenković je jučer potpuno izgubio živce. Jako ga je iznervirala Laura Kovesi, šefica EPPO-a, Ureda europskog javnog tužitelja, koja Plenkovićeve izjave i komentare o nadležnosti samog EPPO-a, kako bi narod rekao, ne šljivi 5%. 

Upliće se Laura u nešto što je po Plenkoviću potencijalna nadležnost isključivo DORH-a i USKOK-a. Pri čemu Plenković zaboravlja jednu osnovnu stvar – potencijalni kriminal je potencijalni kriminal ma tko ga istraživao. A i on, kao šef izvršne vlasti, nad time tko istražuje potencijalni kriminal apsolutno nema ovlasti.

Pitanje sukoba nadležnosti između državnih odvjetništava može biti prilično složeno, nešto što se spominje na višim godinama pravnih fakulteta, kada ste već položili 30-ak ispita. Tko ide kasnije u pravosudni sustav ili pravnu znanost, to će možda više proučavati. No, idemo proći osnove, maksimalno pojednostaviti cijelu priču.

U sudskom procesu, onom klasičnom, kaznenom imamo tužitelja, laički rečeno državnu ili europsku tužibabu, koji maše hrpom fascikala pokušavajući dokazati da je netko kriv. Imamo i drugu stranu, odvjetnika koji će dokazivati da netko nije kriv, da je bio u zabludi, nije znao, zaboravio je, uhvatila ga sinkopa, udario je loptom u glavu pa ne zna odakle mu euri, što li već smisle. I imamo sud. 

Samo je sud taj koji može i smije reći je li netko kriv ili ne. Sud je taj koji će odlučivati jesu li dokazi prikupljeni zakonito. Znamo što je s nezakonito prikupljenim dokazima – ne smiju se iskoristiti u postupku.

Je li za neki konkretan slučaj nadležan EPPO, to će se odlučivati unutar pravosudnog sustava

Ako postoji kakva sumnja da je tužitelj nenadležan, da je prikupio dokaze na krivi način, da postoji bilo kakav problem tog tipa – to će se rješavati unutar pravosudnog sustava i na to izvršna vlast nema nikakvog, ali baš nikakvog utjecaja. Niti treba imati. Plenković oko sukoba nadležnosti tužiteljstava u nekom konkretnom slučaju nema što ni telefon podignuti, a kamoli voditi rasprave u javnosti.

Kovesi lijepo kaže: "Neovisni smo od europskih institucija i nacionalnih vlasti pa ni s kime ne raspravljamo o našim predmetima. Dakle, s Europskom komisijom ne raspravljamo o našim predmetima. O predmetima raspravljamo samo interno, u našim stalnim vijećima ili pred sudovima."

Ta rečenica je ono što hrvatske političare užasava – ne možeš na kavicu. Ne možeš s ljudima popričati da pričekaju do izbora. Ne možeš progurati sumnjivog lika na važno rukovodno mjesto. Kada se pojavi Laura Kovesi sa svojom ekipom i nađe da imate prste u pekmezu – jedino što prosječan hrvatski političar može napraviti je obrijati se uvečer umjesto ujutro i ustati na vrijeme, da ga ne pokupe onako sramotno, neobrijanog i u šlafroku.

Samo je jedno važno, a to Laura Kovesi fino naglašava – je li negdje, ovdje konkretno na Geodetskom fakultetu, postojao kriminal ili ne. Pitanje nadležnosti jednog, drugog ili trećeg državnog odvjetništva uopće nije pitanje kojim se treba brinuti premijer. To se, pitanje nadležnosti, u sudskom postupku može pojaviti kao legitimno pitanje. No, to pitanje će se onda riješiti pred nadležnim sudom. Nikako i ni u kom slučaju nije nešto o čemu smije i treba odlučivati izvršna vlast.

Čini se da je premijera obuzeo malo preveliki ego

Jedini problem Andreja Plenkovića oko ovoga je je li bilo kriminala od ljudi za koje je on jamčio i koje je on učinio važnim, bitnim i na položaju gdje odlučuju o našim milijardama. Raspravljanje s novinarima koji samo rade svoj posao, razmicanje mikrofona i uvrijeđen izgled – ili je glumatanje za svoje biračko tijelo ili znak da je premijera uhvatio malo preveliki ego pa ga treba poslati na hlađenje u oporbu.

U cijeloj ovoj priči možemo naučiti tri lekcije – prve dvije su kako se treba ponašati. Šef neovisnog tijela, a to je ovdje Laura Kovesi, treba se upravo ponašati kao šef neovisnog tijela – nema se što s nekim raspravljati o svom radu, posebno ne s onima koje treba nadzirati. Što se novinara tiče – trebaju se ponašati upravo kako su se jučer ponašali prema premijeru – davati jasna i izravna pitanja koja se premijeru ne sviđaju, upravo jer su novinari, a ne premijerovi stranački poslušnici i uvlakači. Na kraju ostaje premijer – ako mu se ne sviđaju EPPO, pitanja oko potencijalnog kriminala u javnom sektoru i o tome što su radili ljudi koje je on imenovao na ministarske i druge položaje – nitko ga ne tjera da bude premijer.

To što Hrvati čini se bitno više vjeruju EPPO-u nego DORH-u i USKOK-u problem je hrvatskih institucija, a ne europskih. Problem je što su neki u nas čini se zaboravili da se vlast dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku – pa si neki iz izvršne, Plenković konkretno, uzimaju pravo da se petljaju u stvari oko nadležnosti unutar pravosudnih institucija, nešto što premijer ne smije raditi, barem ne dok smo demokratska zemlja.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala